Ali ne svi. Zbog isplate otpremnina i prijevremenog penzionisanja radnika Kombinata aluminijuma (KAP) tri puta je mijenjan Zakon o PIO i donesena su dva leks specijalisa. Prvenstveno zato da im se ne bi obračunavalo mjesečno umanjenje radi prijevremenog odlaska u penziju od 0,35 odsto, koje važi za ostale građane. Osim toga, jedino su radnicima KAP-a isplaćene otpremnine iz budžeta i to – tri puta! Za njih je rađen tzv. socijalni program prije prodaje KAP-a ruskom oligarhu Olegu Deripaski 2005. godine, potom nakon odlaska Deripaske i ulaska KAP-a u stečaj i sada, nakon što je posljednji kupac Veselin Pejović zatvorio elektrolizu jer je EPCG odbila da ispoštuje trogodišnji ugovor za kupovinu struje. Dva puta im je povezivan staž na pune kompanijske plate i beneficije, a treći put na minimalac od 450 eura. Uz to, ondašnja i donedavna parlamentarna većina su izglasali zakone po kojima su radnicima te fabrike trebale biti isplaćene otpremnine od 12.000 eura. Prvi takav zakon, koji se odnosio na 450 radnika KAP-a, oborio je Ustavni sud zbog diskriminacije, a drugi je još na snazi i proširen je za 850 radnika metalsko-rudarskog kompleksa.

Koordinator pravnih kancelarija za zaštitu prava radnika pri Savezu sindikata (SSCG) Goran Ćulafić navodi da su Termoplast Gusinje, HTP ,,Plavsko jezero“, Titeks, Ciglana Rudeš, Polimka Berane, Primorka Bar, Pobjeda a.d. … samo neka od crnogorskih preduzeća čiji su radnici ostali ,,kratkih rukava“.

”Privatizacijom nijesu dobili ništa, međutim radnicima KAP-a dijeljeno je ,,šakom i kapom“. Kunemo se u socijalnu pravdu, a zemlja smo socijalne nepravde”, kazao je Ćulafić Pobjedi.

Upravo će, kako je istakao, radnici ovih preduzeća postati penzioneri sa najmanjim penzijama, odnosno socijalni slučajevi, dok će penzioneri KAP-a imati visoka primanja jer zakon nije primjenjivan isto za sve.

”Za Polimku se i dan-danas vodi proces pred Privrednim sudom. A šta je sa fabrikom ribe Ribarstvo Rijeka Crnojevića? Za koliko je prodata i šta su dobili zaposleni? Minimalne zarade i minimalne penzije ”, kaže Ćulafić i ističe da je država tražila da se svim stečajcima iz propalih državnih preduzeća radni staž poveže na minimalac od 55 eura i da im se i dug za zarade isplaćuje sa tom osnovicom.

”Tada su kazali da to neće uticati na visinu penzije, jer je zakonom iz 2000. godine, koji je tada važio, za penziju računato deset najboljih godina. Međutim, kada su ubijedili radnike i plaćena im dugovanja na taj minimalac, donijet je novi PIO zakon kojim se za obračun penzije uzima cjelokupan staž osiguranja”, objašnjava Ćulafić i navodi primjer Primorke Bar, koja je, kako navodi, prodata najprije „nekoj grčkoj firmi Melgonija i onda Nebojši Boškoviću koji je sada u zatvoru“.

Primorka

”Radnici Primorke ne mogu dobiti ni onu minimalnu otpremninu od 1.926 eura, jer je Bošković prevodio firmu u novu prije stečaja, što je nezamislivo u pravnoj praksi”, navodi Ćulafić i podsjeća da je Primorka svojevremeno bila jedan od nosilaca razvoja Bara.

