Španija bi uskoro mogla skratiti radnu nedjelju na 37,5 sati, prema zakonskom predlogu koji je Vlada te zemlje nedavno usvojila, a koji sada ide pred parlament na usvajanje. Ova mjera obuhvatiće više od 12 miliona zaposlenih u privatnom sektoru i ima za cilj da poboljša produktivnost i smanji odsustva s posla, navodi Ministarstvo rada.

Postavlja se pitanje, da li bi i Crna Gora mogla razmisliti o tome. 

Kako su naveli iz UPCG, skraćenje radne nedjelje nije rješenje jer to nije efikasan način za povećanje produktivnosti radne snage, a to se posebno odnosi na sektore gdje je prisustvo radnika ključno za pružanje usluga ili proizvodnju, kao što su trgovina, ugostiteljstvo, turizam, zdravstvena zaštita i druge uslužne djelatnosti.

“U takvim granama, kraći radni raspored ne znači automatski bolju efikasnost, već često dovodi do padanja proizvodnih kapaciteta, kašnjenja u izvršavanju usluga i povećanja troškova rada po satu za poslodavce. Takođe, postoji zabrinutost da bi skraćeno radno vrijeme moglo podstaći radnike da traže dodatne poslove u neformalnom sektoru kako bi nadoknadili izgubljeni prihod, što bi povećalo udio sive ekonomije i predstavljalo ozbiljan budžetski problem za Crnu Goru”, poručuju iz UPCG.

Podsjećaju da povećanje aktivnosti u sivoj ekonomiji ima višestruke negativne efekte i to smanjenje poreskih prihoda države, nelojalnu konkurencija registrovanim privrednim subjektima, dodatna opterećenja na sistem socijalnog osiguranja.

“Crna Gora je zemlja sa visokom zavisnošću od turizma i sezonskog rada, gdje je intenzitet angažovanja zaposlenih ključan za ostvarenje prihoda. Uvođenje skraćene radne nedjelje moglo bi imati disproporcionalno negativne efekte na privatni sektor, posebno na mala i srednja preduzeća, koja su već suočena sa visokim troškovima poslovanja i izazovima u zapošljavanju kvalifikovane radne snage. Stoga, UPCG smatra da je fleksibilno radno vrijeme, u dogovoru između poslodavaca i zaposlenih, mnogo prikladniji model u savremenom radnom okruženju”, predlažu iz te organizacije.

UPCG ne vidi skraćenje radne nedjelje kao mjeru koja bi u crnogorskom ekonomskom kontekstu donijela neto korist.

“Umjesto toga, prioritet bi trebalo da bude poboljšanje efikasnosti i efektivnosti u svim segmentima – u javnoj upravi i privredi i borba protiv sive ekonomije kroz inspekcijski i fiskalni nadzor”, ističu za Portal RTCG.

Skraćenje radne nedjelje bi, prema njihovom sudu bilo naročito izazovno u sekorima poput maloprodaje, ugostiteljstva i građevinarstva.

“Na primjer, u maloprodaji, zabrana rada nedjeljom dovela je do smanjenja broja malih trgovina, što ukazuje na poteškoće u održavanju nivoa usluga bez fleksibilnog radnog vremena. U maloprodaji, građevinarstvu i ugostiteljstvu koji predstavljaju kičmu realne ekonomije i zapošljavaju, gdje su rokovi i prisustvo radnika ključni, skraćenje radnog vremena moglo bi negativno uticati na efikasnost i kvalitet usluga, a samim tim uslovilo bi i rast cijena usluga i proizvoda, posebno imajući u vidu hronični nedostatak radne snage u tim sektorima. Iskustvo nakon uvođenja zabrane rada nedjeljom u maloprodaji jasno pokazuje da rigidne restrikcije radnog vremena mogu imati konkretne negativne posljedice”, kategorični su iz UPCG.

Kažu da je već od uvođenja zabrane rada nedjeljom došlo do smanjenja broja malih i porodičnih prodavnica koje nijesu bile u mogućnosti da kompenzuju izgubljeni promet.

