Danima unazad sam pripremao sebe za dan koji bi mogao biti, kako su moji nekadašnji prijatelji pjesnici jednom zapisali ˗ Dan poslije budućnosti. Zapravo, peti septembar je u sebi trebao objediniti tri kategorije vremena: prošlost, sadašnjost i budućnost. A opet bio bi dan poslije budućnosti. Zašto? Pa recimo zato što bi se u istom danu poput Boženine priče bez sadržaja raspršile sve aveti prošlosti inkarnirane u novom vremenu, iščezle, bez prava na budućnost, ostajući zauvijek zarobljene u trenutku trijumfa zemlje i ljudi koje tako uporno mrze.

Budućnost rođena petog septembra pripadala bi Crnoj Gori, i nikome više. A dan poslije? Dan poslije bio bi opet peti septembar, u svoj svojoj ljepoti i značenju. I bi tako. Ali bez mene. Kada sam shvatio da će se taj dan dogoditi bez mene, bilo je kasno. Već četvrtog se nije moglo ući u obećani grad. Kerbere na kapijama grada, za potrebe ovoga prostora i vremena, scenografi su zamijenili žandarmima na putevima. Samo su rijetki hodočasnici uspjeli u naumu da do grada ipak stignu. Cetinje je toga dana ličilo na alžirski Oran, zatvoren i nedodirljiv. Za razliku od Orana, Cetinje nije konstruisao Kami, već tirani opijeni vlašću.

Kuga iz Orana, kuga unutar gradskih zidina, u našem slučaju je kuga izvan grada, na svakom putu koji vodi do Cetinja. Kada sam u jutro petog septembra pročitao prve vijesti o ofanzivi na Cetinje, u meni su se smjenjivali strah i stid. Strah zbog svih onih ljudi koji su branili grad, a stid jer nijesam bio s njima.

Nijesam bio na Belvederu. Nijesam bio na Dvorskom trgu. Stoga, moja će biografija ostati uskraćena za suzavac, šok-bombu ili gumeni metak. Unucima neću moći pričati priče o belvederskoj noći, niti o belvederskom jutru. Uvijek pišite o iskustvu, reći će mudri, u suprotnom ˗ vaša je priča najobičnija laž. A ne da mi se lagati. Moja su iskustva posredna. Ipak, ne morate biti u logoru da bi vam nozdrve ispunio miris spaljenih tijela. Ne morate biti u Srebrenici da biste znali da je preko osam hiljada života uzela vjerujuća ruka srpskog vojnika. Istog onog vojnika koji danas nosi krst i uzvikuje Dostojan! I zaista, nijesam morao biti na Cetinju da bih saznao koliko su uzaludni napori okupatora da pokori jedan grad. Isti osvajači su jednom pucali na Sarajevo.

Oni koji su ubijali iz topa ili snajpera, zavisi od prilike, danas viču Dostojan! Međutim, zaboravljaju da Sarajevo nikad nijesu osvojili. Dok su Limonov, Kapor i drugi s brda pucali u grad, Josif Brodski i Česlav Miloš su pjevali o njemu. Govorili su, ali uzalud. Kako u debelo uho zabosti nježnu riječ? Nijesu ih čuli. Oni koji i danas ne čuju. Ali čula su pokoljenja. Pokoljenja koja nemaju pravo da zaborave. Pokoljenja koja će budućim pokoljenjima do beskraja ponavljati da je đavo đavo, makar i s neba sišao u crkvu. Pokoljenja koja će se pozvati na Kirila Jerusalimskog i reći:

Preporučeno

KO SU OSUMNJIČENI ZA UBISTVO U BARU: Ivanovići već godinama poznati policiji – bili akteri više obračuna, 2002. godine preživjeli sačekušu

Uhapšen Izet Draga, član UO MORSKOG DOBRA i funkcioner ALBANSKOG FORUMA

U pucnjavi u Baru UBIJEN muškarac, osumnjičene dvije osobe

QAIR MONTENEGRO dobio građevinsku dozvolu za solarnu elektranu Rudine – investicija sa baterijskim sistemom vrijedna više od 50 miliona eura

Budva-Cetinje: POGINULA JEDNA OSOBA

Nikolić: Mandić trpi političku ŠTETU zbog SPROVOĐENJA politike Đukanovića

“Znaš znake antihristove, śećaj ih se ne samo ti nego ih svima saopštavaj neštedimice.”