”Tokom tranzicionih godina radnici su ostali bez posla, sa dugom za zarade i socijalni program. Vlada 2010. izdaje garancije na četiri miliona eura za kredit od 14,4 miliona „Melgonije Primorka“, za koji je založena kompletna imovina preduzeća. Od tog novca radnici nikada nijesu isplaćeni, iako je bio namijenjen za isplatu zaostalih zarada, povezivanje staža, isplatu socijalnog programa i obaveza dobavljačima”, navodi Ćulafić i podsjeća da je Specijalno tužilaštvo 2017. pokrenulo istragu, da je uhapšeno 12 osoba osumnjičenih da su pod povlašćenim uslovima kupili imovinu Primorke u stečaju, neistinito prikazali stanje i rezultate poslovanja, kao i plan da će kredite koristiti za oživljavanje proizvodnje.

”Žalosno je da Edin Begzić prijeti da će se zapaliti kako bi svojim roditeljima i ostalim radnicima Primorke izvojevao prava i naplatio dugovanja. Njegov otac je svakodnevno išao na dijalizu u Podgoricu, a njegov je pokušao da na taj način skrene pažnju javnosti da treba pomoći njegovim roditeljima i ostalim radnicima Primorke”, navodi Ćulafić i poručuje da zakon treba da bude isti za sve, a ne da se nekima daje šakom i kapom.

HTP ,,Plavsko jezero“ 

Navodi da radnici HTP ,,Plavsko jezero“ nijesu dobili ništa.

”Imovina je prodata za 500.000 eura, a kredit podignut 2,5 miliona, pa je taj dug sa kamatama narastao na četiri miliona i nema para za radnike, iako su u prvom isplatnom redu. Čuo sam da je pokojni stečajni upravnik podigao dio sredstava za radnike i da se i tu vodi postupak, koji je stigao do Apelacionog suda, ali male su šanse”, navodi Ćulafić.

Njegova poruka, kao stručnjaka za radno pravo, bila bi da moramo podučeni iskustvima u prošlosti da budemo država socijalne pravde.

”Moramo da sve radnike ispoštujemo na isti način, a ne da se prema nekima odnosimo maćehinski, a drugima, kao što je bio KAP, se objeručke daju pare. Svjestan sam značaja KAP-a za ekonomiju Crne Gore, ali ne smatram manje značajnom Primorku Bar ni manje interesantnom”, poručuje Ćulafić.

KAP-u je, ističe, davana pomoć u subvencijama za struju i prije i poslije privatizacije, ,,a da ne nabrajamo koliko je dato za otpremnine radnicima“.

”Davanje otpremnina preko Fonda rada od 1.926 eura i minimalno isplaćivanje zarada na 55 eura je katastrofa. Izbačen sam iz radne grupe za izradu zakona PIO, jer sam insistirao da se iz obračuna za penzije izuzme najmanje 20 godina, što je kasnije prihvaćeno, ali na deset godina”, kazao je Ćulafić.

Pominje i slučaj Polimke Berane koju su Fond rada, Fond za razvoj, Fond PIO i Zavod za zapošljavanje prodali KIPS-u za samo hiljadu eura, iako je u magacinu bilo gotovih proizvoda vrijednih dva miliona eura.

”KIPS se obavezao da zaposli 50 i naknadno još 50 radnika, te da fabriku u Andrijevici osposobi za proizvodnju namještaja. Sad je ta fabrika ruglo u Andrijevici, a ni djelić kupoprodajnog ugovora nije ispoštovan, a radnici su dobili minimalnu otpremninu od 1.926 eura”, podsjeća Ćulafić i dodaje da su radnici Ciglane Rudeš i Ribarstva, jedinih fabrika opeke i ribe, takođe dobili minimalnu otpremninu od 1.926 eura, uplaćene su im minimalne zarade od 55 eura i doprinosi na to, a sada konzerve ribe uvozimo iz Rovinja, a opeku iz Srbije.

”Ključno je da se zakon jednako primjenjuje za svakoga. Kad imamo penzionere sa 40 godina staža koji primaju 145 eura, a socijalu od 250 eura, onda je jasno kako smo sprovodili pravdu”, zaključuje Ćulafić i dodaje da je invalidska penzija samo za 40 eura veća od minimalne.

KAP

Predsjednica Sindikata metalsko-rudarskih radnika Sandra Obradović, bivša radnica i sindikalac KAP-a, kazala je za Pobjedu da su ti radnici, zahvaljujući uspješnom sindikalnom organizovanju i upornosti dobrim dijelom ostvarili svoja prava.

