Video
Globalna ekonomija danas funkcioniše pod pritiskom gotovo neprekidnih kriza — od pandemije i rata u Ukrajini, preko energetskih i inflatornih šokova, do rastućih geopolitičkih sukoba i trgovinskih podjela među velikim silama. Takvo okruženje posebno pogađa male i otvorene ekonomije, koje zavise od stranih investicija, stabilnih tržišta i međunarodne trgovine.
Profesor Nikola Fabris za Standard govori o tome kako se globalne promjene reflektuju na Crnu Goru, koliko je domaća ekonomija danas otporna i šta su ključni uslovi za održiv i dugoročan razvoj.
STANDARD: Kako aktuelne geopolitičke tenzije i globalne krize (ratovi, sankcije, energetski šokovi) utiču na svjetsku ekonomiju i dugoročne ekonomske trendove?
FABRIS: Današnje globalno makroekonomsko okruženje najbolje se može opisati jednom riječju – neizvjesnost. U period kraćem od jedne decenije globalna ekonomija je bila pogođena sa četiri velika šoka, što je nezapamćeno u ekonomskoj istoriji. Prvi veliki šok bila je pandemija koronavirusa, koja je izazvala globalni pad proizvodnje, prekid međunarodnih lanaca snabdijevanja i ogroman rast javne potrošnje. Nakon toga uslijedio je rat između Rusije i Ukrajine, koji je doveo do energetske i prehrambene krize, posebno u Evropi. Dodatni pritisak dolazi kroz promjene u trgovinskoj politici SAD-a, odnosno rast protekcionizma i carina, što negativno utiče na globalnu trgovinu. Posljednji veliki faktor nestabilnosti jesu sukobi na Bliskom istoku, koji povećavaju rizike vezane za energente, transportne rute i globalnu sigurnost. Sve ove krize zajedno utiču na rast inflacije, usporavanje ekonomskog rasta, prekide u globalnim lancima snadbijevanja, probleme sa nabavkom energenata i humanitarnim katastrofama.
Iako se globalna ekonomija trenutno ne nalazi u klasičnoj recesiji, jasno je da dolazi do značajnog usporavanja ekonomskog rasta. Prije posljednjih geopolitičkih konflikata očekivao se rast globalne ekonomije u ovoj godini od oko 3,4%, dok se sada projekcije kreću između 2,9% i 3,1%. Najveći problem predstavlja činjenica da usporavanje dolazi u trenutku kada mnoge zemlje još uvijek nijesu u potpunosti sanirale posljedice prethodnih kriza. Posebno su pogođene zemlje koje zavise od uvoza energije, kao i zemlje sa visokom inflacijom i velikim spoljnim dugom. Evropska unija i eurozona imaju veoma niske projektovane stope rasta, što je posebno važno za region Zapadnog Balkana zbog snažne ekonomske povezanosti sa evropskim tržištem. S druge strane, zemlje u razvoju i dalje ostvaruju nešto veće stope rasta, ali i kod njih postoje značajni rizici povezani sa finansiranjem, energijom i spoljnim šokovima.
Inflacija ostaje i dalje jedan od najvećih izazova savremene ekonomije. Nakon snažnog rasta cijena tokom 2022. i 2023. godine, očekivalo se njeno postepeno smirivanje. Međutim, novi geopolitički konflikti i rast cijena energenata ponovo stvaraju inflatorne pritiske. Prema projekcijama, globalna inflacija će porasti sa 4,1% u 2025. godini na oko 4,4% u 2026. godini. U razvijenim ekonomijama inflacija će takođe ostati iznad ciljnih nivoa centralnih banaka. Iako se ne očekuje povratak na nivoe inflacije iz perioda 22/23, jasno je da će inflacija ostati dugoročan izazov za monetarne vlasti i ekonomsku politiku.
STANDARD: Da li smatrate da ulazimo u period deglobalizacije i blokovske podjele svijeta, i šta to znači za male i otvorene ekonomije poput Crne Gore?
