Doprinos za penzijsko osiguranje može biti sveden na nulu, ali trošak penzija ostaje. Upravo od te činjenice zavisi kako ćemo ocijeniti reformu najavljenim Euro modelom, po iznosu prve uvećane zarade ili po sposobnosti sistema da ispuni obaveze i kada današnji zaposleni postanu penzioneri.

Euro model otvara prostor za veći raspoloživi dohodak i drugačije oporezivanje rada. To su i ciljevi ekonomske politike. Ali ukidanje doprinosa za PIO ima dodatnu težinu, jer mijenja način finansiranja prava na koja građani računaju decenijama unaprijed. Odluka koju zaposleni danas vidi na obračunu zarade mora imati jednako uvjerljivo obrazloženje u budućim državnim budžetima.

Dio javne rasprave, iznenađujuće, ipak počiva na pretpostavci da u Fondu PIO postoji sačuvan novac svakog osiguranika. Ako se doprinosi ukidaju, zašto nam se onda ne bi vratilo ono što smo uplaćivali? Pitanje je razumljivo, ali je pogrešna predstava o imovini iz koje bi se povraćaj trebalo izvršiti.

Crnogorski javni penzijski sistem: Zasnovan je na tekućem finansiranju i međugeneracijskoj solidarnosti. Doprinosi sadašnjih zaposlenih, uz sredstva iz budžeta, finansiraju sadašnje penzionere. Tako su prethodne generacije finansirale svoje prethodnike. Na istom principu počiva očekivanje današnjih zaposlenih da će sistem obezbijediti njihova primanja kada završe radni vijek.

Uplate u javni sistem stvaraju osnov za ostvarivanje zakonom uređenih prava. Ne akumuliraju se na ličnom investicionom računu. Novac je korišćen za isplatu starosnih, invalidskih i porodičnih penzija. Zbog toga povraćaj ranijih doprinosa zahtijeva nova sredstva, uz nastavak isplate postojećih penzija. Država bi preuzela dodatni rashod, a ne oslobodila kapital koji čeka na računima osiguranika.

Ni pitanje može li se Fond PIO ugasiti nema ozbiljan odgovor dok se ne razdvoje institucija i njene obaveze. Institucija se može reorganizovati, nadležnosti prenijeti, a način finansiranja promijeniti. Penzijska prava time sama po sebi ne prestaju. Naziv ustanove i stavka na platnoj listi mogu nestati dok obaveza prema korisnicima mora ostati jasno uređena i finansirana.

Kada se namjenski doprinos zamijeni drugim javnim prihodima, mijenja se i raspodjela troška. Finansiranje se, zavisno od konačnih rješenja, oslanja na širu poresku osnovicu i odluke o raspodjeli budžeta. Građanin dobija veću neto zaradu, ali nastavlja da učestvuje u finansiranju javnih obaveza kroz druge poreze. Upravo taj odnos određuje stvarni, dugoročniji efekat reforme na njegov standard.

Smanjenje opterećenja rada može podstaći formalno zapošljavanje, povećati raspoloživi dohodak i, u zavisnosti od raspodjele koristi, olakšati poslovanje. Za ekonomiju sa potrebom za većom produktivnošću i kvalitetnijim radnim mjestima, takav pravac zaslužuje ozbiljno razmatranje. Ipak, prihod od doprinosa prestaje prema zakonom utvrđenom roku, dok se očekivani efekti na zaposlenost i poresku naplatu ostvaruju postepeno. Finansiranje mora obuhvatiti i taj vremenski razmak.

Zato reformu ne bih procjenjivala prema tome da li je finansiranje iz poreza načelno prihvatljivo. Jeste, ukoliko je dovoljno pouzdano. Tražila bih višegodišnju računicu koja pokazuje kako prihodi prate penzijske rashode i šta se dešava kada rast bude slabiji od očekivanog. Penzija dospijeva i u godini slabije potrošnje, manje zaposlenosti ili nepovoljnijih uslova zaduživanja.