“Kupovna moć građana nije redistribuirana na druge dane, već je dio potrošnje preusmjeren u neformalni sektor ili van granica zemlje (prekogranična kupovina) posebno na online kupovinu. Veći lanci su se prilagodili, dok su mala preduzeća ostala najviše pogođena, što doprinosi narušavanju konkurencije i tržišne ravnoteže”, ističu u odgovorima.

U sektoru turizma, gdje je kontinuirano prisustvo radne snage presudno za svakodnevno funkcionisanje, smatraju da bi skraćenje radne nedjelje dovelo do smanjenja broja dostupnog osoblja po smjeni, uticalo bi na kvalitet usluge i vrijeme čekanja za goste, naročito u sezoni kada je promet najintenzivniji, ali bi i povećalo operativne troškove poslodavaca zbog potrebe za dodatnim angažovanjem kadra, ili dodatnim opterećenjem postojećih zaposlenih.

“Naravno, ugrozio bi se kvalitet usluga, a samim tim i konkurentnost naše zemlje uz sve ostale prateće izazove koji stoje pred našom ekonomijom. U građevinskom sektoru, koji funkcioniše po strogo definisanim rokovima i dinamikama izvođenja radova, skraćeno radno vrijeme može imati direktne ekonomske posljedice, poput produženja rokova što dovodi do kašnjenja u isporuci projekata, i ugrožava ugovorene obaveze te povlači ugovorne penale. Osim toga došlo bi do poskupljenja usluga zbog potrebe za intenzivnijim radom u kraćem vremenskom okviru (npr. prekovremeni rad, smjenski rad), kao i do povećanja logističkih i infrastrukturnih troškova, jer većina aktivnosti mora ostati sinhronizovana u vremenu”, kazali su iz UPCG.

Smatraju da bi, ako se u ovim sektorima radno vrijeme skraćuje na ovaj način to neizbježno dovelo do rasta cijena proizvoda i usluga.

“Jer se fiksni troškovi šire na manji broj radnih sati, doći će do pada konkurentnosti crnogorskih firmi, naročito u odnosu na region gdje se ovakve mjere ne primjenjuju kao i do slabljenja kapaciteta sektora za otvaranje novih radnih mjesta, jer poslovna neizvjesnost obeshrabruje zapošljavanje. UPCG ocjenjuje da bi skraćenje radne nedjelje u ovim sektorima bilo ekonomski rizično, logistički neodrživo i socijalno nepravedno, posebno prema malim privrednicima i zaposlenima sa nižim primanjima. Umjesto toga potrebno je preduzeti prvi korak koji se odnosi na povećanje produktivnosti rada i kvalifikovanost prevashodno domaće radne snage. Nakon toga, prioritet mora biti uvođenje fleksibilnih modela radnog vremena, uz očuvanje stabilnosti tržišta rada i zaštitu uslova poslovanja”, istakli su iz UPCG.

Smatraju da bi bilo kakve izmjene zakona koje se tiču radnog vremena zahtijevale temeljnu analizu i konsultacije sa svim socijalnim partnerima.

“Odluka bi morala da bude zasnovana na kvalifikovanim podacima i uporednim praksama, naročito iz zemalja sa sličnim ekonomskim kapacitetima kao što je Crna Gora.Procea izmjene Zakona morao bi da bude predmet razgovora na Socijalnom savjetu. Takođe morale bi se ozbiljno razmotriti i uvažiti prije donošenja ovakve odluke specifičnosti različitih sektora privrede, gdje jedinstveni model radnog vremena nije realan ni održiv. Bez inkluzivnog pristupa postoji opasnost od donošenja rješenja koja su neprimjenjiva u praksi i koja bi mogla izazvati pravnu i operativnu nesigurnost”, upozoravaju iz UPCG.

Predlažu mjere poput testnih perioda kroz pilot-projekte u odabranim sektorima ili javnim institucijama, praćenje
i evaluaciju uticaja skraćenja radnog vremena na produktivnost, zadovoljstvo zaposlenih, troškove poslovanja, tržište rada i privredu u cjelini.

