Video
Samo dan nakon otvaranja puta, predsjednik Opštine Pljevlja Dario Vraneš je saopštio da će se mostovi na ovoj dionici zvati ”Most kralja Aleksandra Karađorđevića Ujedinitelja” i ”Most kralja Petra I Karađorđevića Oslobodioca”. Prema njegovim riječima, navodno je riječ o volji ”naroda”, iako nijedan zvanični podatak ne potvrđuje da je uopšte održano ikakvo formalno izjašnjavanje građana.
Ovakav način proglašavanja imena infrastrukturnih objekata otvara ozbiljna pitanja, prije svega o tome da li pojedinačne političke izjave mogu zamijeniti institucionalnu proceduru i odluku nadležnih državnih organa.
Analiza pravnog okvira u Crnoj Gori pokazuje da država nema jasno propisan mehanizam koji uređuje imenovanje mostova, tunela ili saobraćajnica. Zakoni detaljno regulišu planiranje, gradnju, održavanje i kategorizaciju puteva, ali se imenovanje infrastrukturnih objekata uopšte ne pominje u zakonima i pravilnicima.
U praksi, to znači da se imena ponekad pojavljuju u trenutku otvaranja objekta, ponekad kao prijedlog lokalne administracije, a ponekad jednostavno kao spontane političke inicijative pojedinaca. Ne postoji stalno tijelo koje bi se bavilo ovom temom, niti postoji jedinstveni registar zvaničnih imena. U takvom vakuumu, gotovo svako ime može privremeno „zaživjeti“ bez da ikada bude zvanično usvojeno.
Upravo zbog toga slučaj Vrulja–Mijakovići predstavlja simptom mnogo šireg problema. Ime mosta nije nebitna formalnost: ono ima kulturnu, istorijsku, identitetsku i simboličku težinu. Ono ulazi u službene mape, dokumente, turističke vodiče, medije, kolektivnu memoriju. Zato je potpuno neodrživo da imenovanje objekata od državnog značaja zavisi od pojedinačnih izjava, u konkretnom slučaju Darija Vranšea i njegovog političkog opredjeljenja ili improvizovanih objašnjenja poput „narod je odlučio“, bez ijednog dokaza da se taj isti narod zaista izjasnio.
Za razliku od Crne Gore u državama sa razvijenom infrastrukturnom politikom ovakvi procesi su jasno uređeni.
Jedan od najpoznatijih primjera je Barcelona, gdje postoji posebna Komisija za nomenklaturu koja analizira sve prijedloge za imenovanje ulica, mostova i javnih površina. Prijedlozi se razmatraju uz konsultacije sa istoričarima, urbanistima i stručnjacima za kulturnu baštinu.
Imena se biraju na osnovu dokumentovanih kriterijuma, uz obaveznu javnu proceduru, i tek nakon što odluku formalno potvrdi gradsko vijeće. Tako se obezbjeđuje stabilnost, stručnost i izbjegava politizacija svakodnevnog života.
Slična načela preporučuju i međunarodne institucije koje se bave standardizacijom geografskih naziva. Prema tim preporukama, svaka država treba da ima nadležno tijelo koje odlučuje o imenima, jasno definisane kriterijume, registar zvaničnih toponima, javne konsultacije i obrazloženje svake donesene odluke. Ideja je jednostavna, imena moraju biti stabilna, legitimna i kulturno utemeljena, a ne rezultat trenutnog političkog impulsa ili ličnih preferencija.
Crna Gora svakako ima institucionalne kapacitete da usvoji takav model.
Nadležne državne institucije već vode evidencije puteva i upravljaju infrastrukturom, ali bi uz relativno jednostavne izmjene mogle preuzeti i formalno zaduženje za imenovanje. Uspostavljanje stručne komisije, donošenje pravilnika o proceduri, uključivanje lokalnih zajednica i uvođenje zvaničnog registra imena infrastrukture donijelo bi potpunu jasnoću i spriječilo svaki vid improvizacije.
Slučaj u Pljevljima pokazuje da je takva reforma ne samo poželjna, nego i hitno potrebna. Ako se imena mostova i saobraćajnica određuju bez pravila, bez konsultacija, bez odluka i bez institucionalne odgovornosti, Crna Gora rizikuje da važne infrastrukturne objekte pretvori u nova polja političkih sukoba i podjela.
Preporučeno
Država, a ne pojedinci, mora biti ta koja će jasno reći kako se objekti imenuju, ko o tome odlučuje i na osnovu čega. Tek nakon toga mostovi, tuneli i saobraćajnice mogu dobiti imena koja su društveno prihvatljiva, pravno utemeljena i spremna da postanu dio trajnog identiteta zajednice.