FABRIS: Smatram da ulazimo u fazu djelimične deglobalizacije i jačanja blokovske podjele svijeta, prije svega kroz trgovinske ratove, tehnološka ograničenja, energetsku sigurnost i geopolitička rivalstva između velikih sila. Ne radi se o potpunom prekidu globalizacije, već o njenoj transformaciji — od modela maksimalne efikasnosti ka modelu sigurnosti i političke pouzdanosti partnera. U ovom novom sistemu, uslove će diktirati velike sile, a već sada vidimo da institucija koja je godinama regulisala međunarodnu trgovinu – Svjetska trgovinska organizacija – postoji samo na papiru.
To znači da će međunarodna trgovina i investicije sve više pratiti političke saveze, a ne samo ekonomsku logiku. Već vidimo procese poput ‘friend-shoringa’, vraćanja proizvodnje bliže matičnim tržištima i stvaranja paralelnih tehnoloških i finansijskih sistema.
Za male i otvorene ekonomije to predstavlja ozbiljan izazov, zato što male zemlje najviše zavise od otvorenih tržišta, stranih investicija i stabilnih globalnih tokova. U svijetu blokova raste rizik pritisaka da se bira strana, dok prostor za neutralnost postaje uži. Za Crnu Goru je najvažnije da što pre pristupi EU i tako dobije pristup tržištu i fondovima EU. Istovremeno kroz članstvo u EU Crna Gora će biti zaštićena od mogućih diskriminacija i ograničenja pristupa drugim tržištima, zašta možda ne bi mogla da se samostalno izbori.
STANDARD: Kako biste ocijenili ekonomski razvoj Crne Gore u 20 godina nezavisnosti i koje su najvažnije strukturne promjene koje su se desile?
FABRIS: Kada govorimo o ekonomskom razvoju Crne Gore u prethodnih 20 godina nezavisnosti, mislim da je važno imati uravnotežen pristup — dakle, prepoznati i značajan napredak koji je ostvaren, ali i strukturne slabosti koje nijesmo uspjeli da prevaziđemo.
Crna Gora je od obnove nezavisnosti prošla kroz veoma dinamičan ekonomski period. U prvih desetak godina dominantan model razvoja bio je zasnovan na snažnom prilivu stranih investicija, prije svega u sektor nekretnina, turizma, bankarstva i infrastrukture. Taj period je donio ubrzan rast BDP-a, razvoj turističke ponude, modernizaciju dijela saobraćajne i energetske infrastrukture i jačanje privatnog sektora. Crna Gora je nekada bila zajedno sa Makedonijom najjnerazvijenija bivša jugoslovenska republika, danas je na trećem mjestu iza Slovenije i Hrvatske.
Jedna od najvažnijih strukturnih promjena svakako je transformacija ekonomije iz industrijski orijentisanog sistema ka ekonomiji usluga. Turizam je postao ključni generator rasta, investicija i deviznih prihoda. Paralelno s tim došlo je do značajnog razvoja bankarskog sektora, telekomunikacija i energetike, a značajno je unaprijeđena infrastruktura.
Druga velika promjena jeste potpuna integracija Crne Gore u globalne ekonomske tokove. Uveden je euro kao valuta, otvoreno je tržište, liberalizovan finansijski sistem i značajno povećana povezanost sa evropskim ekonomijama. Članstvo u NATO-u i perspektiva bliskog pristupanja EU dodatno su uticali na percepciju investicione sigurnosti zemlje.
Međutim, uprkos tim pozitivnim pomacima, ostale su prisutne ozbiljne strukturne slabosti. Crnogorska ekonomija je danas izrazito zavisna od turizma i uvoza, sa relativno slabom industrijskom bazom i ograničenom diversifikacijom proizvodnje. Pandemija je vrlo jasno pokazala koliko takav model može biti ranjiv kada dođe do spoljnog šoka. Industrija je gotovo potpuno nestala, a prisutna je i izrazita regionalna disproporcija u nivou razvijenosti unutar zemlje.
Takođe, pitanje produktivnosti i dalje ostaje jedan od ključnih izazova. Imali smo rast koji je u velikoj mjeri bio vođen potrošnjom, investicijama u nekretnine i zaduživanjem, dok je manje pažnje posvećeno razvoju izvozne ekonomije, inovacija, tehnološke transformacije i domaće proizvodnje. Stiče se utisak da možda i nisu na najbolji način utrošeni veliki prilivi od stranih direktnih investicija.
