“Kada je 1990. godine na Cetinju osnovan pokret koji je časno klicao za slobodu crnogorskoga i svih okolnih naroda, većina nas nije bila ni rođena. Danas su đeca heroja tog pokreta na onim istim trgovima na kojima su se za slobodu i pravicu borili njihovi očevi i majke, na onim istim binama i mitinzima, iz one iste ljubavi prema Crnoj Gori…iz onoga istog straha od istorije koja se ponavlja.

Danas i mi znamo kako je živjeti pod vlašću kojoj je Crna Gora samo geografski pojam. Kako je stiđeti se tuđe sramote. Kako je biti rođak, komšija, poznanik, kolega… ljudima koji mrze, iz dna duše i duboko, svoju rođenu zemlju. Tuđe su zastave danas na našim školama i bolnicama. Tuđi su popovi u našim crkvama. Tuđe su sluge u Vladi i Skupštini. Sami smo krivi. Zaboravili smo davni nauk – da nema posljednjega boja kad si vječita meta!
Danas, petnaest godina nakon obnove nezavisnosti, okupili smo se u tvrđavi koja se nadvija nad Crnom Gorom punih hiljadu godina. Okupili smo se da poručimo beogradskim slugama da odbijamo „pomirenje“ u kojemu nema mjesta za Bošnjake, Muslimane, Albance i Hrvate. U kojemu mjesta ima samo za Crnogorce koji su spremni da se odreknu sami sebe.

Nudite nam da kleknemo pred onima pred čije ste se noge bačili, pred onima kojima služite, pa vam se od vlastitih građana pričinjavaju neprijatelji. Nudite nam ono isto uže što se pretrže na Podgoričkoj skupštini. Koje poćera najbolje crnogorske sinove u gore zelene za Pravo, Čast i Slobodu. Oni se iz tih gora nikad nijesu vratili, osim u pjesmama. Otada smo viši prijatelji”, poručuje on.

Već smo, kaže Batrićević, jednom, kao zemlja pobjednica, napušteni od svih i ostavljeni da nestanemo.

“Zato danas glasno poručujemo da se nećemo odreći borbe zarad iluzije da će neprijatelj konačno naučiti da nas voli. Ako želite pomirenje… prihvatite Crnu Goru kao nezavisnu državu, njene simbole kao svoje i priznajte istorijsku zasebnost svih nacija koje u njoj žive.

Mi bratske ljubavi imamo, ali straha nemamo! Niti imamo dileme između mira i sukoba. Jedina opasnost miru je politika vaših nalogodavaca. Na njima i na vama je da odustanete od teritorijalnih i nacionalnih pretenzija na Crnu Goru”, poručuje Batrićević.

Do tada, kaže, pošaljimo složno poruku da nećemo klečati dok gođ ima Crne Gore i njene neporažene zastave!

“Cijena naše slobode je uvijek bila skupa, ali smo vazda bili voljni da je platimo. Crnogorska je istorija strma, a izdajnička Vlada korača neoprezno. Tretiraju nas kao strance u sopstvenoj zemlji. Postoji cijena koju nijesmo spremni da platimo. Postoji tačka iza koje nećemo trpjeti poniženje. Narod koji se više plaši opasnosti nego sramote, spreman je za roblje!

Sačuvajmo obraz pred potomcima. Popnimo se na slavni Lovćen jer za tako nešto nema boljega dana od današnjega! Danas, kad Crnom Gorom upravljaju najgori, poklonimo se najboljima među nama!

Iznesimo zastave, ne za nas… za svetog Vladimira Dukljanskoga
za Đurđa Crnojevića i crnogorske štampare
za Mirka Petrovića i ostroške besmrtnike
za Bećir-bega Osmanagića
za autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu
za Božićne ustanike
za obale Argentine sa kojih se nikad ne vratiše
za partizane na Ljubinom grobu
za našu građansku i slobodnu
za vječnu majku Crnu Goru

Svi na Lovćen! Živjela Crna Gora!”, poručio je Batrićević.

Govorio je i Aldin Metanović.

“Kako su se duše prađedovske/nad Cetinjem danas uzvijale!“ A njima, u taj ponosni oro, hitaju orlovi s barjaka koje vi ponosno držite u rukama!

Zato vas je milina viđeti tako ponosne i prkosne! Milina je viđeti ovu nepokolebljivu mladost i mudru starost na čijim čelima piše OTADŽBINA, ovu rijeku zelenih i crvenih zastava koja se uliva u samo svoje kameno more”, poručio je on sa Cetinja!

Kaže kako se odatle prije 15 godina krenulo da slobodarski san pretvori u javu.

“Da vratimo silom i prevarom oteto, da uspostavimo nezavisnu Crnu Goru i takvu je onima poslije nas u amanet ostavimo! Danas, na ovome svetome mjestu, kličemo u čast i slavu ne njenoga rođendana, jer ona je rođena kad i zvijezde, no njenome uskrsnuću!

Istina, slavimo danas u drugačijem ambijentu. Ovaj je ambijent Njegoš već opisao: „…što se ne šće u lance vezati / to se zbježa u ove planine!“ A đe drugo no pod crnogorski Olimp, đe drugo no u vjekovno gnijezdo slobode.

Istina, mi te lance, koje nam nude oni vječito njima okovani, nijesmo ponizno poljubili! Nažalost, ili pak na sramotu nekih drugih, dok mi danas na lovćenskome oltaru potvrđujemo zakletvu vjernosti, oni su već položili zakletvu izdajstva na tuđem oltaru s kojega se vjekovima pruža krvava kandža onih koji nemaju ono što mi imamo! Jer njih vode niske strasti, a naša je strast CRNA GORA”, poručio je Metanović.

Ima, kaže, poruku i za one koji će reći da ih je sabrala neka partija ili neki hir.

“Ponovo će onaj reći da „lelečemo“… Zato im prkosno poručujemo: ne, gospodo, mi se ne odazivamo na zvižduk i ispruženu šaku zobi ka᾿ magarci, mi smo ponosni narod ove drevne zemlje. Nas sabira duh crnih brda, val našega mora, huk naše rijeke, nikad osvojeni kamen, naš kameni ponos i jedina partija kojoj rođenjem pripadamo – Crna Gora”, poručio je. 

Govor je održao i Valon Dašarami.

“Nije vrijeme za duge govore, no je vrijeme da stanemo na braniku ove s mukom stečene države.

Braćo i sestre, ko god pita ima li Crne Gore, odgovor je jedno veliko DA, ima je, evo je tu pred nama, Crna Gora svih vjera i nacija.
Ima i onih koji se pitaju ima li Crna Gora vrijednih naroda Crne Gore, ja im danas odavde sa ovog slobodarskoga mjesta ponosno zborim, i te kako nas ima.
Na kraju, čast mi što sam imao priliku da Vam se obratim, i što smo pokazali da je Crna Gora države svih vjera i nacija i kao takva vječna bila!”, poručio je on.