Video
„Kad neko analitički misli, onda taj ne samo da može da vidi stvarnost, već i kuda to da ide“, poručila je otvarajući panel Dubravka Stojanović, redovna profesorka na Katedri za istoriju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu i jedna od pokretačica inicijative Muzej 90-ih. Ona je naglasila da je dio istorije 90-ih potpuno zaboravljen kroz organizovanu akciju.
„Svako sjećanje na alternativu, na ljude koji su tada ukazivali kuda to vodi i kako će izgledati danas nikome ne odgovara. Prije svega, i danas imamo iste vlasti iz 90-ih, a drugo – mnogi u društvu su tada to podržavali“, pojasnila je ona.
Stojanović je ukazala i da se i istorija i ratovi 90-ih često predstavljaju kao neka sudbina, kao nešto što je moralo da se dogodi.
„Analizirajući udžbenike istorije, uočila sam izraze kojima se o ratovima govori – kaže se ‘rat je buknuo, proširio se…’. To su riječi koje više opisuju prirodu nego društvo, kao da je rat neka prirodna pojava koja se u ciklusima ponavlja. A to je način da se oslobode odgovornosti oni koji su odlučivali i oni koji su to podržavali“, ocijenila je ona.
„Zato je jako važno da se bavimo svim ljudima koji su se tome suprotstavili“, dodala je Stojanović.
Naglasila je da su oni pokazali da je uvijek bilo ljudi koji su znali kuda to vodi, da su govorili kako će izgledati, da nikakvog iznenađenja nije bilo i da su postojala drugačija rješenja. „Krvavi raspad Jugoslavije nije bio jedina mogućnost – i upravo zato te ljude danas hoće da zaborave. A mi im to ne damo“, poručila je ona.
„Rođen sam poslije tog užasnog rata i širih dešavanja, i imao sam sreću da živim u državi koja je, na neki način, mimošla tu strahotu stradanja, ali smo imali jednu od najsramnijih uloga u tom ratu. Tu ističem granatiranje i bombardovanje Dubrovnika i sve ono što je pratilo taj zločin“, rekao je Petar Odžić, predsjednik Skupštine opštine Budva.
„Smatram da su jedne od najsvjetlijih tačaka toga doba bili listovi Monitor i Liberal, koji su digli glas protiv huškača rata i ljudi koji su, ne vidjevši šta će napraviti, izazvali opštu katastrofu“, kazao je on. Govoreći iz pozicije političara, naglasio je i važnost podsjećanja na one koji su bili na antiratnoj strani i predstavljali pozitivne ličnosti u tom vremenu.
„Ali, osjećam obavezu i da pomenem i onu drugu, mračnu stranu, poput tadašnjih režimskih medija – Televizija Crne Gore – Televizija Titograd i Pobjeda – koji su dali puni doprinos propagandi i raspirivanju mržnje. Njihova uloga ne smije biti zaboravljena, tim prije što su mnoga od tih imena i danas prisutna u javnom prostoru“, istakao je Odžić. “Nije lako govoriti o toj odgovornosti, ali vjerujem da je to nužno ako se želi graditi društvo oslobođeno nasljeđa 90-ih”, ocijenio je Odžić.
„Kontekst Crne Gore je potpuno drugačiji kada govorimo o kulturi, jer 90-e su bile period u kojem je kulture bilo vrlo malo, budući da je u prethodnom periodu, u okviru SFRJ, to polje bilo u razvoju i slabo kapacitirano. Ipak, pogrešno je reći da nemamo sadržaj, jer su 90-e pokrenule projekte poput Cetinjskog bijenala, što predstavlja izuzetnu vrijednost“, rekao je Janko Ljumović, profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti Univerziteta Crne Gore.
On je istakao da trauma raspada Jugoslavije i širi kontekst tog perioda ostavljaju duboko nasljeđe koje je i danas živo. „Svi ga nosimo, bilo da želimo da ga se sjećamo ili ne. To pokazuje i Muzej devedesetih – koliko je važna i kolektivna, i institucionalna priča sjećanja na 90-e. To je kolektivna priča, ali i individualna, jer su mnogi akteri tog vremena još uvijek živi, dok ih, nažalost, neki više nema“, pojasnio je Ljumović.
„U četvrtoj godini studija pridružila sam se Ženama u crnom i u njima pronašla snagu, bliskost, mjesto učenja i hrabrosti“, rekla je Paula Petričević, građanska aktivistkinja.
„To je bilo prvo mjesto gdje sam uspjela da povežem znanje sa praksom i sa aktivizmom – jer bez odluke da se izađe u javni prostor i da se on ne prepusti glasnijima vlastima, ratovi postaju neizbježni“, kazala je Petričević, pojašnjavajuću da je ta organizacija za nju bila način da prevaziđe osjećaj usamljenosti i izolacije, te da povrati povjerenje u sopstvene oči i zdrav razum.
„Upravo kroz tu mrežu ljudi naučila sam da rat nije bio neizbježan i da je važno suprotstaviti se nasilju i nacionalističkoj retorici“, kazala je ona. Istakla je svoju zahvalnost ženama i muškarcima koje je kroz tu mrežu upoznala i s kojima je radila. „Danas, nažalost, ponovo živimo 90-e, jer se sa njima nikada nismo istinski suočili“, zaključila je Petričević.
„Monitor je nastao iz dvostrukog nepristajanja – našeg kao novinara i ljudi, i nepristajanja jedne specifične čitalačke publike“, rekao je Esad Kočan, jedan od osnivača i dugogodišnji glavni i odgovorni urednik nedjeljnika Monitor.
„U zanatskom smislu napraviti Monitor je bilo lako. U to vrijeme istine o vlasti nisu se skrivale, već se vjerovalo da niko neće imati hrabrosti da javno kaže te istine i posvjedoči. Mi smo odlučili da se usudimo, i to ne samo iz profesionalne dužnosti, već i iz samopoštovanja – da kažemo i da se odupremo tom teroru očiglednosti“, kazao je on.
Kočan je podsjetio na energiju i čitaoce koji su željeli da vide tu očiglednost i kojima je trebalo Monitor da bi se usudili da vjeruju vlastitim očima, da vjeruju sebi, i da ne posrnu i ne ostanu sami. „Čitaoci su bili naša terapija, a mi njihova. U tome je bila naša snaga i razlog zbog kojeg je Monitor opstao“, zaključio je Kočan.
Preporučeno
Panel je dio projekta „Muzej 90ih – regionalni centar za pomirenje, obrazovanje i buduću saradnju“, koji sprovode Kulturni front, Fondacija M90 i CGO, uz podršku Ministarstva spoljnih poslova Kraljevine Holandije kroz MATRA program i Shared Horizons projeket koji finansira Republika Francuska i sprovodi Expertise France Groupe AFD. Sadržaj panela je isključiva odgovornost nosioca projekta i ne odražava nužno stavove donatora.
