Video
Vlada Crne Gore je prošle nedelje saopštila da je ukupan javni dug države na kraju prošle godine iznosio je 4,409 milijardi eura, odnosno 105,15 odsto preliminarnog BDP-a, što je najveći javni dug u novojoj istoriji Crne Gore.
Javni dug se vinuo u ove visine nakon što se nova vlast na početku svog mandata zadužila 750 miliona eura na međunarodnom tržištu obveznica, jer bi u suprotnom, prema tadašnjim navodima ministra finansija Milojka Spajića, Crna Gora bankrotirala do 21. januara. Javni dug je veći za 622,16 miliona eura u odnosu na 2019. godinu, navedeno je u izveštaju koji je Vlada usvojila na prošlonedeljnoj sjednici.
Potrebna Dobra kontrola duga prema Kinezima i Eurobondova
Ekonomski analitičar Predrag Drecun u izjavi za Standard napominje da iako teoretski uvijek postoji opasnost da do bankrota dođe, no on ne vjeruje da će do toga i doći.
Prije svega, kako je objasnio, zbog toga što je crnogorski dug opterećen kamatama koje su na nivou od svega 2,7 odsto, što je, istorijski gledano, najbolje nego što je ikada bilo.
“Druga stvar je što unutrašnji dug čini nešto oko 12 posto ukupnog duga, pa i to malo relativizuje pritisak duga na GDP. Unutrašnji dug je lakše relativizovati nego spoljni. Naš spoljni dug čini oko 87 posto ukupnog javnog duga, a od toga 14,5 posto se odnosi na EXIM banku i Eurobondove oko 45 posto, što ukupno čini 60 posto spoljnog duga. To znači da dobrom kontrolom ova dva duga možemo izbjeći svaki rizik od bankrota. Tim prije što igra valutama u slučaju kineskog duga može da nam pomogne, ako imamo vješte ljude u vladi. Nedavno je naš kineski dug vredio oko 100 miliona evra manje, zbog pada dolara. Takođe, bondovi često padaju ispod nominalne vrijednosti pa se i tu može dosta učiniti”, potanko je objasnio Drecun strukturu crnogorskog duga.
I profesor na Fakultetu za menadžment u Herceg Novom dr. Vasilije Kostić smatra da je moguće izbjeći najgori scenario koji može biti posljedica samo lošeg upravljanja.
“Opasnost od nesposobnosti da se otplaćuju obaveze je uvijek prisutna kod korisnika kredita (to automatski ne znači i bankrot), i ona je prije svega posljedica lošeg upravljanja u najširem smislu te riječi. Naravno, potpuno je jasno, da veće obaveze u odnosu na ono što produkujemo – u odnosu na GDP – stvara i veći problem odnosno izazov, kako to popularno kažu naši kreditori, i ako se takva tendencija nastavi onda je ishod jasan. Međutim, nevolja nije neizbježna i, naravno, tako ne mora da bude”, poručio je Kostić u izjavi za Standard.
Rast realne ekonomije je glavno rješenje
Glavno rješenje, pak, saglasni su i Kostić i Drecun je rast realne ekonomije, odnosno osnove iz koje se dug vraće, te ukoliko rast ekonomije prevazilazi dinamiku zaduživanja onda ni problem otplate obaveza ne postoji, jer se one servisiraju uredno.
Kostić ističe da je za podsticanje ekonomske aktivnosti, koja je najvažnija opcija koja nam stoji na raspolaganju, potrebno stvoriti nekoliko uslova.
“Suštinski uslov koji integriše gotovo sve druge jeste podizanje konkurentnosti domaće ekonomije, što bi u prvom redu rezultiralo povećanjem izvoza, a to bi povratno uticalo na relativno smanjenje izvoza pa bi efekat bio dvostruk. U osnovi konkurentnost predstavlja izraz svega što nam je potrebno: rast produktivnosti, diverzifikaciju proizvodnje, restrukturiranje privrede, podsticanje poljoprivredne proizvodnje, stimulisanje poslovanja u formalnoj sferi. Do realizacije dugoročnih ciljeva treba potencirati ono što imamo kratkoročno kao atraktivno a to je: usluga, turizam – turistički proizvod, poljoprivredu, Sve ovo podrazumijeva zdravstveno bezbijednu situciju koju mi nemamo a nažalost nemamo ni Kovid ekonomsku strategiju, iako je ona uslov svih uslova”, poručio je Kostić.
Poljoprivreda mora biti motor ekonomskog rasta
Sa druge strane, za Drecuna je poljoprivredni sektor temelj na kojem treba da počiva rast realne ekonomije.
Međutim, predlog budžeta za ovu godinu kojim je planirano izdvajanje nešto preko 34 miliona eura na ovaj sektor, prema njegovim riječima, pokazuje da nije shvaćen značaj poljoprivrede. On upozorava da će Crnoj Gori, ukoliko se ne okrene razvoju realne ekonomije, jedino preostati prodaja državne imovine.
