On je prije svega veliki humanista uvijek spreman da pomogne ljudima, nekadašnji je fudbaler FK Dečić, cijenjen u svom gradu ali i širom Crne Gore, u braku je sa Marijom koja mu je podarila najveće bogatstvo, kćerku Moniku, u slobodno vrijeme uživa da uređuje svoje dvorište u Sukuruću, nadomak Tuzi. Za Standard govorio je iskreno o privatnom životu…

Preko 20 godina je u vrhu politike, od 2001. godine je bio u više mandata poslanik u Skupštini Crne Gore i savezni poslanik u Skupštini SiCG, kao i predsjednik opštine Tuzi i partijski sekretar DPS Glavnog grada Podgorice, ali i na drugim značajnim mjestima.

Rođen je u Zatrijepču, 5. aprila prije 52 godine, bio je odličan đak, kako u osnovnoj tako i u srednjoj školi, prosjek ocjene za 12 godina školovanja mu je bio 5.00, zbog toga je osvojio mnoge nagrade i diplome, a izdvajamo diplomu LUČA, kao i prestižnu nagradu tj. stipendiju TITOVOG FONDA, koja mu je 1988.godine dodijeljena prilikom proglašenja za đaka generacije i najboljeg učenika u Crnoj Gori, što mu je dosta pomoglo prilikom studiranja.

Godine 1994. diplomirao je metalurgiju, ono što je interesantno jeste da nikada nije radio u struci kao inženjer metalurgije. Naime, bio je četiri godine profesor hemije i matematike u srednjoj školi u Tuzima, a nakon toga radio je kao samostalni savjetnik u Ministarstvu ekonomije.

“Nijesam puno učio kao što su znale pojedine moje kolege. Znao sam puno lekcija da naučim dok profesori drže predavanja, ili u toku časa. Ali zato su profesori znali da me vode od razreda do razreda da ja kao učenik svojim vršnjacima držim predavanja. To sam uradio, ponekad, i na zahtjev direktora ako je profesor odsutan. Na početku sam pomalo imao barijeru, morao sam da se naviknem, ali vremenom to mi je postala rutina. Profesori su bili veoma bliski sa mnom…kao da sam im kolega a ne učenik“, govori nam Gegaj na početku razgovora.

Kod građana Malesije poštovan i cijenjen

Svako u životu nađe nešto u čemu uživa, a naš sagovornik gospodin Gegaj trenutno uživa pomažući ljudima, u okviru mogućnosti, iako je razriješen nezakonito sa posla u Savjetu ACV i trenutno neraspoređen i bez ikakvih primanja. To ga ne sprečava u humanoj misiji.

“Po meni nije u dobitku onaj ko uzima već onaj ko daje”, ističe nam tokom razgovora Gegaj koji sa posebnom radošću priča o humanitarnom radu kojim se bavi skoro dvije decenije.

Pomogao je socijalno ugroženim porodicama u opštini Tuzi. To čini često, pred Bajram ili Božić. Isto tako tradicionalno već 10 godina dijeli novogodišnje paketiće učenicima u Zatrijepču, a to je radi već godina i onima u Sukuruću.

“Znate kako, to dosta potiče i od kućnog vaspitanja. Mene su roditelji naučili da se pridržavam svakog dogovora i da je imperativ uspješnosti u svakom poslu odgovornost prema određenim zadacima koje zacrtaš. Ako te vrline ne posjeduješ onda sve ide trljavo i naopako. Zatim, stvarno volim da ljudima pomognem. Vjerujte da to činim sa istim žarom kao za sebe, a zadovoljstvo kad se određeni posao završi je mnogo veće”, govori nam u jednom dahu i dodaje:

“Pomažem običnim ljudima, a oni su pravi pokazatelji ljudskosti, moralnosti. Oni to pamte i znaju da prilikom svakog susreta s njima to ponavljaju i podsjete kao da sam ih ne znam što veliko uradio. Dotle seže karakter kod pravih ljudi – sa karakterom.”