”Socijalni program je definisan sa tadašnjom Vladom neposredno prije uvođenja stečaja. Zaključak Vlade je bio da zaposlene koji zbog stečaja ostanu bez posla sljeduje iznos po socijalnom programu. I prije stečaja bio je socijalni program i to je ono što je uvijek funkcionisalo”, objašnjava Obradović, koja tvrdi da radnike KAP-a od ostalih kolega dijeli to što rade na teškim poslovima i imaju razvijeniju sindikalnu i radničku svijest .

”Znali smo se boriti za neka svoja prava, nekad štrajkovima, nekad pregovorima, protestima, ali uglavnom smo ih izdejstvovali. I nama su neka prava bila uskraćena, pa za osam godina stečaja nijesmo mogli na godišnji odmor, ali ako upoređujemo sa drugim firmama postigli smo uspjeh – kazala je Obradović, poručujući da je ključno za sve radnike da se sindikalno organizuju i vjeruju u svoje predstavnike. – Sindikalno organizovanje i kod nas i u regionu je sve lošije, ali ukoliko imamo prave predstavnike i jasne ciljeve teško da se neće riješiti neki problem. Naravno, ključna je implementacija zakona i kad imate sagovornika sa druge strane sve ide lakše”, kaže Obradović.

Napominje i da u javnosti provejava i priča da se KAP-om kupovao socijalni mir i da je ,,dosta više i šta hoće kapovci“, ali ona misli da je za civilizovano društvo normalno da zaposleni dobije što mu po zakonu pripada, a radni vijek provede u jednoj firmi.

”Postojale su i druge velike firme, ali su preko noći nestajale i nijesu uspjele da ostvare ništa. Lakše je sa većim brojem radnika ostvariti prava, ali i ako je manji broj radnika i ako se stvari zakonski dobro postave i ukoliko su uporni i sindikati i zaposleni, mislim da mogu biti uspješni”, navela je Obradović i konstatovala da je metalsko-rudarski sektor na izdisaju.

”Ako ne otvaramo radna mjesta u industriji i rudarstvu, logično je da ljudi dostojanstveno završe radni vijek”, poručila je Obradović.

I nekadašnji predsjednik Samostalnog sindikata radnika KAP-a Zoran Milošević smatra da su sve beneficije postigli zbog upornosti da zaštite radnička prava. Smatra da je potreban pritisak sindikata na Vladu u slučaju kada poslodavac ne ispuni svoje obaveze prema radnicima.

Pritisak

Ekonomski analitičar Mirza Mulešković smatra da je situacija sa KAP-om bila takva i da su radnici dobijali beneficije upravo zbog toga što se održavala socijalna slike Crne Gore kao države. Jer, naglašava, zatvoriti fabriku sa 500 zaposlenih je veliki udar za državu.

”Sve se radilo da se zadrži ovakva kompanija. Mi smo duboko uvozno zavisna država. Ukoliko investitor sa strane vidi da se gase firme i da nemate reakciju države, pitaće šta se to tamo dešava, ne može to da prođe tiho. U tom slučaju investitor zaključuje da nije dobro ulagati u tu državu, jer ili ima loše zakonodavstvo ili visoke namete, ili poslovna klima nije dobra, pa je to moralo da se hendluje na taj način”, objašnjava Mulešković za Pobjedu.

To što se otpremnina davala nekoliko puta radnicima KAP-a je odgovornost države i treba da se ispita da li je to bilo po zakonu.

”Ako je bilo po zakonu, nemamo što da se bunimo. S druge strane, nije bilo godine da nije bilo protesta KAP – a, dok recimo za Polimku Berane rijetko da je ko čuo. Za rješavanje nekih stvati mora da se čuje”, kazao je Mulešković.

Podsjeća da je vrlo važno što je KAP imao jak sindikat.