“Rast realne ekonomije smanjuje učešće javnog duga u GDP, a mi imamo bezbroj mogućnosti da upregnemo poljoprivrednu proizvodnju u realnu ekonomiju. Kraljevina Crna Gora je imala oko milion grla sitne stoke, a demokratska Crna Gora jedva da ima oko dvije stotine hiljada, a kraljevina je bila značajno manja od današnje evropske Crne Gore. Bojim se da sa ovakvim predlogom budžeta ne shvatamo značaj poljoprivrede. Milion svinja bi nam kroz pršutu donosilo oko 250 do 300 miliona godišnje. Milion ovaca slično, a pola miliona junadi bi značilo oko 200 miliona kg goveđeg mesa. Dobra domaćica bi lako izračunala benefite poljoprivredne proizvodnje. Nova vlada mora što prije to da shvati. Sve ove stotine miliona evra bi makar supstituisali uvoz, a bilo bi nešto i za izvoz. A goveda se sama drže, šest mjeseci katuna (trave, vode sunca i pastira) i svaki dan po kilo dva rastu. Tek kad svoju hranu prodaješ kao dio turističke ponude, imaš smisleni turizam”, tvrdi Drecun.
Ako se ne okrenemo realnom sektoru preostaje prodaja imovine
U prilog tome, ekonomski analitičar navodi podatke OECD i UN koji predviđaju kontinuirani rast proizvodnje i potrošnje mesa i ribe u svijetu. Projekcije ovih organizacija navode da će stanovnik EU koji godišnje u prosjeku pojede 66,06 kilograma mesa, 2025. godine trošiti 3,04 kilograma više, čak 69,1 kilogram mesa.
Sem toga, navodi Drecun, potražnja za mesom, ali i ribom, te mliječnim proizvodima će u svijetu porasti 16% u odnosu na prethodno desetogodišnje razdoblje.
“U prilog tome govore tri ključna faktora; porast populacije na 8,1 milijardu, a većina će biti stanovnici u zemljama u razvoju, rast prihoda te promjene potrošačkih navika. U ovoje igri velikih brojki njihovo malo nama može biti puno. Ovome dodajem pčelarstvo, ratarstvo, ribarstvo na Skadarskom jezeru, ljekobilje, drvo prerada, itd… Ako se ne okrenemo realnom sektoru, ne može nam biti bolje ni za dvadeset godina, sve dok nafta na poteče iz Jadranskog mora. Onda nam ostaje nam opcija prodaje državne imovine. Samo da to ne bude poklanjanje, nego pravo partnerstvo sa dugim rokom”, poručio je Drecun.
Politika zatezanja kaiša u ovom trenutku kontraproduktivna
Takođe, obojica ekonomista su saglasna da politika štednje i “zatezanja kaiša” (austerity, prim.a.) ne smije biti politika kojom će se donosioci odluka voditi u ovom trenutku.
Drecun smatra da je Crnu Goru neoliberalna ekonomija uništila i da će biti dobro da donosioci odluka to što prije shvate, kako za novu Vladu, tako i za građane.
Kako navodi, štednja je bogate a ne za siromašne.
“Štednja je za bogate, a ne za siromašne. Ko može da štedi? Samo onaj koji ima. Mi nemamo pa moramo da radimo. Obaveza vlade je da nas natjera da radimo. Crna Gora je jedna kompanija suvremenim tokovima mjereno. Samo jedna konsultantska kuća Delloite ima oko 380 hiljada zaposlenih. Dakle, skoro kao populacija odraslih u Crnoj Gori. Nama treba znanje. Rad je marksistička potka. Rad bez znanja je uzaludan. Kupiš znanje, jer pameti imamo, i onda koristimo prirodne benefite, kojih nam je Bog dao u izobilju. Sunčani dani, zemlja, hidorenergija, more, planine, šume, rude… izgleda da će čekati neke nove generacije”, rekao je ovaj ekonomski analitičar.
Kostić, sa druge strane, pojašnjava da u javnosti ali i kod donosioca odluka postoji nerazumijevanje štednje i njenog uticaja na ekonomska kretanja.
Naime, podvlači, štednja različito djeluje na ekonomski rast u uslovima recesije i u uslovima prosperiteta.
Zadužiti se i dodatno ako treba, ali novac potrošiti na investicije a ne na uhljebe
“Iako je fiskalna konsolidacija neophodna u našoj situciji ona ne može biti recept za dinamiziranje ekonomskog rasta jer je u datoj situaciji suštinski više relevantna ona štednja koja znači investiranje u proizvodni sistem a ne štednja kojom će se smanjiti deficit jer smanjenje duga neće podići ekonomski rast. Ako se izgubi iz vida kontekst onda realno postoje uslovi da se pogrešno utvrde prioriteti i da se sekundarno pretpostavi primarnom i na taj način ozbiljno pogriješi jer je riječ o strateškim stvarima a to znači da je riječ o dugoročnim posljedicama. Dakle, ako pod uticajem potrebe za smanjenjem budžetskog deficita (što je vrlo važno ali ne i presudno u ovom momentu) oborite tražnju kao posljedicu štednje (čiji je nivo od presudne važnosti za ekonomski rast u ovom momentu) djelovati će te na usporavanje ekonomske dinamike a ona je je sada ključna. Stoga, u ovim okolnostima nije primarna štednja u cilju budžetske konsolidacije kroz smanjenje budžetskog deficita već ekonomski rast kako bi mogli da podnesemo dug. Kad ovo kažem ne mislim da je vrijeme za rasipništvo, naprotiv, ali štednja se kao što sam rekao često neadekvatno shvata”, poručio je Kostić, sa čime je saglasan i Drecun:
Preporučeno
“Mi moramo da učimo i da radimo. Politika neoliberalizma u ekonomiji nas je uništila, i što prije nova vlada shvati biće bolje i za nju, ali najvažnije i za građane. Potrošnja je ključ razvoja. Da bi potrošio moraš raditi. Država treba da se zaduži pola milijarde eura i da za početak razvije poljoprivredu, a ne da ih troši na uhljebe ove ili one vrste”.
