Navodi se da eksploatacija rada obuhvata prisilni rad, ropstvo i prakse slične ropstvu, a posebno se naglašava da trgovci ljudima danas rijetko koriste fizičku silu, već ekonomske ucjene, dugove, prijetnje i iskorišćavanje ranjivosti radnika.

„Umjesto korišćenja direktnih prijetnji ili sile, trgovci ljudima često prisiljavaju radnike da pristanu na zloupotrebe kroz suptilne metode prisile, kao što su zadržavanje zarade ili iskorišćavanje njihovog neregularnog boravka i siromaštva“, piše u smjernicama.

Naglašeno je da je prisilni rad međunarodno definisan kao svaki rad koji se obavlja pod prijetnjom kazne i protiv volje osobe koja ga obavlja. Posebno se ističe praksa Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj nije dovoljno da osoba samo ima obavezu prema poslodavcu, već mora postojati element prinude, zastrašivanja ili nemogućnosti slobodnog izbora.

Najranjiviji migranti, siromašni i stariji radnici

U smjernicama se upozorava da su posebno ugroženi radnici migranti, tražioci azila, pripadnici manjinskih zajednica, ali i osobe starije životne dobi koje zbog loše ekonomske situacije prihvataju gotovo bilo kakve uslove rada.

„Lična ranjivost dodatno se pogoršava kada su ljudi izolovani, fizički ili društveno, i kada nisu organizovani ili kolektivno zaštićeni“, ističe se u dokumentu.

Autori smjernica upozoravaju i da globalna potreba za jeftinom robom direktno proizvodi potrebu za jeftinom radnom snagom, zbog čega upravo najranjiviji radnici često završavaju u uslovima eksploatacije.

Žrtve ćute

Jedan od velikih problema u borbi protiv radne eksploatacije jeste činjenica da žrtve često ne prijavljuju zlostavljanje i prisilan rad.

Kao glavni razlog navodi se finansijska zavisnost od eksploatatora. Žrtve često dobijaju određenu naknadu, iako minimalnu i neredovnu, koja je ipak veća od zarade koju bi ostvarile u matičnoj zemlji.

„Žrtve se često čak ni ne identifikuju kao žrtve trgovine ljudima i ne žele da učestvuju u postupcima pred državnim organima“, naglašava se u smjernicama.

Poseban problem predstavljaju lažna obećanja o zaposlenju u inostranstvu. Radnicima se nude besplatan prevoz, smještaj ili zajmovi, da bi po dolasku saznali da posao nije onakav kakav im je predstavljen ili da uslovi rada drastično odstupaju od dogovorenih.

„Na taj način ostaju zarobljeni i pokušavaju da dug otplate kroz rad“, upozorava se u dokumentu.

Smjernice detaljno nabrajaju indikatore koji mogu ukazivati na radnu eksploataciju i trgovinu ljudima.

Među njima su: rad bez ugovora i bez prijave nadležnim organima; neplaćeni ili nezakoniti prekovremeni rad; uskraćivanje dnevnog i sedmičnog odmora; oduzimanje pasoša i ličnih dokumenata; ograničavanje slobode kretanja; fizičko i psihičko nasilje; kašnjenje ili neisplata zarada; isplate „na ruke“; nehuman i neadekvatan smještaj; uskraćivanje medicinske pomoći i prijetnje otkazom ili prijavom policiji zbog neregulisanog boravka.

Zabrinjava podatak da radnici često nemaju pristup telefonu ili internetu, da spavaju na radnom mjestu i izbjegavaju kontakt sa državnim institucijama zbog straha.

„Radnik pokazuje znakove anksioznosti, naročito u prisustvu poslodavca ili nadzornika“, jedan je od indikatora navedenih u smjernicama.

U dokumentu se upozorava i na zloupotrebe preko posrednika za zapošljavanje koji nisu registrovani za taj posao i od radnika traže nesrazmjerno visoke naknade.

Najznačajnija uloga inspekcije rada

Dio smjernica odnosi se na rad inspektora rada i saradnju sa policijom i tužilaštvom.

Navodi se da inspektori rada imaju glavnu preventivnu i kontrolnu ulogu, uključujući pravo da bez najave uđu na radno mjesto, pregledaju dokumentaciju i razgovaraju sa zaposlenima nasamo.

„Potrebno je direktno razgovarati sa radnikom i izbjegavati razgovor u prisustvu poslodavca“, ističe se u dokumentu.

