Video
Na Svjetski dan slobode medija novinske kuće objavljuju spiskove zatvorenih i ubijenih novinara širom svijeta, od Bjelorusije do Mijanmara. Važno je odati poštu takvim žrtvama. Ali vrijeme je i da shvatimo da su analitičarima i kreatorima politika potrebni novi okviri za razumijevanje načina na koji nova generacija autoritarnih lidera onemogućuje kritičko izvještavanje, ne koristeći hapšenja ili fizičke napade na novinare.
Današnji autokrati i pretendenti – poput bivšeg predsjednika SAD Donalda Trampa i italijanske premijerke Đorđee Meloni – u nastojanju da osvoje i sačuvaju vlast vode računa da izbjegnu mjere koje podsjećaju na nasilne diktature 20. vijeka. Umjesto toga, primjenjuju ono što sociolozi Sergej Guriev i Daniel Treisman nazivaju modelom „spin diktatora“. To je pristup koji se oslanja na kontrolu protoka informacija: autokratski režimi će organizovati izbore – koji čak mogu biti slobodni – ali će prethodno osigurati da ne budu pošteni. Za tu svrhu manipulišu poljem političke borbe taktikama kao što su zakonske mjere koje umanjuju izglede opozicionih stranaka ili kontrola medijske scene.
U režimima koji izbjegavaju direktnu represiju, unilateralno oblikovanje javnog mnjenja je ključni preduslov za pobjedu na izborima. Ipak, mada je istina da su „mediji“ izloženi napadima, nije od koristi razmišljati o medijskoj sferi kao o jedinstvenoj meti. Dok autokrati razvijaju nove taktike, govoriti o „medijima“ uopšte je gramatička, pojmovna i – nadasve – politička greška. Potrebno je preciznije razumijevanje načina na koji današnji autokrati kontrolišu javno mnjenje primjenom različitih tehnika za tri različite mete: to su individualni novinari, štampa kao kolektivni akter i vlasnici medijskih organizacija.
Autoritarni lideri i njihovi pomagači razvili su i pokazali svijetu više taktike za kontrolu ili ućutkivanje novinara. Grub i jednostavan način da se to postigne jesu sudski procesi. Na primjer, krajnja desničarka Meloni – koju neki komentatori hvale zbog navodne umjerenosti koju pokazuje poslije preuzimanja funkcije – uspješno je tužila istaknutog istraživačkog novinara Roberta Saviana za klevetu nakon što je kritički pisao o njoj i Mateu Salviniju, još jednom lideru krajnje desnice. Kazna je iznosila svega 1.050 dolara – i bila je uslovna – ali taj postupak je bio jasna i prijeteća poruka svim novinarima u Italiji.
Lideri takođe zastrašuju novinare na manje formalne i mnogo podmuklije načine. Jedna od uobičajenih taktika je sistematično diskreditovanje zbog navodno pristrasnog izvještavanja o njihovim administracijama. To novinare pod velikim političkim pritiskom primorava da praktikuju ono što je medijski kritičar Džej Rosen nazvao „potragom za utočištem“ umjesto potrage za istinom: u pokušaju da preduprijede optužbe za pristrasnost daju prostora svim stavovima kao jednako vrijednim – što je u Sjedinjenim Državama poznato kao „bothsidesism“. Pod normalnim okolnostima, to je praksa dostojna poštovanja. Ali na taj način se daje prostor i proto-autoritarnim, pseudonaučnim ili marginalnim stanovištima, uključujući i ona koja u životu održavaju samo lobisti i posebni interesi. (Negiranje klimatskih promena je dobar primer.)
Može pokleknuti i rukovodstvo novinske organizacije, kao što je pokazuje primjer zloglasnog intervjua s Trumpom u emisiji „Town Hall“ na CNN-u, dosta kritikovan i unutar mreže. Novo rukovodstvo CNN-a je bilo zabrinuto da je mreža otuđila konzervativne gledaoce. Da bi se to ispravilo, CNN je odlučio da intervjuiše Trampa pred publikom za koju se pokazalo da je čine uglavnom njegove pristalice. Ono što je slijedilo bio je potpuni slom novinarstva, prvo na individualnom nivou (moderatorka, Kaitlan Kolins, nije bila dorasla Trampu), a onda i institucionalnom (CNN je praktično emitovao reklamu za Trampovu izbornu kampanju 2024).
Lekcija bi trebalo da je svima jasna: tradicionalnu novinarsku etiku, uravnoteženost i objektivnost autoritarni lideri koriste kao oružje. Pokušavajući da dokažu nevinost, novinari prihvataju njihovu igru – i obično gube. To ne znači da politički opasne osobe treba potpuno isključiti iz izvještavanja, već samo da im ne treba dozvoljavati da istupaju pod uslovima koje same određuju. Ne treba im dopustiti da biraju agendu ili okruženje za intervju i treba ih suočiti s novinarima koji postavljaju teška pitanja, a ne onima koji će se zadovoljiti skandaloznim izjavama koje podižu gledanost.
Antidemokratski lideri su takođe naučili kako da napadaju štampu kao kolektivnog aktera. Jedan od načina na koji to čine je sijanje podjela između novinara. Mada su novinari u konkurentskom odnosu, poželjno je da dijele zajednički etos pozivanja moćnih na odgovornost i pronalaženja onoga što je američki novinar Karl Bernstajn nazivao „najboljom dostupnom verzijom istine“. Manje očigledno, taj etos bi trebalo da uključuje i kolegijalnu solidarnost, tako da se napad na jednog shvati kao napad na sve.