“Izmjena zakona treba da bude koordinisana sa važećim granskim i pojedinačnim kolektivnim ugovorima, koji u mnogim slučajevima sadrže precizne odredbe o radnom vremenu, rasporedu smjena i naknadama”, navode iz UPCG.

Sve ovo bi, kažu, moglo imati negativne posljedice i na fiskalnu politiku.

“Zalažemo se za pristup koji uključuje testne periode i evaluaciju efekata na privredu prije donošenja konačnih odluka. Ovakve mjere mogle bi destimulisati privredu i sve njene sektore ponaosob. Izostanak konsultacija sa poslodavcima predstavlja kršenje principa partnerstva u donošenju ekonomskih i radno-pravnih politika ali i signal pravne i regulatorne nestabilnosti, koja direktno utiče na investicionu klimu i konkurentnost privrede”, ponavljau oni.

Skraćenje radne nedjelje, kažu, može imati lančane efekte na javne finansije, jer smanjenje produktivnosti i radnih sati potencijalno vodi do smanjenja doprinosa i poreza na dohodak, povećava se rizik od jačanja neformalne ekonomije i rada „na crno“, što dodatno urušava poresku osnovicu, otvaraju se zahtjevi za kompenzatornim mjerama (npr. subvencije, poreske olakšice), koje budžet možda ne može podržati.

Prema njihovim saznanjima trenutno ne postoje studije ili pilot-projekti koje je država sprovela u vezi sa sprovođenjem ideje o skraćenju radne sedmice i efektima koje bi ta odluka imala na različite sektore privrede, ali smatrju da to treba da učini.

Zabrinuti su, kako kažu iz UPCG da bi skraćenje radne nedjelje u javnom sektoru moglo povećati fiskalni pritisak na budžet, posebno ako bi bilo potrebno zapošljavanje dodatnog osoblja ili isplata većih nadoknada za prekovremeni rad.

Upozoravamo da bi povećanje broja zaposlenih u javnom sektoru dodatno opteretilo budžet i efekte produktivnosti privrede. Smanjenje radnih sati bez proporcionalnog smanjenja radnih obaveza u javnom sektoru bi značilo potrebu za zapošljavanjem dodatnog osoblja kako bi se održao nivo pružanja usluga građanima, ili, u alternativi, isplatu prekovremenog rada za postojeće zaposlene, čime se direktno povećavaju izdaci iz budžeta”, navode u odgovorima za Portal Javnog medijskog servisa Crne Gore.

Oba scenarija bi, procijenili su, rezultirala značajnim fiskalnim pritiskom, posebno u kontekstu ograničenog fiskalnog prostora i rastućih obaveza države po drugim osnovama (penzije, zdravstvo, servisiranje duga).

“Uvođenje skraćene radne nedjelje u državnim organima i javnim ustanovama može podstaći inflaciju broja zaposlenih u javnom sektoru, što je već prepoznato kao strukturni problem crnogorske ekonomije, kao i pad efikasnosti javne uprave ukoliko se kvantitativno širenje ne prati kvalitetnim upravljanjem i digitalizacijom procesa. Takav rast bi dodatno destimulisao privatni sektor, jer bi se pojačao disbalans između produktivnog i neproduktivnog dijela ekonomije”, navode oni.

Bez analiza, donošenje zakona može, kako kažu,imati nepredvidive i dugoročno nepovoljne posljedice po fiskalnu stabilnost države.

“Uvećanje fiskalnog pritiska na javni sektor, naročito ako nije praćeno reformama, u konačnici se reflektuje na privatni sektor kroz veće poresko opterećenje, smanjenje fiskalnog prostora za razvojne politike i gubitak povjerenja investitora i međunarodnih finansijskih institucija.Crna Gora ne može sebi priuštiti mjeru koja vodi ka nekontrolisanom širenju administracije i dodatnom opterećenju budžeta bez jasnih i održivih izvora finansiranja. Fiskalna disciplina, racionalizacija javnog sektora i povećanje njegove efikasnosti moraju ostati prioriteti državne politike”, zaključuju iz UPCG.