Crkvica u kojoj leže mošti Ostroškog Sveca ispunjena je prijatnim mirisom. Određenim danima, ruka Svetog Vasilija je otkrivena da bi je vjernici cjelivali tokom obilaska manastira, a svi koji su imali priliku da je vide otkrivenu, govore da ta ruka izgleda veoma živo, a ne kao dio tijela nekog ko je preminuo prije skoro 400 godina.

S vjerom u srcu ka iscjeljenju

Sveti Vasilije Ostroški rođen je kao Stojan Jovanović u selu Mrkonjići kod Trebinja u Hercegovini od majke Anastasije i oca Petra Jovanovića, po predanju 28. 12. 1610. godine, u bogobojažljivoj porodici težaka.

U strahu od danka u krvi, roditelji su Stojana već u dvanaestoj godini poslali u manastir Zavalu u kome je tada igumanovao njegov stric, iguman Serafim.

Odatle je otišao u trebinjski manastir Uspenija Presvete Bogorodice gdje se zamonašio i započeo život podvižnika. Kao episkop zahumsko-hercegovački i skenderijski živio je u manastiru Tvrdošu, služeći pravoslavnoj vjeri i ćuvajući svoje vjernike od turskih svireposti.

Kada su Turci razorili Tvrdoš, Vasilije se preselio u manastir Ostrog, gdje je nastavio podvižnički život i gdje se upokojio 1671. godine u svojoj ćeliji.

Život Svetog Vasilija bio je u Bogu i sazdan po Hristu. Kada se Vasilije upokojio njegova ćelija bila je obasjana svjetlošću. Tada je narod počeo da dolazi na njegov grob i moli se.

Prema predanju, sedam godina nakon smrti Svetog Vasilija, tadašnjem igumanu manastira u Župi kod Nikšića javljao se često u snu. Jedne noći rekao mu je da dođe u Ostrog i otvori njegov grob. Tako je i uradio, a tijelo Svetog Vasilija našli su očuvano i mirisalo je na bosiljak.

Bio je smatran za svetitelja i još tokom života, a kako je vrijeme odmicalo poslije njegove smrti sve više vjernika dolazilo je po utjehu i spas. Sada na Ostrog dolaze i ljudi drugih vjeroispovijesti iz raznih krajeva svijeta.

Vjernici i turisti sa svih strana svijeta

Manastir je dobio ime po brdu koje se uzdiže iznad njega i podeljen je na Gornji i Donji Ostrog, gdje vjernici dolaze na poklonenje svetitelju, posebno na paznik Duhova, 50 dana po Vaskrsenju.

Ovaj manastir samo tokom ljeta obiđe oko 300.000 vjernika što ga svrstava u najveće pravoslavno svetilište na području cijele Evrope.

U Gornjem manastiru nalaze se dvije crkvice. Gornja je posvećena Časnom krstu, a druga (donja) Vavedenju Presvete Bogorodice. Gornju je podigao 1605. godine jeromonah Isaija iz sela Popa kraj Nikšića, s blagoslovom mitropolita Vasilija, a živopisana je 1667. godine. Za donju se ne zna tačno kada je sagrađena. Po jednoj verziji narodnog predanja, podigli su je isposnici koji su tu živjeli prije Svetog Vasilija.

Po drugoj verziji, koju je još Vuk Karadžić zabilježio po riječima ostroškog arhimandrita Nikodima Raičevića, crkvu je sagradio mitropolit Vasilije.

I ova je crkvica živopisana, vjerovatno kad i gornja (1667. godine). U njoj počivaju mošti Svetog Vasilija.

Mjesto na kome se nalazi Donji manastir ranije se zvalo Kosjeradići ili Goseradići. Kad je mitropolit Vasilije kupio ovo i nešto od okolnog zemljišta, on je u blizini te crkve podigao ambar i kuću za mlađe, te od svega toga kasnije postade manastir – Donji manastir Ostrog.

Sve vjere vjeruju u njegove iscjeliteljske moći

U februaru 1942. godine, za vrijeme bombardovanja manastira Ostrog, jedna granata iz brdskog topa njemačkog udarila je u kameni zid iznad Gornjeg manastira, razbila vrata na crkvici Časnog krsta, ali nije eksplodirala.

Granata se od pada razbila na dva dijela. Stručnim ispitivanjem kasnije je utvrđeno da je granata bila sasvim ispravna. Ova granata se i danas čuva u Gornjem manastiru.

Neke od starih legendi koje svjedoče o milosti, dobroti i moći Svetog Vasilija između ostalog jeste i priča da je sa vrha Gornjeg manastira jednom davno ispala beba iz kolijevke. Budući da je se Gornji manastir nalazi u stijenama planine Ostroška greda, maltene uz samu liticu, na čak 900 metara nadmorske visine, majka se prestrašila i vjerovala da je izgubila dijete. Međutim, beba je pronađena živa i zdrava na zemlji u podnožju planine, veselo se smješkajući.

Iznošenje mošti iz manastira

Prvi put je Srpska pravoslavna crkva nosila mošti Svetog Vasilija Ostroškog u vrijeme ,,uspravljanja srpstva” i raspirivanja nacionalističke mržne, 9. maja 1990. Mošti Svetog Vasilija Ostroškog bile su potrebne Hercegovini, kako reče patrijarh Pavle, da se Srbi podsjete svih zvjerstava i nečovečnosti nad njima načinjenih u Drugom svjetskom ratu i prije njega”. Nošenje mošti Svetog Vasilija Ostroškog krenulo je kroz Nikšić i Crnu Goru ka Hercegovini, Trebinju, Veličanima, uz obilazak brojnih masovnih grobnica Srba stradalih od ustaške ruke.

Drugi put, nakon krvavog balkanskog rata, čudotvorca je cjelivao Radovan Karadžić, “mirotvorac” iz Dejtona. Radovan Karadžić je ćutao dok su sveštenici govorili. Ratko Mladić je već bio na položaju.

I 12. maja 1996. godine ponovo su mošti Vasilija Ostroškog, preko Nikšića, upućene u Hercegovinu, 325 godina od smrti velikog sveca. Ovdje, na zemlji, Balkanu, proteklo je samo tri mjeseca od okončanja strašne, četvorogodišnje opsade Sarajeva. Jedva deset mjeseci od genocida u Srebrenici, najvećeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Još nijesu ni počele da se nalaze sve masovne grobnice, niti se znao broj pobijenih, zaklanih, raskomadanih…

U decembru prošle 2019. godine mitroplit crnogorsko primorski Amfilohije najavio je da će još jednom, zarad “spasenja srpskih hramova” mošti sveca donijeti u Nikšić, a sve sklopu litija-protesta koji su obilježili kraj prošle i početak ove godine.

,,Sveti Vasilije će ponovo doći u Nikšić, njegove mošti će biti na poklonjenje u njegovom hramu u Nikšiću”, rekao je mitroplit Amfilohije najavljujući za 21. decembar veliki crkveno-narodni sabor.