Video
A kladio bih se da još manje ljudi zna da je jedan od tih ambisa, kanjon rijeke Tare, jedan od najbržih vodotoka na kontinentu. Pretpostavljam da niko, uključujući mene do prije pet sekundi, ne zna da se najduži dio brzaka na ovoj vrtoglavoj bujici zove Borovi.
Znam to samo zato što sam upravo upao u vodu. Prošlo je neko vrijeme otkako sam posljednji put doživio nesreću u kanuu, ali ovo je pravo uranjanje. Mogu da izvijestim da je upadanje u brzak Borovi na rijeci Tari na sjeveru Crne Gore kao da ste uplašena čarapa zaglavljena u veš mašini van kontrole, samo mnogo hladnije i mokrije.
Na trenutak se pitam da li ću umrijeti, i time propasti već prvog dana u svom pokušaju da istražim malo poznatu unutrašnjost Crne Gore. Ali tada me Petar, bosanski vodič za kanue, izvlači, smiruje mi nerve, i veslamo ka kampu pod blistavim suncem.
Odsjedam u Grab Eco Campu, dobrom polazištu za svako istraživanje crnogorske divljine. U kampu Grab sve je opušteno. Sjedite na drvenim klupama na šarmantno boemskoj rustičnoj terasi pored Tare, koja, pored toga što je brza i hladna, možda je i najčistija rijeka na svijetu – blijedo zelena, smaragdno-plava, boja koju sam ranije vidio samo jednom, u planinama Pindus na sjeveroistoku Grčke. Ovo je zaista jedan od najbriljantnije zanemarenih kutaka svijeta.
Večera se poslužuje ležerno, iz metalnih posuda, kao u malo pijanoj vojnoj kantini između 20 i 20:30. Takođe, nema izbora – meso i dva priloga, ali je zapravo vrlo ukusno (osim ako ste vegan). To je tačno ona ukusna, domaća, obimna hrana koju želite – ako ste se bavili kajakom, penjanjem, zip-lajnom, kanuom, planinarenjem, biciklizmom, što je otprilike jedini razlog da dođete ovdje – osim same ljepote mjesta, sunčevih zraka koje obasjavaju krečnjačke stijene, pretvarajući ih u portrete Uzvišenog, poput onih pionirskih slika sa prenaglašenom ljepotom doline Hudson.
Cijeli region je često pod snijegom od novembra do aprila, kada postaje napušten, ledeni svijet; tokom ljeta tu je mješavina poljskih, njemačkih, francuskih i ponekog odvažnog britanskog kajakaša. Ako ste društveni tip, uveče imaju crvenu vatru u brazieru – privlači pričljivije istraživače i tjera komarce.
Mnogi idu rano u krevet, jer je cilj ustati za akciju. I ja činim isto, jer u zoru krećem ka tajnovitim starim manastirima i bosanskim pograničnim postajama, u Nacionalni park Durmitor. Ova ruta vodi me niz klisuru kanjona Pive, koja je kao Veliki kanjon na drogama. Ne djeluje sasvim stvarno. Izgleda ogromno. Budite pažljivi s lokalnim vozačima, koji ne izgledaju kao da im je stalo hoće li poginuti – ali budite još pažljiviji s pogledima koji vam mogu odvući pažnju. Putevi su uski.
Kako opisati ovaj zadivljujući pejzaž? Kao da su se Utah i Island spojili negdje na Siciliji i doveli prijatelja s Dartmoora. Spaljene smeđe ravnice uzdižu se do divljih visina, put vijuga u maglovitu daljinu, i pitate se kako tako mala zemlja kao Crna Gora može obuhvatiti toliku veličanstvenost. I onda naiđete na neku vrstu balkanskog Stonehengea. Blijedi bijeli kameni blokovi poredani na svetoj uzvisini, s Prokletijama iza i plavim brdima ispred. To je veličanstveni zamrznuti teatar.
Ovi kamenovi su stećci, duboko misteriozni „ratnički grobovi“, datirani možda između 13. i 15. vijeka. Nalaze se širom Balkana; ova izdanak na padinama Durmitora jedan je od najplemenitijih primjera. Stećci su često ukrašeni čudnim predhrišćanskim simbolima: sunčevim diskovima, točkovima, jurećim jelenima, što je navelo neke stručnjake da spekulišu da su mnogo stariji nego što mislimo i da njihova zapanjujuća sličnost s velikim megalitima – Stonehengeom, Castleriggom, Carnacom – nije slučajnost.
Vjerovatno nećete riješiti ovu zagonetku na jednom odmoru, ali dobro mjesto za razmišljanje o njoj je Žabljak, oronuli, živahni, veseli crnogorski ski-grad (s predivnim glečerskim jezerima u blizini), koji podsjeća na grubo sovjetsko odmaralište koje je, paradoksalno, nedavno došlo do velikog nasljedstva.
Odavde se spuštam ka jugu, izbjegavajući prometnu betonsku džunglu koja je crnogorska prijestonica, Podgorica, i umjesto toga se zaustavljam u šarmantno staroj prijestonici Crne Gore, Cetinju. Sa svojim malim crvenim palatama i nježnim plavim ambasadama, te zelenim manastirskim parkovima i uspavanim mrežama lijepih ulica prošaranih ležernim kafanama, Cetinje – kraljevsko sjedište od oko 1500. do 1940. godine – je veličanstveno ruralno. Takođe je odlična stanica ako želite krenuti prema zapadu, ka Skadru.
Ah, Skadarsko jezero. Najveće jezero na Balkanu, puno šarana i pastrmki (koje možete probati u restoranima na obali jezera) – Skadarsko jezero je rodno mjesto crnogorskog identiteta. Prva nacionalna prijestonica bila je ovdje – davno pretvorena u ruševine – i nacija je ovdje ponovo rođena nakon Balkanskog rata 1912. godine, kada su hrišćani konačno protjerali Osmanlije.
U mom hotelu, unuk vlasnika ponosno mi pokazuje oružje koje je njegov pradjed zaplijenio u tom istom ratu – nakon što se vratio iz Amerike da odgovori na strastveni poziv kralja u borbu protiv Turaka. Porodica je dobila zemlju na kojoj sada stoji isti hotel kao nagradu za pobjedu, i od tada prave prilično pijenje vino i fantastičnu šljivovicu, rakiju, koju će vam sigurno ponuditi da podijelite.
Preporučeno
Srećan i zadovoljan, uzimam svoje piće i izlazim na sunce, gledajući preko jezera, prema planinama, prisjećajući se svog pada u Taru. To je kao prisjećanje na fantastičnu avanturu za jednu noć: osjećam zahvalnost što sam živ, definitivnu ali prolaznu radost, i već nostalgičnu čežnju da to ponovim. Da, prvi ste ovo pročitali ovdje: obilazak unutrašnjosti Crne Gore je kao neočekivano dobar povremeni seks. Nećete ga zažaliti.