Na tržištu rada došlo je do rasta zaposlenosti i većeg razvoja privatnog sektora, ali su ostali izraženi problemi sezonalnosti, odliva radne snage i nedostatka kvalifikovanih kadrova. Sve više dolazimo u situaciju da ekonomski rast ograničava nedostatak ljudskog kapitala i da u velikoj mjeri zavisimo od strane radne snage. Ne ulažu se dovoljni napori da se nezaposlena lica prekvalifikuju u zanimanja za koja se radna snaga uvozi. Naš paradoks je da imamo približno jednak broj nezaposlenih lica i strane radne snage (oni koji rade legalno i oni koji nisu registrovani).
Ako bismo sumirali dvije decenije nezavisnosti iz ekonomske perspektive, moglo bi se reći da je Crna Gora ostvarila značajnu modernizaciju i integraciju u međunarodnu ekonomiju, ali da još nije završila tranziciju ka održivom i diversifikovanom modelu razvoja.
STANDARD: Koliko je Crna Gora uspjela da difersifikuje svoju ekonomiju i smanji zavisnost od turizma i nekretnina?
FABRIS: Nažalost, Ekonomija je i dalje nedovoljno diverzifikovana i snažno zavisi od turizma, nekretnina, stranih direktnih investicija i spoljne tražnje. To znači da smo veoma osjetljivi na globalne krize i sve šokove koji dolaze iz okruženja. To se najbolje vidjelo tokom pandemije korona virusa, kada je zbog prekinutih turističkih tokova i stranih direktnih investicija, pad BDP-a u Crnoj Gori bio jedan od najvećih u Evropi. Po mom mišljenju diverzivikacija ekonomije je najveći izazov sa kojim se suočava naša ekonomska politika.
STANDARD: Koliko je Crna Gora danas atraktivna za strane investitore i šta je ključno da bi se poboljšao investicioni ambijent i dugoročni rast?
FABRIS: Crna Gora ima nekoliko veoma važnih prednosti koje je čine atraktivnom investicionom destinacijom. Prije svega, riječ je o politički i ekonomski stabilnoj zemlji sa euroizovanom ekonomijom, što eliminiše devizni rizik za strane investitore. Pored toga, geografski položaj, mediteranska klima i kvalitet života predstavljaju dodatne prednosti. Članstvo u NATO-u i očekivani ulazak u EU povećavaju institucionalnu sigurnost i dugoročni investicioni potencijal zemlje.
Mi već duži niz godina bilježimo stabilan i snažan priliv stranih direktnih investicija. U posljednjih pet godina prosječan ukupan priliv SDI je iznosio 970 miliona eura. Najveći razvojni potencijal prepoznaje se u sektorima turizma, energetike, infrastrukture i tržišta nekretnina, ali je sve izraženije interesovanje i za projekte iz oblasti obnovljivih izvora energije, kao i za digitale projekte.
Preporučeno
Međutim, jedno od ključnih ograničenja Crne Gore je malo domaće tržište što predstavlja izazov za privlačenje stranih direktnih investicija u pojedinim sektorima, posebno u industriji. Iskustva tokom pandemije kovida-19, koja su dovela do zatvaranja ekonomija, kao i prekidi globalnih lanaca snabdijevanja izazvani ratnim sukobima, pokazali su da strani investitori u uslovima povećane neizvjesnosti prioritet daju tržištima na kojima značajan dio proizvodnje mogu plasirati na domaćem tržištu. To znači da je malo vjerovatno da možemo privući investitore u sektoru masovne industrijske proizvodnje. Na ovaj izazov ne možemo uticati, ali ono što možemo uraditi da povećamo atraktivnost je sprovođenje politika usmjerenih ka povećanju produktivnosti, diversifikaciji ekonomije, razvoju novih privrednih grana i unapređenju obrazovnog sistema, kako bi se stvorili uslovi za konkurentniji i otporniji ekonomski rast. Takođe, atraktivnost zemlje bi povećalo i brže rješavanje privrednih sporova, završetak prostornih planova, kao i poboljšanje kreditnog rejtinga.