Smjernice detaljno opisuju i način komunikacije sa potencijalnim žrtvama. Ističe se da kritika, prijetnje i moralizacija mogu dodatno traumatizovati radnike i otežati saradnju.

„Pristojno i prijatno upoznavanje, pažljivo slušanje i smiren ton značajno poboljšavaju komunikaciju sa potencijalnom žrtvom“, preporučuje se inspektorima.

Akcenat je stavljen na potrebu prevazilaženja jezičkih barijera, angažovanje prevodilaca i izbjegavanje situacija u kojima poslodavac prevodi razgovor sa radnicima, jer i sam može biti uključen u eksploataciju.

Navedene su i konkretne situacije koje mogu ukazivati na eksploataciju.

Jedna od njih je kada poslodavac izvodi velike građevinske ili poljoprivredne radove sa malim brojem zaposlenih.

„To može ukazivati da radnici rade prekovremeno, noću i bez prava na odmor, a da im taj rad nije plaćen“, pojašnjeno je u smjernicama.

Inspektorima se preporučuje da posebno kontrolišu ugovore stranih radnika, sadržaj pozivnih pisama i poslove koje radnici stvarno obavljaju.

Upozorava se i na praksu da poslodavci sami potpisuju ugovore umjesto radnika, što dodatno ukazuje da zaposleni nijesu upoznati sa svojim pravima i obavezama.

Primjeri radne eksploatacije

U smjernicama su objavljene i konkretni primjeri iz evropske sudske prakse.

Ističe se slučaj iz Belgije iz 2010. godine, kada je vlasnik firme za čišćenje osuđen zbog eksploatacije ilegalnih radnika koji su radili po sedam dana bez prekida za svega 25 do 35 eura po noći.

Radnici su mjesečno zarađivali između 250 i 350 eura, a sud je zaključio da trgovina ljudima može postojati i kada eksploataciju sprovodi jedna osoba, bez organizovane kriminalne mreže.

Opisan je i slučaj radnika iz Srbije koji su namamljeni na rad u Bjelorusiji uz obećanja o dobroj zaradi, smještaju i regularnim ugovorima.

Po dolasku su im oduzeti pasoši, radili su po 12 sati dnevno bez zaštitne opreme, u neuslovnom smještaju i uz minimalnu hranu i vodu.

„Shvatili su da su prevareni tek kada nijesu dobili obećane akontacije i kada su ostali bez dokumenata“, navodi se u opisu slučaja.

Slučaj iz Podgorice: Osjećali smo se zarobljeno

Detaljno je opisan i predmet koji se vodi pred nadležnim organima u Podgorici protiv državljanina Azerbejdžana zbog sumnje na trgovinu ljudima.

Prema navodima iz istrage, četvorica radnika iz Azerbejdžana najprije su radila u Budvi, gdje su imali obezbijeđen smještaj i redovne isplate, nakon čega su prebačeni na gradilište u Podgorici.

Tamo su radili od sedam ujutro do sedam uveče, bez isplate dogovorene akontacije i uz stalna obećanja da će novac dobiti kada posao bude završen.

Dug poslodavca prema radnicima dostigao je oko 5.000 eura.

Kada je jedan od radnika tražio isplatu, osumnjičeni ga je, prema iskazu oštećenih, udario drvenom daskom po glavi, zatim rukama i metalnom armaturom po leđima.

Radnici su potom pobjegli sa gradilišta i slučaj prijavili policiji.

U iskazima pred tužiocem tvrdili su da nijesu smjeli da napuštaju smještaj jer nijesu imali novca, da su imali samo dva slobodna dana tokom cijelog rada i da su se osjećali ugroženo i zarobljeno.

Tvrde i da im je obećano regulisanje radnih dozvola i prijava zaposlenja, što nikada nije učinjeno.

„Pristali smo na nisku cijenu rada jer smo bili prinuđeni, a on je znao da nemamo novca i da smo izgubili smještaj“, ispričali su oštećeni.

U smjernicama je zaključeno da borba protiv radne eksploatacije zahtijeva koordinisano djelovanje inspekcije rada, policije, tužilaštva, poreskih organa i inspekcija zaštite na radu.

Posebno se insistira na hitnom reagovanju kada postoje indikatori trgovine ljudima, kao i na zaštiti žrtava od eventualne odmazde poslodavaca.

„Jeftina radna snaga potrebna je gotovo svim industrijama koje žele veći profit, a najveću cijenu plaćaju najranjivije grupe stanovništva“, zaključuje se u dokumentu.