Ljudi pamte dobra djela

Nikola je poznat i kao veoma uredna i odgovorna osoba, što je, nažalost, odvika kod većine političara. Njegovi prijatelji u njemu su prepoznali karakteristike koje mogu biti primjer svima, i po humanosti, ali i po preciznosti pri dogovaranju bilo čega s njim…

U Tuzima ga bije glas da ako hoćeš da ti neko nešto završi i da će se tom poslu posvetiti i zalagati se do iscrpljenosti, onda se obrati Nikoli Gegaj… Ono po čemu je prepoznat kod građana Malesije jeste da nikad ne kasni u dogovorene susrete, pa bio i onaj najobičniji na kafu sa prijateljima – može stići koji minut ranije, ali nikada kasnije.

Brižan otac i suprug

Supruga Marija i ćerka Monika njegove su princeze kojima gleda da ugodi kao i one njemu.

Posebno je vezan za mezimicu koja je u drugom razredu gimnazije u Tuzima. Kao otac kćerke veoma joj je posvećen i trudi se da je vaspita baš onako kako su njega njegovi roditelji, ako daje i daće mu se, da prije svega bude dobar čovjek što joj pored ovakvog oca, smatramo, neće biti teško.

“Kada je Monika rodila mnogo sam se obradovao…Ona je rođena, malo prije vremena, supruga je imala težak porođaj. S jedne strane sam bio mnogo srećan jer se ona rodila zdrava, a s druge strane tužan i uplašen jer je nakon porođaja supruga bila između života i smrti…Bila je u intenzivnoj njezi 20 dana…teško je to bilo, ali sve se dobro završilo”, ispričao nam je Gegaj detalj iz privatnog života koji javnost do sada nije znala.

Uvažen od strane beogradske elite lišene nacionalizma

Dok je boravio u Beogradu kao član Parlamenta, crnogorske i srbijanske novine su pisale da je u njega bila zaljubljena i skorašnja predsjednica Skupštine Srbije Maja Gojković, a u to vrijeme su bili zajedno poslanici. Kao džentlmen nikada nije komentarisao trečeve. Iako je radio i živio na relaciji Tuzi-Beograd, izabrao je da živi u Sukuruć, prelijepo i mirno mjesto nadomak Tuzi.

“Beograd je evropski grad. Mnogo mi se dopadao. Nije Beograd ono što su pojedini političari u Srbiji. Beograd živi svjetskim duhom”, priča i nastavlja:

“U hotelima gdje sam bio smješten, Casino i Moskva, svo osoblje je znalo da sam Albanac iz Tuzi, ali nije se desilo za četiri godine me neko provocira ili da uradi nešto što bi me uvrijedilo, na nacionalnoj, vjerskoj ili političkoj pripadnosti, iako sam i u tom Parlamentu kao i u Skupštini CG bio veoma aktivan i usprotivio se svakoj odluci ili diskusiji koja je bila usmjerena protiv politike Crne Gore ili protiv Albanaca ma gdje oni živjeli. Možda, i zbog toga sam imao i poštovanje i respekt kod dijela beogradske elite koja je bila lišena nacionalizma i ekstremizma“, ističe političar.

Gegaj se još kao dječak, bavio fudbalom, i to veoma aktivno te je igrao za FK Dečić. I danas mu je fudbal pri srcu. To je i doprinijelo da već 15 godina bude delegat FSCG tj. delegat Prve lige Crne Gore u fudbalu. Po riječima fudbalskih poslenika u Crnoj Gori i taj posao veoma uspješno, posvećeno i odgovorno obavlja i po ocjenama fudbalskih poslenika, ako ih treba ocijeniti, onda i na ovom poslu gospodin Gegaj je pri vrhu.

