Video
Dok se nadležni pozivaju na interne dopise iz 2019. godine kako bi opravdali visoke tarife za privatne klinike, dobrovoljni davaoci traže hitnu zaštitu od komercijalizacije resursa koji građani daju besplatno.
Human, besplatan i anoniman. Tako se decenijama opisuje čin dobrovoljnog davalaštva krvi. Hiljade građana Crne Gore svake godine nesebično pruža ruku kako bi zalihe u bolnicama bile sigurne. Ali, iza kulisa humanosti, krije se striktno definisan cjenovnik u kojem ljudska solidarnost dobija tržišnu vrijednost, prenosi RTV Podgorica.
„Pojavio se u javnosti jedan račun iz privatne klinike gdje se nedvosmisleno vidi da je krv pacijentu naplaćena i to po enormnim cijenama“, kaže Rajko Kuzman, predsjednik DDDK „Radivoje Pima“.
Nakon objave spornog računa, društva dobrovoljnih davalaca zatražila su sastanak sa upravom Zavoda za transfuziju. Iako nadležni demantuju da se naplaćuje sama krv, već isključivo laboratorijska obrada, dokumentacija koju je dostavio Zavod ukazuje na različite aršine za javni i privatni sektor.
Kao osnov za visoke fakture, koristi se interni dopis Ministarstva zdravlja iz februara 2019. godine. Tim dokumentom, koji je potpisao tadašnji ministar Kenan Hrapović, odobreno je da se cijene usluga prema privatnim ustanovama uvećavaju koeficijentima 2,5 i tri.
„Mi nismo bili ni upoznati s tim da to tako ide niti je bilo transparentno koja je to cijena, tako da smo odlučili taj dan da ćemo da tražimo sastanak kod ministra Šimuna, da pokrenemo jednu inicijativu“, kaže Kuzman.
Prema podacima Fonda za zdravstveno osiguranje, stvarni troškovi obrade krvi iznose oko 80 eura. Međutim, primjenom koeficijenata iz 2019. godine, ista ta usluga se privatniku fakturiše za oko 230 eura. A gdje završava razlika od oko 150 eura po jedinici krvi i na osnovu čega je ova marža i dalje na snazi, pitanja su na koja se još uvijek čeka odgovor iz Ministarstva zdravlja i Zavoda za transfuziju.
Upravo zato, prva od 17 tačaka inicijative koju davaoci planiraju predati Ministarstvu, tiče se regulisanja cijena obrade krvi.
„Da se da poseban akt po kojem bi privatne klinike naplaćivale tranfuziološke usluge po fondovskim cijenama da se odagna svaka sumnja da se krv naplaćuje, prodaje ili preprodaje“, naveo je Kuzman.
Iz Zavoda objašnjavaju da troškove za javne ustanove snosi Fond za zdravstveno osiguranje, dok privatne ustanove regulišu troškove sa pacijentima. Ipak, na pitanje koliko je tačno jedinica krvi na ovaj način prodato privatnom sektoru u posljednje tri godine, iz Zavoda su odgovorili da nemaju tehničku mogućnost da izvuku te podatke.
Ovakav odgovor dovodi u pitanje poštovanje Zakona o obezbjeđivanju krvi koji ih obavezuje da vode striktnu evidenciju.
Dok građani preko društvenih mreža svakodnevno mole za pomoć jer u javnim bolnicama fali krvi, ugovori sa privatnicima garantuju isporuku, ali po komercijalnoj cijeni koju na kraju opet plaća građanin, korisnik privatnih usluga. Kuzman podsjeća da je dobrovoljno davalaštvo krvi temelj solidarnosti svakog društva koje se ne smije naplaćivati.
„Dobrovoljno davalaštvo krvi je potpuno besplatan čin, znači krv se ne prodaje, krv se ne može kupiti i to je ono što svaki dobrovoljni davalac krvi zna i koji drži do toga, dobrovoljni davalac krvi je zaista heroj humanosti jer šta ima veće nego dati dio sebe da bi pomogao drugome i ne malo puta spasio život, jedna jedinica krvi spašava čak tri ljudska života“, kazao je Kuzman.
Preporučeno
Hipotetički, ako ste dobrovoljni davalac krvi i da sticajem okolnosti završite u privatnoj klinici i potrebna vam je krv, postoji mogućnost da dobijete jedinicu krvi koju ste vi donirali, ali ćete je platiti preko 200 eura. Postavlja se pitanje: da li država na ovaj način podstiče humanost ili trguje njome?