Ali u Sjedinjenim Državama ta vrsta solidarnosti je potkopana. U taktici koja je eskalirala 2020, Tramp se okomio na pojedine dopisnike iz Bijele kuće kojima se podsmijavao, klevetao ih, odbijao da im odgovara ili čak tražio da napuste salu. Kao iskusni učesnik u rijaliti programima, Tramp je uživao u predstavi svađe s novinarima, posebno sa ženama. (Kaitlan Kolins je jednom dobila zabranu pristupa zbog nezgodnih pitanja.) Drugi novinari mogu da nastave saradnju i postanu žrtve Trampove politike zavadi pa vladaj ili da pokušaju da odbrane medije kao kolektiv – na primer, napuštanjem konferencije i dogovorom o strogim pravilima buduće saradnje s Trumpom. Izabrali su prvu opciju.
Autokratski lideri oslabljuju sedmu silu kao kolektivnog aktera i tako što odbijaju da održavaju redovne konferencije za štampu. Narendra Modi nikada nije održao samostalnu konferenciju u svojstvu indijskog premijera. Umjesto toga oslanja se na razvijeni kult ličnosti koji gradi masovnim skupovima i sofisticiranim korišćenjem društvenih medija. Meloni takođe izbjegava konferencije za štampu i radije komunicira s javnošću pažljivo odabranim video snimcima. U prošlosti su profesionalni novinari bili neophodni političarima; danas ih mogu zaobići putem društvenih mreža.
Konačno, autokrati onemogućuju normalan rad medijskih organizacija i tako što napadaju njihove vlasnike. (Fraza „novinske medijske organizacije“ zvuči rogobatno, ali je neophodna, s obzirom da mnoge profesionalne medijske organizacije nemaju nikakve veze s onim što je Frances Cairncross opisala kao „vijesti od javnog interesa“ u izvještaju o novinarstvu u Velikoj Britaniji). Javni servisi se mogu popuniti partijskim kadrovima, tajkuni mogu kupovati medijske organizacije i potčinjavati ih vlastima, a vlasti mogu pritiskati medijske kuće poreskim istragama.
Ponekad lideri ućutkuju kritičke medije na načine kojima je teško ući u trag. Tako je 2014. godine austrijska kompanija Vienna Capital Partners kupila Nepszabadsag, vodeće mađarske opozicione novine, i registrovala kompaniju koja će zastupati njene interese u Mađarskoj. Podružnica je 2016. zatvorila list pozivajući se na finansijske razloge. Ali novinari koji su tamo radili sumnjaju da iza svega stoji Orban.
Autoritarni lideri s čvršćom kontrolom ili većim geopolitičkim uticajem obično su još besramniji. Tako su turske poreske vlasti 2009. godine novčano kaznile grupaciju Doğan Media Group kaznom od 2,5 milijarde dolara zbog navodne poreske prevare nakon što je vlada tadašnjeg premijera Redžepa Taipa Erdogana optužila njenog osnivača, Ajdina Dogana, da koristi medije za klevetanje državne uprave. Erdogan je tvrdio da nema kontrolu nad ovim slučajem, ali mnogi komentatori u Turskoj su tu odluku protumačili kao politički potez za ućutkivanje kritičkih medija. Na kraju je Dogan prodao svoje medijske kuće, uključujući popularni TV kanal CNN Turk, konglomeratu koji se bavi građevinarstvom i nekretninama, i uz to je naklonjen Erdoganu.
Nema lakih rješenja za suzbijanje takvih napada, pogotovo kada se prikazuju kao da su motivisani finansijskim razlozima. U praksi je teško izmeriti medijski pluralizam i još teže je promovisati ga. (Poznata je izjava američkog novinara A. J. Lieblinga da sloboda štampe postoji samo za vlasnike novinskih kuća.) Ipak, situacija nije beznadežna i ponekad i spoljni akteri mogu dosta učiniti. Na primjer, strane medijske organizacije mogu da odbiti saradnju s oligarsima povezanim s autokratskim režimom, a demokratske vlade ih mogu na to podsticati.
Kada razvijaju nove taktike, današnji moćnici moraju voditi računa da sačuvaju mogućnost uvjerljivog poricanja. Liberalni blogeri još mogu da kritikuju Orbana, a u Mađarskoj se čak i istraživačko novinarstvo donekle toleriše. U Turskoj su preživeli neki od kritičkih medija niskog tiraža. Ali u najrepresivnijim režimima, televizije i lokalne novine uglavnom su pod kontrolom vlada koje pokušavaju da kontrolišu javno mnjenje i sve više koriste dezinformacije.
Devedesetih godina mnogi ljudi na zapadu su živjeli u iluziji da su samo demokratije sposobne da uče iz iskustva, dok su autokratije nesposobne da uče na greškama iz prošlosti i zato će sve završiti kao Sovjetski Savez. Tri decenije kasnije, jasno je da nisu bili u pravu: autokrate uče iz istorije i razvijaju nove represivne tehnike koje tako ne izgledaju.
Naravno, ne treba ići iz krajnosti u krajnost i pretpostavljati da su današnji autokrati nepobjedivi. Ali da bismo im se suprotstavili i podržali „medije“, moramo uočiti razlike između jačanja otpornosti individualnih novinara, snaženja medija kao kolektivnog aktera i ekonomske i pravne održivosti nezavisnih medijskih organizacija.
Preporučeno
Autor je njemački politički filozof