Ako se razlika pokriva dugom, dio troška snosiće budući poreski obveznici. Ako se povećavaju drugi porezi, mijenja se položaj građana i kompanija. Ako se ograničavaju ostali rashodi, manje sredstava ostaje za druge javne potrebe. To su odluke o raspodjeli tereta između različitih grupa i generacija. Njihove posljedice moraju biti vidljive dok se reforma razmatra, prije nego što postanu budžetska nužnost.

Demografija dodatno sužava prostor za oslanjanje na optimistične pretpostavke. Broj zaposlenih, prijavljene zarade, trajanje radnog vijeka i godine provedene u penziji određuju odnos prihoda i obaveza. Ukidanje doprinosa ne mijenja automatski te odnose. Održivost i dalje zavisi od privrede koja stvara dovoljno vrijednosti da finansira javna prava, bez obzira na to kojim se porezom prihod naplaćuje.

Posebno bih posmatrala koliko promjena izvora finansiranja zaista smanjuje ranjivost sistema. Doprinosi, porezi na potrošnju i porezi na dobit oslanjaju se na različite osnovice, ali svi zavise od ekonomske aktivnosti. Zamjena jednog prihoda drugim zato ne uklanja rizik usporavanja privrede. Vrijednost novog modela zavisi od toga može li obezbijediti stabilnije ukupne prihode i dovoljno prostora da penzijske obaveze ostanu ispunjene kada privreda oslabi.

Građanima je, uz finansijsku računicu, potrebno jasno objašnjenje njihovog budućeg položaja. Kako se evidentira rad nakon promjene? Kako se određuje penzija? Koja pravila važe za već ostvareni staž? Ukidanje doprinosa samo po sebi ne znači ukidanje staža, ali zaposleni ne bi trebalo da vlastitu pravnu sigurnost izvode iz političkih izjava. Za odluke koje obuhvataju čitav radni vijek potrebna su razumljiva, dosljedna pravila.

Ovdje se rasprava prirodno proširuje na dodatnu penzijsku štednju. Na njenom razvoju sam radila rada na projektu Svjetske banke. Zagovarali su se uslovi u kojima bi građani, uz javnu penziju, mogli da grade i sopstvenu finansijsku imovinu. Novi zakon omogućava da se ta ideja ponovo razmotri, ovog puta sa konkretnijim pravnim okvirom.

Razlika između drugog i trećeg stuba penzijske štednje: Drugi stub je obavezna kapitalizovana penzijska štednja: dio doprinosa uplaćuje se na individualni račun osiguranika i investira radi njegove buduće penzije. Država je odgovorna za uspostavljanje sistema, pravila i nadzor, dok društva za upravljanje penzijskim fondovima odgovaraju za upravljanje i investiranje sredstava. Treći stub je dobrovoljna dodatna penzijska štednja, koju svojim uplatama finansira pojedinac, poslodavac ili oboje, a sredstvima takođe upravljaju društva za upravljanje penzijskim fondovima.

Ako se za drugi stub preusmjeri dio postojećih doprinosa, javni sistem gubi taj prihod, dok obaveza isplate sadašnjih penzija ostaje. Država mora obezbijediti finansiranje tog tranzicionog troška. Buduća korist od akumulirane imovine ne rješava današnju obavezu prema penzionerima. Drugi stub nije nikad bi u razmatranju u Crnoj Gori.

Dobrovoljni treći stub zasniva se na dodatnim uplatama građana, poslodavaca ili drugih pokrovitelja. On ne podrazumijeva automatsko preusmjeravanje prihoda javnog sistema. Njegova vrijednost je u mogućnosti da pojedinac postepeno izgradi dodatni izvor prihoda u starosti. Domet će zavisiti od toga koliko građani mogu da štede i koliko je ponuda dostojna njihovog povjerenja.

Novi Zakon o dobrovoljnim penzionim fondovima donesen je 2025. godine i izmijenjen 2026. Crna Gora je i ranije imala propise i fondove u ovoj oblasti, pa samo usvajanje zakona ne treba predstavljati kao konačan rezultat. Pravi pomak nastaje kada se pojavi proizvod koji građanin može da razumije, kojem može da pristupi i za koji ima razloga da vjeruje da će opravdati dugoročno izdvajanje novca.