”Imali su proteste velikog broja radnika, radilo se o velikom broju porodica i Vlada je imala interes da sačuva socijalni mir. Nekad radnici traže i nekad država stvarno nema novca, ali za KAP je uvijek bilo, jer je uvijek bio pritisak i uvijek su se čuvale rezerve za ovu kompaniju”, ističe Mulešković.

Većina zakona kako danas, tako i ranije je, po njegovim riječima, selektivno primjenjivana prema određenim preduzećima ili određenim grupama u društvu.

” Uvijek je dio privatnika kontrolisan, a dio ne i to je neselektivna primjena zakona. Uvijek ćemo imati problem dok nemamo dovoljno para u budžetu da pokrpimo sve probleme, dok ne uradimo kompletnu reformu zakonodavstva. Kad svi krenu da rade svoj posao, kad budemo imali čvrsto sudstvo i vladu sa jasno definisanim zakonima, svi problemi će biti riješeni”, kaže Mulešković.

Naglašava da je naše društvo ograničeno i što se tiče finansijskih resursa i da ćemo uvijek da gasimo požare.

”Druge razvijene države imaju kulturu protesta kojima iskazuju stav. Ako izađemo na proteste moramo da shvatimo da nijesmo protiv vlade već protiv neke odluke. Na taj način iskazujemo da vlada koja je većinski odabrana od strane naroda ne radi neke stvari kako treba”, ističe Mulešković.

Objašnjava da ako ,,izađemo“ na ulicu moramo da znamo koja su naša prava i obaveze, kako se organizuju protesti i da država mora da obezbijedi da sve prođe kako treba.

”Protest treba da pošalje poruke i da time rješavamo probleme i ukoliko njegujemo tu kulturu postajemo evropska država. Zemlja sa najjačim sindikatima je Francuska i tu imate stalno proteste. Prosječan Francuz će izaći na ulicu zato što mu se ne dopada da mu je prosječna zarada porasla samo euro i slično”, naglašava Mulešković.

Što se tiče štrajka, on tvrdi da imamo problem da ga organizujemo, jer više nemamo ,,jakih“ preduzeća.

”Svi veliki štrajkovi u prošlosti su organizovani iz velikih preduzeća. Upravo je KAP bio posljednji. Više nemamo ni masu i onda se štrajkovi politizuju i to više nije dobro. Gubi se smisao štrajka i tu više ne protestuju zaposleni nego političari”, navodi Mulešković.

Sindikalizam, po njegovim riječima, se u Crnoj Gori razvija, ali još nije dovoljno razvijen.

”Ima ogroman prostor za unapređenje i sindikati moraju da rade na unapređenju komunikacije. Da prenesu zaposlenima šta je sindikalizam, socijalni dijalog i šta se sve time postiže. To je sve problem zemalja u tranziciji. Imali smo veliki Savez sindikata Crne Gore, ali veliki broj kompanija se zatvorio i jačina sindikata je oslabila”, tvrdi Mulešković.

Podsjeća da su evropske zemlje svaku krizu prevazilazile dijalogom, a da mi recimo u posljednjih godinu dana nijesmo imali nijednu konsultaciju sa poslodavcima ili sindikatima oko donošenja bilo koje vladine odluke.

”Nema napretka bez toga i ne možemo svi sve da znamo. Ne može vlada da zna šta je dobro za poslodavca i za zaposlene. Kod recimo programa ,,Evropa sad“ niko nije pitao sindikalce i poslodavce da li je to dobro, nego je Ministarstvo finansija reklo biće tako i oni su dizali ruke”, kazao je Mulešković.

Isto tako naglašava da Agencija za mirno rješavanje radnih sporova treba da bude prva institucija kojoj treba da se obrate radnici.

”Jer to je upravo demokratski i evropski način kako se rješavaju sporovi između poslodavaca i radnika i naravno zaposleni moraju uvijek da kontrolišu da li poslodavac izmiruje sve obaveze prema njima”, poručuje Mulešković.

Dogovor

Prije dvadesetak dana na sastanku penzionera KAP-a sa bivšim ministrom ekonomije Jakovom Milatovićem dogovoreno je da im se uplati i doprinos za beneficirani staž od 2006. do kraja prošle godine.

