Video
Stoga napominje kako je granica od 65 odsto prometa iz 2019. vrlo visoko i ambiciozno postavljena, zbog čega sumnja da može biti i ostvarena.
Kostić je mišljenja i da je Crna Gora ozbiljno skliznula u masovni turizam, koji nosi obilježja iz devedesetih godina prošlog vijeka.
“Sada je od neobičnog značaja, ne manje važno od finansijskih efekata sezone, da se počne od ovog momenta intenzivno raditi na preoblikovanju percepcije destinacije ili bolje rečeno na vraćanju percepcije destinacije Crne Gore na staze od prije korone kao destinacije za srednje visoku i visoku platežno, sposobnu klijentelu i organizovanom tržištu, budući da smo ozbiljno skliznuli u masovni turizam sa njegovim obilježjima iz devedesetih”, rekao je Kostić.
Sezona koja je u znaku masovnosti, kaže Kostić, karakteristična je i po predviđanjima nakon prolaska jeka zdravstvene krize.
“Posjeta je masovna, naročito imajući u vidu lošu predsezonu, ali sa opet onim karakteristikama koje smo predviđali: turisti iz regiona sa malom ili znatno smanjenom kupovnom moći i redukovanim organizovanim dolascima preko turističkih operatera kao posljedica, prije svega, avio-dostupnosti”, rekao je Kostić.
Pojašnjava da je masovnost u potrošnji, a naročito u turističkoj, nešto što ne doprinosi vrijednosti destinacije već je, kako kaže, umanjuje u očima tržišta.
“Masovnost je atribut prosječnosti, a Crna Gora je po svojim prirodnim potencijalima u vrhu izuzetnosti zato to dvoje sa stanovišta dugoročne strategije razvoja treba usaglasiti u korist izuzetnosti, a ne obrnuto. U protivnom ćemo se vratiti kretanju u obliku jedan korak naprijed, dva nazad”, kazao je Kostić.
Cjelokupnu situaciju ilustrovao je riječima jednog poznatog pjesnika, koji je, kako ukazuje Kostić, govorio: “Ja sam mnogo više bio ravnodušan prema datumu svoga rođenja, nego prema činjenici da sam uopšte rođen”.
“Tako bi i svi mi trebalo da budemo više ravnodušni prema brojki prispjelih turista koja, uzgred, obavezno nije pozitivna pojava (veći kvantitet ne znači i veći kvalitet) i ako vidim da to nije do kraja jasno, nego, prije svega, prema njihovoj potrošnji, odnosno finansijskom efektu, a mislim da bi trebalo biti intuitivno jasno da je ta potrošnja daleko manja nego 2019, jer se jednostavno radi o turistima sa znatno manjom platežnom moći, uz to, dodatno, raspoloživim dohotkom prilično iscrpljenim koronakrizom”, pojašnjava sagovornik Dnevnih novina.
Slike iz prošlosti, kada je u pitanju ova sezona su, ukazuje Kostić, apsolutno prisutne.
“Potvrđena su predviđanja da usljed korone neće biti dalekih seoba ‘savremenih nomada’ i da će turisti ići na ‘provjerene i sigurnije destinacije’ i tamo gdje je sa stanovišta njihove upoznatosti najmanje nepoznanica. Te odrednice uz poznate nedostatke organizacione prirode (kašnjenje sa predsezonom, avio-dostupnost, uputstva za dolazak…) neminovno vraćaju slike iz devedesetih, jer su više nego dominantno prisutni domaći gosti i gosti iz bližeg okruženja sa poznatim karakteristikama u platežnoj moći i obrascima u potrošnji. Masovni turizam sa svim njegovim negativnim obilježjima je ‘ante portas’, kao što je svojevremno Hanibal bio pred vratima Rima da budemo metaforični”, kazao je Kostić.
Govoreći o hedžing aranžmanu u vezi s kreditom za auto-put, Kostić je rekao da je nepotrebno pojašnjavati prednosti jer one, napominje, govore same za sebe manja kamata, valutni rizik redukovan, struktura ukupnog državnog duga po osnovu valutne koncentracije unapređenja.
“Nadam se da ovo nije najbolje što se desilo u vezi sa dugom prema kineskim partnerima, već da je to korak na putu ka restrukturiranju, odnosno refinansiranju duga prema Kinezima. Pod ovim mislim na disperziju postojećeg kreditnog rizika i, zašto ne, na bolje uslove finansiranja, odnosno nižu kamatnu stopu, jer su se stvari kada je u pitanju ponuda na tržištu kapitala drastično promijenile nabolje u odnosu na vrijeme zaključenja aranžmana sa Kinezima”, rekao je Kostić.
Osvrnuo se i na rast cijena.
“Od rasta cijena u krajnjem nikome nije dobro, čak ni onima koji muse na početku raduju, jer prije ili kasnije on može preći u opšti rast cijena, a to je definicija inflacije koja je skopčana s padom kupovne moći novca”, ističe.
Stvar je, kaže, ista i sa rastom cijena goriva.
“Dodatno, sa njim je inflacioni pritisak veći, jer se bukvalno nalazi na inputu proizvodnje svih proizvoda i usluga”, pojasnio je Kostić.
Ublažavanje rasta cijena goriva samo kratkoročno
Kostić smatra i da država može da ublaži rast cijena goriva dok se stanje na svjetskom tržištu ne bi eventualno popravilo. Dugoročno, ipak to nije moguće.
“Dakle, kratkoročno država može da se odrekne dijela svojih prihoda (akciza) ili da djeluje interventnim snabdijevanjem tržišta po nižim cijenama od tržišnih. Kao što se može zaključiti ijedno i drugo košta, pa taj proces, prije ili kasnije, ima i svoj kraj, kada se tržišne sile moraju osloboditi, jer država, ma koliko bila bogata, nema resurse za dugoročnu kontrolu cijena”, pojašnjava on.
Rasprava o robnim rezervama je, sa druge strane, aktuelizovana najnovijim poskupljenjima.
“Inače o njima nije bilo spomena, liše onoga što su mediji prenijeli o nabavci rezervi pšenice i tada u kontekstu sumnjivog posta, a ne u kontekstu potrebe za robnim rezervama. Sada je situacija dugačija i ona vjerodostojno odražava naš ad hoc od slučaja do slučaja pristup rješavanju stvari sa odsustvom dugoročnog promišljanja”, kazao je Kostić.
Intervenisanjem iz robnih rezervi u ovakvim trenucima je, smatra on, dobar odgovor.
Preporučeno
“I što je važno, manje štetan za tržište od administriranja u privredi ograničavanjem cijena – pod uslovom da držite robne rezerve, ali i one kao i sve drugo imaju svoju lošu stranu, a to je cijena njihovog držanja. Ono što zovemo tržišnim poremećajima (iako oni to suštinski nijesu) ne dešava se svakodnevno, to su prije izuzeci nego pravila, pa se postavlja pitanje ekonomske opravdanosti njihovog držanja”, rekao je Kostić.