U ovom sistemu uplate se knjiže na lični račun člana, a sredstva na računu njegova su imovina. Vrijednost zavisi od uplata, rezultata ulaganja i naknada. To je bitna razlika u odnosu na javni PIO,  član dobrovoljnog fonda ima akumuliranu finansijsku imovinu, dok u javnom sistemu ostvaruje pravo na buduće isplate prema zakonskim uslovima.

Dodatna penzijska štednja može postati dio ukupne naknade za rad, naročito tamo gdje kompanije žele da zadrže zaposlene i ponude im dugoročniju korist. Poreski tretman mora biti jasan; postojanje penzijskog fonda samo po sebi ne znači poresko oslobođenje.

Jednako pažljivo treba urediti i objasniti položaj zaposlenog pri promjeni poslodavca ili prekidu uplata. Radni vijek rijetko protiče u jednoj kompaniji i sa nepromijenjenim prihodima. Pouzdan proizvod mora omogućiti da član unaprijed zna šta se dešava sa njegovom imovinom kada mu se promijene životne okolnosti, koliko ga to košta i pod kojim uslovima može nastaviti štednju.

Za mene je posebno važna mogućnost ulaganja izvan Crne Gore, jer zakon dozvoljava određena ulaganja u strane obveznice, akcije i investicione fondove, uz propisane uslove vezane za tržišta i izdavaoce iz Evropske unije i OECD-a. Dakle, sredstva dobrovoljnih penzionih fondova nisu nužno ograničena na domaće tržište kapitala.

Ranija zakonska rješenja to nisu dozvoljavala ali kako  domaće tržište ima ograničen izbor instrumenata i teško može samo ponuditi dovoljno široku osnovu za penzijsku štednju. Građaninu čija zarada, nekretnina i poslovne prilike već zavise od crnogorske ekonomije, dodatno vezivanje čitave penzijske imovine za isto tržište povećava koncentraciju rizika. Pristup stranim tržištima omogućava da se dio te zavisnosti smanji.

Važan je i odnos fonda prema državi kao izdavaocu hartija od vrijednosti. Ako se značajan dio dodatne štednje ulaže u obaveze iste države koja isplaćuje javnu penziju, oba izvora prihoda ostaju izložena njenoj finansijskoj sposobnosti. Državne obveznice mogu imati opravdano mjesto u portfelju, ali domaće porijeklo ulaganja ne bi trebalo da bude cilj važniji od interesa članova. Penzijska štednja zahtijeva da se svaka odluka obrazloži očekivanom koristi i rizikom za onoga čiji se novac ulaže.

Ta mogućnost ima smisla samo uz profesionalno upravljanje. Fond mora birati ulaganja primjerena roku štednje i položaju svojih članova, umjesto da pristup velikim tržištima koristi kao argument za svaku investicionu odluku. Diversifikacija smanjuje određene rizike; ne uklanja tržišne gubitke. Za dugoročnog štedišu važno je kako portfelj prolazi kroz nepovoljne periode i kako se njegov sastav prilagođava približavanju penzije.

Moj lični kriterijum bio bi visok. Bez izričite, pravno izvršive državne garancije zaštite uloženog kapitala, sopstvenu penzijsku štednju ne bih povjerila fondu iza kojeg ne stoji međunarodna finansijska institucija sa dokazanim iskustvom u upravljanju penzijskom imovinom. Novac koji izdvajam za starost predstavlja dio moje buduće samostalnosti. Za takvu odluku dozvola za rad jeste neophodna, ali mi sama ne bi bila dovoljna.