Poslije knjige, fudbal je bio sve

“Volim fudbal od malena. Mislim da sam kao klinac danonoćno igrao fudbal… ma kakva hrana ili spavanje – fudbal mi je bio prioritet nad prioritetima. Ja i moj stariji brat Roko imali smo strahopoštovanje od oca i znali smo da kažemo dosta kad je stvarno prekipjelo, jer je za nas fudbal poslije knjige bio sve. Mada, to što sam igrao fudbal i bio zaljubljen u njega nije mi smetalo da budem najbolji đak i da budem primjer u svemu u školi. Htio sam i fakultet za fizičku kulturu da studiram, ali u to vrijeme očekivalo se mnogo više od mene i zbog toga nijesam upisao te studije, ali mi je sport bio i ostao vječno pri srcu”, otkriva nam sagovornik.

Nije samo fudbal njegova velika strast, već i bodi bilding. Iako je ušao u šestu deceniju života tijelo mu je kao profesionalnog sportiste, što može da zahvali upravo dugogodišnjem sportskom načinu života.

“Uvijek sam volio ovaj sport. Kao klinac pratio sam Petra Čelika koji je 80-ih i 90-ih godina harao velikom Jugoslavijom. Kad bi mi otac dao pare za burek ja kao srednjoškolac sam išao u Podgoricu autobusom i kupio bih časopis za bodibilding, jer kiosci u Tuzi nijesu imali taj sportski časopis, samo su imali tempo koji sam redovno kupovao i čitao sa starim bratom.

Kad sam napunio 16 godina postavio sam jednu šipku na našem kućnom objektu, vrlo improvizovano, kao vratilo i tako trenirao, i uživao. Kao student i nakon studija sam išao kod Kike Nikočevića na Zabjelo i kod Gorana Šćekića (višestrukog prvaka Jugoslavije, Evrope i Svijetu u borilačkim vještinama) i kod Miloša (Điđe) Jaćimovića koji su imali svoje teretane i sa njima trenirao i družio. Nikada nijesu htjeli da mi to naplate, jer smo postali i ostali prijatelji. Već ima 10 godina da kući imam mini teretanu, ali najviše koristim traku za trčanje, bicikl i vratilo”, ispričao nam je Gegaj, a na naše insistiranje da nam podijeli savjet kako održavati kondiciju, kaže:

“Po meni, vratilo je najbolja sprava za razvoj tijela i održavanje dobre linije, naravno, uzajamno s lakšim treninzima tj. brzo hodanje ili trčanje za održavanje kondicije, koja ti pomaže i u svakodnevnim aktivnostima”, objasnio je Gegaj.

Porodica Gegaj u voćnjaku ima 150 raznih vrsta voća

Prije nikoliko godina tačnije 2017. godine porodica Gegaj je osvoja drugo mjesto u konkurenciji najljepših bašta za tri opštine Podgorica, Tuzi i Golubovci.

“U bašti, koju sa svojom suprugom i ćerkom Monikom održavam, takoreći, nema šta nema. Imamo oko 150 raznih voćki, a neke od njih su i danas dok vodimo ovaj razgovor, prepune plodova i to: nara, dunja, japanskih jabuka… Takođe, sve troje zajedno gajimo razno cvijeće, a među njima su mali i veliki dekorativni borovi i razna druga dekorativna drveća. Nedaleko od kuće imamo i pčelinjak, koji je na pogodnom mjestu za pčele“.

Kao neko ko ima veoma bogato životno iskustvo upitali smo ga za kraj da li u životu treba rizikovati da bi postali ono što želimo?

“Možda nije dobro da uvijek znate šta želite i šta ne želite u životu. Nije na odmet malo lutanja i preispitivanja. Mislim da tako rastemo, jer nas nesigurnost tjera da krećemo dalje. Naravno, nije poenta ni srljati već naći neki balans između rizika i zone komfora”, zaključuje Nikola Gegaj humanista, sportista, političar…