Da bi se i ovi radnici KAP-a penzionisali treći put je izmijenjen Zakon PIO i ponovo im je omogućeno penzionisanje sa 30 godina staža, od čega 20 godina na mjestima za koje se plaćaju beneficije. I ovo je pravo, kao i ranija dva, ograničeno na tri godine i ističe 31. decembra naredne godine. Osim toga, dobili su pravo na isplatu otpremnina od 12 hiljada eura neto iz budžeta.

Ovo je izazvalo revolt bivših radnika čije firme nijesu obuhvaćene ovim zakonom, pa su radnici Metalca i Željezare protestovali ispred parlamenta, dok su radnici više ugašenih preduzeća sa sjevera uputili inicijativu Ustavnom sudu da ispita da li je zakon diskriminatorski. Iako je tadašnji ministar ekonomije Jakov Milatović tvrdio da se zakon odnosi na 1300 radnika i da će koštati budžet 15 miliona eura, stiglo je 4.750 prijava.

Penzionerka Pobjede prima penziju od 150 eura

Bivša radnica Pobjede a.d. Olivera Đurović kad je ova firma otišla u stečaj nije mogla da ostvari pravo na penziju kao ni mnogi radnici, jer im nije uplaćen staž od godinu i osam mjeseci. Tada je iz Agencije za zaštitu konkurencije rečeno da bi uplata duga za staž iz budžeta bila nedozvoljena državna pomoć. Otišla je u penziju tek kada je napunila godine za starosnu penziju i obračunato joj je, za 33 godine staža, 124 eura. Sada uz malo povećanje prima 150 eura.

”Mnogi nijesu ostvarili pravo na penziju jer nam nijesu povezali radni staž. Išli smo da tražimo svoja prava. Svi su nam rekli da mora Pobjeda u stečaju da uplati doprinose, ali stečajni upravnik nam je rekao da nema novca za to. On će uplatiti samo staž dok smo bili u stečaju, a to je tri mjeseca i 27 dana, ali tek kada nam uplate prethodnih godinu i osam mjeseci. Svima su pomogli, nama nijesu”, kazala je Đurović.

Prva penzionisanja radnika iz elektrolize za mjesec

Bivši radnik KAP-a Branko Odović, koji je nakon gašenja elektrolize krajem prošle godine ostao bez posla, očekuje da će uskoro u penziju, jer je bivša Vlada prije dvadesetak dana odlučila da im poveže staž sa uvećanim trajanjem za rad i prije i poslije stečaja. Odović je predvodio bivše radnike KAP-a koji su do sredine aprila protestovali ispred Vlade tražeći povezivanje beneficiranog staža.

”Završili smo svu papirologiju u srijedu i predali je Fondu PIO. Sad se čeka potvrda iz Fonda PIO, pa da se ide prema Fondu rada”, rekao je Odović i dodao da rješenja za penziju očekuju za mjesec.

Pojasnio je da će im beneficije biti obračunate na minimalac od 450 eura, a ne na platu koju su primali. ” Biće nam malo umanjene penzije po tom osnovu, ali u ovom trenutku to je bilo jedino ponuđeno rješenje. Bolje se i penzionisati, nego ostati bez ičega”, kazao je Odović i dodao da se radi o 130 radnika.

Iako je penzioner od 2013. godine, Milošević nije ugasio sindikat KAP-a

Iako je penzioner od 2013. godine nekadašnji predsjednik Samostalnog sindikata radnika KAP-a Zoran Milošević još nije ugasio tu sindikalnu organizaciju, da ne bi ostali bez placa za zgradu sa 70 stanova.

” Činom brisanja iz evidencije automatski bi izgubili pravo na taj plac koji nam je dao bivši gradonačelnik Miomir Mugoša 2009. godine”, rekao je Milošević.

Naveo je da postoje na papiru, odnosno u evidenciji Ministarstva rada, te da imaju odluku Skupštine Glavnog grada da su oslobođeni plaćanja komunalija. Tvrdi da su stanovi prodati radnicima koji ranije nijesu dobili stanove ili kredite od KAP-a po cijeni od 670 eura za kvadrat.