Ni međunarodno ime, međutim, ne bih prihvatila bez provjere šta iza njega zaista stoji. Zanimali bi me odgovornost matične grupe, iskustvo upravljača kroz različite tržišne cikluse i pravna zaštita člana. Lokalno društvo koje koristi poznat brend ne mora imati garanciju matične kompanije. Reputacija ima vrijednost kada je prate jasne obaveze i provjerljiva praksa a primjeri iz okruženja pokazuju da uvijek treba biti oprezan,

Važeći zakon predviđa nadzor, odvajanje imovine fonda i ulogu depozitara. To su važni mehanizmi zaštite sredstava od nepravilnog postupanja. Ne predstavljaju opštu državnu garanciju povraćaja svih uplata ili određenog prinosa. Ako se garancija nudi, član mora znati ko je daje, šta pokriva i kako se izvršava. Garancija za pojedinu državnu obveznicu u portfelju ne znači da država garantuje njegovu cjelokupnu štednju.

Povjerenje će zavisiti i od troškova. Relativno mala godišnja naknada, naplaćivana decenijama, može znatno umanjiti konačnu vrijednost računa. Zato prinos treba posmatrati nakon svih naknada i u odnosu na inflaciju. Štediši je važna kupovna moć buduće isplate. Projekcija velikog nominalnog iznosa malo govori ako nisu razumljive pretpostavke o troškovima i budućim cijenama.

Prema zvaničnom izvještaju iz septembra 2026, u Crnoj Gori još nema osnovanih dobrovoljnih penzionih fondova niti društava koja njima upravljaju. Zakonska mogućnost, dakle, još nije postala dostupna tržišna ponuda. Sada treba utvrditi šta ozbiljnim upravljačima nedostaje za ulazak, kakva depozitarna infrastruktura postoji i može li proizvod, nakon troškova poslovanja, pružiti dovoljno vrijednosti članovima.

Na malom tržištu posebno je važno koliko troškovi osnivanja i upravljanja opterećuju svakog člana. Fond može imati urednu dokumentaciju i dobru investicionu politiku, a ipak biti preskup ako nema dovoljno učesnika. Zato razvoj tržišta zahtijeva i održiv poslovni model upravljača.

Trošak njegovog opstanka ne smije postati razlog da članovi godinama ostvaruju slabiji rezultat od onoga koji bi očekivali od uporedivog oblika štednje.

Poreski podsticaji mogu pomoći, ali i oni zahtijevaju procjenu. Olakšica koja uglavnom subvencioniše štednju koju bi građani svakako ostvarili ima drugačiji efekat od one koja zaista proširuje učešće. Poslodavačke uplate i jednostavniji pristup mogu biti jednako važni. Cilj bi trebalo da bude povećanje održive dugoročne štednje, uz jasno poznat trošak za budžet.

Granice ovog modela takođe su jasne. Onaj ko jedva pokriva tekuće troškove neće dobiti sigurniju starost samo zato što je osnovan privatni fond. Dobrovoljna štednja proširuje mogućnosti onih koji mogu da izdvajaju sredstva. Javni sistem zadržava odgovornost prema građanima čiji život u starosti zavisi prvenstveno od penzije. Reforma mora imati odgovor i za njih.

Zato bih uspjeh mjerila time koliko su oba dijela sistema pouzdana: da li država može održivo finansirati javne penzije i da li građanin ima vjerodostojnu mogućnost da ih dopuni sopstvenom imovinom. Veća zarada danas jeste korist. Njena puna vrijednost zavisi i od sigurnosti koja ostaje za kasnije.

Reforma penzijskog sistema pokazuje svoj kvalitet kada građanin može da planira starost sa manje neizvjesnosti. Doprinos možemo ukinuti jednim zakonom. Povjerenje da će penzija biti isplaćena mora se opravdavati svakim narednim budžetom.

S obzirom da još postoje mnoge nepoznanice u vezi budućnosti penzija, nadamo se da ćemo uskoro dobiti odgovore na tri jednostavna pitanja, od čega ćemo isplaćivati današnje penzije, kako ćemo stvarati štednju za buduće i ko će odgovarati za njeno upravljanje. Bez tih odgovora, ostaje obećanje čiju će cijenu neko kasnije morati da plati.