Video
“Iako govorimo o višedecenijskoj inerciji svojstvenoj Crnoj Gori i Balkanu uopšte, krajnje je vrijeme da se čuje ovaj „crveni alarm“ i da se kompletno društvo ozbijno i predano posveti ovom gorućem problemu.
Naime, agencija Defakto u saradnji sa Međunarodnom agencijom rada sproveli su anketu čiji su rezultati pokazali da u Crnoj Gori 33,8% radnika ozbiljno razmišlja o odlasku iz naše zemlje, a još 15% njih takođe ima namjeru da u jednom trenutku preduzme takav korak.
Na prvom nivou uzroci leže u dosadašnjem lošem upravljanju, ka neažurnosti prethodne višedecenijske vlasti i njihovom totalnom zanemarivanju radničkih prava. Takođe, loša finansijska politika i uopšte katastrofalan sistem vrijednosti prethodne vlasti doveli su do stvaranja prevelikog jaza između bogatih i siromašnih. U tom degradirajućem procesu koji je ovo društvo odveć dugo prolazilo, poražena je srednja klasa, koja je u svim razvijenim društvima stub napretka i stabilnosti”, navodi Leković.
Zato danas, kako dodaje, imamo toliki broj radnika koji su nezadovoljni svojim platama, što je izuzetno važan vid motivacije.
“Kad god se pomene prosječna plata, svjesni smo da je tu mnogo više onih koji rade za minimalnu platu i da je odnos primanja nekih javnih funkcionera bio enormno nesrazmjeran primanjima jednog prosječnog građanina u Crnoj Gori. Kada se sve to uzme u obzir, kao i česti zakonski prestupi vlasnika firmi u privatnom sektoru, koji se ogledaju u neplaćanju prekovremenog radnog vremena, prazničnih dnevnica, neosiguravanje radnika na punu zaradu, nedavanje adekvatnih ugovora o radu i slično, sasvim je jasno zašto je toliko nezadovoljstvo zaposlenih i zašto planiraju svoj život van granica Crne Gore”, dodaje on.
Na višem nivou, glavni krivci su strah, nesigurnost i opšta apatija, smatra Leković.
“Osim ekonomske, žestoko je pogođena i moralna supstanca društva. Tako su stvorene okolnosti očajnih i nepoštenih društvenih odnosa koji kreiraju veoma lošu, nestimulišuću atmosferu.
Zamislimo sad mladi bračni par, koji želi da zasnuje porodicu a istovremeno i riješi stambeno pitanje. To je divna priča, najljepša i najnormalnija, zar ne?
Izračunajmo koliko energije, koliko svog života treba da potroše ta dva mlada roditelja i radnika da bi oba životna cilja, koja su u srećnim društvima normala, uspješno realizovali? Svima nam je odgovor poznat: sa našim standardom, gotovo cijela jedna zarada treba da ode na višedecenijski kredit, dok od druge porodica treba i da živi, i da se oblači, i da se školuje, i da plaća režije… Da li je to izvodljivo, bez trajnih posledica po zdravlje i sreću čovjeka?
A sad cijeloj slici dodajte i društveni kontekst političke i ekonomske nestabilnosti koje uspješno uništavaju i najpreciznija životna planiranja. Odvratnu atmosferu koju proizvode konstantne radikalizacije u cilju jeftinih političkih profitiranja, emocionalne ucjene i obmane koje se ljudima prodaju kao supstitucija za pošten rad. Dakle, svu tu sebičnu, podmuklu, neljudsku šemu prevara i obmana koja već decenijama jede i sadašnjost i budućnost.
Kada su na ovaj način problemi detektovani, izuzetno je važno da nova vlast posveti punu pažnju njihovom rješavanju. A nova vlast za to treba stabilnost i prostor za rad”, dodaje Leković.
Kao što su obezbijeđeni besplatni udžbenici, dječji dodaci, i time zaštićena prava najmlađih građana Crne Gore, sljedeći korak jeste dovesti prava radnika na nivo dostojan čovjeka, poručuje on.
“To je hipoteka koju je ostavila prethodna vlast, ali je na nama da problemu pristupimo srazmjerno njegovoj jačini.
Povećanjem minimalne zarade napravili smo ozbiljan i krupan korak ali, naravno, to je samo prva stepenica na tom teškom ali obavezujućem putu. Sljedeći korak mora biti suzbijanje protivzakonitih aktivnosti direktora i vlasnika firmi. Oni na taj način ugrožavaju prava radnika, ali i ekonomiju države. Zato je naša obaveza da u što skorijem roku stanemo na kraj tome.
Takođe, ono što bi trebalo najviše da zabrine svakog jeste činjenica da čak 67,3% mladih razmišlja o odlasku iz naše zemlje.
Ovo nažalost nije nikakav novitet. Crna Gora, poput zemalja regiona, oduvijek je iz raznih razloga bila zemlja iz koje se iseljava. Ali, u XXI vijeku konačno imamo priliku da na tome posvećeno radimo kako bi se ovdje, danas, kreirao kontekst srećne sjutrašnjosti i negativni trend konačno preokrenuo. Ako kao društvo u prvi plan stavimo projekat stabilizacije i napretka, ako to uradimo usaglasivši se oko strateških pitanja, poput članstva u EU, uspjećemo”, poručuje Leković.
Samo pošten pristup, naporan rad i znanje nas vode naprijed, smatra on.
“Mi kao mala zajednica više nemamo ni vremena ni biološkog potencijala za žrtvovanje, da bi se ikad više davili u gubitničkim matricama oličenim u banalnim nacionalizmima, besmislenim podjelama i jeftinim politikantstvima koji su upropastili živote generacija.
I zato ovo ne može biti pitanje samo jedne partije, ili samo jedne društvene grupe. Već svih onih snaga koje su spremne da zajedno mijenjaju društvo na bolje, ujedinjene u jednom širokom društvenom konsenzusu progresivnih snaga spremnih da preuzmu generacijski zadatak.
Preporučeno
Krajnje je vrijeme: svi koji žele bolje, pravedno, progresivno društvo, korak naprijed; jer ovo je pitanje strateške vizije”, zaključuje Leković.
