Matija Bećković mu je brat od tetke kom je davno rekao da će doći vrijeme kad njegove tekstove niko, sem njegovih Crnogoraca, neće razumjeti bez rječnika, što mu je pjesnikova supruga Vera Pavladoljska (da, žena iz pjesme!) priznala prije smrti. Amfilohije mu je još 1990. godine rekao da će bijelu panu, koju su nosili svi crnogorski mitropoliti od Danila do Njegoša, a koja je znak autokefalnosti, staviti na glavu onda kad Crnogorci nauče da se krste. On, koji je iz prvog reda predano učestvovao u obnavljanju crnogorske nezavisnosti, vjeruje da Amfilohije ne smije sebi dozvoliti da ode na onaj svijet, a da ne povuče radikalan potez i kaže “Ljudi moji, crnogorska crkva je kroz vjekove bila autokefalna…”. Ovo su samo dva manje poznata detalja iz biografije uglednog crnogorskog režisera, Blagote Erakovića koja je pravi put ispričao u intervjuu za Standard, i oba su za rubriku – vjerovali ili ne.

Dvije oprečne Crne Gore, jedna koja njeno iskonsko biće do srži čuva i ne da na nju, i one druge koja tvrdi da smo srpski Spartanci, najbolje predstavljaju dva rođaka i neko bi pomislio, dva ljuta protivnika, pa čak i neprijatelja, a koji su, ustvari, rođaci – Blagota Eraković i Matija Bećković.

A, kojom su linijom njih dvojica u srodstvu?

“Ja i Matija smo u srodstvu preko Papića. Moja baba Danica, očeva majka, je Papić iz Koralnice, ćerka čuvenog Todora Papića, alaj-barjaktara crnogorske vojske na Skadru. Matijina baba je takođe od Papića, kao i majka Veljka Bulajića i otac Krsta Papića. Matijina majka Zorka, kad je dolazila u Nikšić, kod nas je odsijedala. Matija, njegove sestre i brat su moga oca zvali ‘ujače'… Ja sam bio na sahrani Matijine majke Zorke  kao predstavnik porodice Eraković”, objašnjava režiser porodičnu vezu sa pjesnikom.

Tokom šezdesetih godina prošlog vijeka kada je živio i radio u Beogradu, s Bećkovićem se često gledao, a bili su i komšije.

“On je, u to vrijeme, bio objavio samo ‘Reče mi jedan čoek’ koji je napisan tipičnim crnogorskim jezikom – od glave do pete. Ja sam mu tada rekao da njegove tekstove, u nekom budućem vremenu, neće razumjeti niko osim njegovi Crnogorci. Poslije nekog vremena, sreo sam se sa njegovom suprugom Verom Pavladoljskom u Budvi. Ona mi je tada kazala ‘Eto, Blagota, ispuni se ona tvoja piča – u Matijinom djelu ‘Lele i kuku’ više stranica zauzima objašnjenje nepoznatih riječi nego sama poema’. Ona je tada za slovo ś govorila da je to slovo kojim Crnogorci kažu sekira”, sjeća se Eraković.

Što se tiče Bećkovićevih stavova nalik onome da će nadživjetu Crnu Goru, Eraković poručuje:

“Dabogda živio hiljadu godina! On sad puni 80 godina, a svi imamo vrijeme trajanja. Ja mu želim svako dobro, zdravlje i sreću, ali te njegove riječi su više jedna pjesnička metafora nego što to on fizički može da postigne. Još ću vam nešto reći, pa neka se naljuti na mene ko god hoće – taj anti-crnogorcizam kod Matije Bećkovića proističe isključivo iz toga što on smatra da su Crnogorci i Srbi isti narod, odnosno da su Crnogorci najbolji Srbi, a Crna Gora srpska Sparta. Ali, dok bude dvoje ljudi koji kažu da su Crnogorci, opstaće Crna Gora”, naglašava on.

U rođačkom odnosu sa Bećkovićem nije važan samo pjesnik, već i njegova opjevana supruga Vera Pavladoljska. Kako je Erakoviću svojevremeno nadimak bio Isus jer je, kako tada tako danas, visok – dvometraš, a uz to, mršav, Vera ga je, kako nam priča uz osmjeh, stalno zvala na ručkove jer je mislila da je gladan i neuhranjen. Osim što je rođak njenog supruga, Eraković je bio i Verin kolega u Beogradskom dramskom pozorištu.

Odnos prema Amfilohiju i osvrt na razgovor iz 1991. godine

Od Erakovića koji je agnostik, ali istaknuti borac za prava Crnogorske pravoslavne crkve, nikad ne biste očekivali da vam kaže da ne bi imao ništa protiv da na njeno čelo stane mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije. U intervjuu za Standard prisjeća se razgovora sa njim iz 1991. godine kada je bio direktor Crnogorskog narodnog pozorišta. Tada je Amfilohije došao kod Erakovića da bi ga zamolio da mu da kade u kojima je stalno gorela vatra, a koje su se koristile tokom izvođenja predstave “Jovan Krstitelj”. Te kade je Amfilohije namijenio za svijeće u crkvi Svetog Đorđa ispod Gorice.

“Došao je lično kod mene, jer se znamo, da me zamoli da mu to dam. Ja sam ga, pred 10 – 12 ljudi, pitao ‘Gospodine Amfilohije, Vi dobro znate da je crnogorska crkva bila autokefalna, pa zašto ne stavite bijelu panu na glavu kao svi mitropoliti crnogorski od Danila do Njegoša jer je ona znak autokefalnosti?’ Znate li šta mi je rekao? ‘Baci mi tu ruku’. Gleda me i kaže ‘Hoću kad Crnogorci nauče da se krste’. Ja rekoh da ne razumijem šta to znači, a onda je on počeo da mi priča kako se užasava kad se ljudi u masi krste iz lijeva u desno'… Svjestan je on svega. On je obrazovan, bistar i on to jako dobro zna. Kratko i jasno: sem Bjelorusije, sve pravoslavne države imaju autokefalnu crkvu”.

Na pitanje da li bi, nekim filmskim sticajem okolnosti mogao da zamisli da Amfilohije stane na čelo crnogorske crkve, Eraković kaže:

“Zašto da ne? Do dana današnjeg mi nije jasno zašto to već nije uradio. Sa ovolikom hipotekom na svom imenu, on ne bi smio dozvoliti da ode sa ovoga svijeta, a da ne povuče jedan radikalan potez i da kaže ‘Ljudi, crnogorska crkva je kroz vjekove bila autokefalna'”.

Jedina partija mu je Crna Gora, a Milo…

Naš poznati režiser je početkom godine bio meta kritika jer se pojavio u promotivnom spotu Mila Đukanovića tokom predsjedničke kampanje.

“Ja sam davno, još 1994. godine izjavio da nijesam član nijedne partije. Mene su 1987. godine isključili iz Saveza komunista da bi me 1989. predložili za Centralni komitet. Rekao sam da je moja jedina partija Crna Gora. Ko se god bori za čast, dostojanstvo i budućnost Crne Gore – ja sam s njim. U ovom trenutku, od tih političara, ja ne vidim da se iko bori za to sem Mila Đukanovića. Zato sam se i pojavio u tom spotu”, zaključuje režiser koji se, u svakom slučaju, vodi latinskom izrekom “Ako se raspravljano ne moramo da se mrzimo, a ako se mrzimo, ne moramo da se psujemo”.

Milica Minić