Nakon prvog masakra, javnost je uvjeravana da su „izvučene pouke“, da je sistem budniji, organizovaniji i spremniji da zaštiti građane. Drugi masovni zločin demantovao je te tvrdnje. U državi sa oko 650 hiljada stanovnika, u dva masakra ubijene su 23 osobe, među njima i četvorica dječaka, a politička i institucionalna odgovornost u potpunosti je izostala.

Godinu kasnije, ostaju otvorena pitanja da li je Crna Gora bezbjedna zemlja, jesmo li nešto naučili nakon dva stravična zločina. O sistemskim propustima, strahu, borbi porodica za pravdu i odgovornosti institucija, za Analitiku govori Vesna Pejović, žena koja je u prvom cetinjskom masakru izgubila kćerku i dvojicu unuka i dobitnica ovogodišnje nagrade za afirmaciju ljudskih prava i građanski aktivizam koju dodjeljuje CGO.

Smrt, strah i haos

Oko 17 sati, prvog januara prošle godine, Cetinjem su odjeknuli prvi pucnji. Ubica je zločine počinio na čak pet lokacija, kretao se gradom pješice i vozilom, uzduž i poprijeko i policiji umicao gotovo šest sati. Gradom su vladali smrt, panika i strah.

„U cijelom toku događaja postoji niz nelogičnosti. Prema onome što su mi rekli stručni ljudi, masakr je počeo oko 17.20 časova, a ubica je za relativno kratko vrijeme obišao veliki broj lokacija. Bio je snijeg, kretanje je bilo otežano, a uprkos navodima da je policija brzo bila prisutna, on je satima nesmetano ubijao. Hvatali su ga punih šest sati u jednom malom gradu“, ukazuje Pejović.

Masakr je započet u kafani Velestovo, u gradskom jezgru, gdje je Aleksandar Martinović ubio četiri osobe, dok su tri ranjene. Nakon toga, otišao je u naselje Humci, gdje je u dvije susjedne kuće ubio još četiri osobe, a potom i dvojicu dječaka. Zatim je, prema policijskim navodima, nastavio pješice ka Donjem kraju, gdje je ubio još dvije žene.

„Sa 15 spremnih policajaca mogao se blokirati cijeli grad. Ubica je pješice išao od kuće do kuće, potom i vozilom. Može se pričati šta god hoće, ali mi nemamo spremnu policiju. Ima kvalitetnog kadra, ali ga je nedovoljno. Šćepanović i Šaranović moraju jasno da kažu gdje je bio propust i 1. januara 2025. i ranije, na Medovini“, poručuje Pejović.

Krvavi bilans nije se završio tog dana. Jedan od teško ranjenih, Dejan Kokotović, preminuo je 9. januara u Kliničkom centru Crne Gore. Nakon višesatnog umicanja policiji, Aleksandar Martinović izvršio je samoubistvo.

Kolaps sistema

Cetinje je u samo dvije godine doživjelo dva masakra. Prvog januara 2025. grad je obezbjeđivalo svega devet policijskih službenika, a to je podatak koji, prema riječima sagovornice Analitike, jasno pokazuje da se nakon Medovine gotovo ništa nije promijenilo.

„Ovdje je riječ o potpunom kolapsu države i sistema. Nakon tragedije na Medovini upozoravala sam da će se, ukoliko se ništa ne promijeni, desiti novo zlo. To nijesam govorila napamet, vidjelo se da ništa nije urađeno po pitanju bezbjednosti, opremljenosti i spremnosti policije, nakon prvog zločina“, kaže Pejović.

Podsjeća da nakon prvog masakra nije sprovedena ozbiljna istraga, niti su preduzete sistemske mjere koje bi spriječile ponavljanje tragedije.

„Ako nakon jednog takvog zločina država ne pokrene ozbiljnu istragu i postupak, onda je bilo realno bilo očekivati da će se desiti novo zlo. Posebno na Cetinju smo ga morali očekivati“, ističe ona.

U tom kontekstu, podsjećanje i na činjenicu da je ubica ranije bio osuđivan i da je kod njega pronađeno oružje i municija, ali bez ozbiljnih posljedica. Naime, krajem novembra 2022. policija je u njegovoj kući pronašla oružje i municiju, prvostepeno je osuđen na kaznu zatvora, ali presuda nije postala pravosnažna, jer se pred podgoričkim Višim sudom vodio postupak po žalbi. On je i 2005. pravosnažno osuđen za krivično djelo nasilničko ponašanje, kada ga je sud osudio na uslovnu osudu kaznom zatvora na tri mjeseca.

Imajuči u vidu sve ovo, Pejović s pravom smatra da je drugi masakar, kako ističe, poraz države.

„Poslije Medovine su htjeli da se žrtve što prije zaborave. Upozorenja su postojala, ali nijesu htjeli da ih čuju. Od Martinovića se moglo čuti kako će se „zaboraviti Borilović pri njemu“. I nažalost 1. januara dogodio se još jedan stravičan masakar. Šest sati su u jednom malom gradu tražili ubicu – to dovoljno govori o propustima sistema“, izričita je Pejović.

Politička odgovornost izostala

Ni nakon drugog masakra nijedan visoki funkcioner nije preuzeo političku odgovornost. Našu sagovornicu pitali smo kako to doživljava, kao kukavičluk, bježanje od odgovornosti ili kao poruku da su im ljudski životi sporedni.

„Da su ikada u životu imali moralnu odgovornost, podnijeli bi ostavke. Ali fotelja se ne odriču ni po cijenu obraza. Ti ljudi nemaju osjećaj čojstva ni odgovornosti, važni su im samo novac i pozicija, a njihov rad je nula rezultata“, izričita je Pejović.

Ona ukazuje da bezbjednosne intitucije nijesu preduzele ništa da se masakar ne ponovi. Zato, poručuje, odgovornost je najviše na njima.

“Filip Adžić koji je tada bio ministar MUP-a, potom Brđanin koji je bio direktor Uprave policije,nijesu smjelida dozvoledaMedovinaprođe bez detaljne istrage. Na riječima su sve učinili, ali zapravo ništa nije urađeno.Tog1. januara oni su ostavili grad sa 7-8 policajaca”, podsjeća Pejović.

Borba za pravdu

Porodice žrtava su, nakon izostanka adekvatne i pravovremene institucionalne reakcije, pravdu potražile na ulici. Protesti na Kruševom ždrijelu postali su jedini način da se njihov glas čuje. Ni tada čelnici države ni bezbjednosnog sektora nijesu smatrali da ih treba saslušati, razumjeti, podržati, naprotiv „prijećeno“ je i zabranom javnih okupljanja.

„Ćutanje institucija ostavilo nam je jedinu alternativu – proteste. Na sastancima koje smo imali, Šćepanović i Šaranović su mi i sami priznali da se za Medovinu nije vodila nikakva ozbiljna istraga. Kud ćete jasniji odgovor“, kaže Pejović.

Blokade na Kruševom ždrijelu trajale su mjesecima, a vlast je izbjegavala suštinski dijalog.Nakon svih sastanaka kojeje imalasa predstavnicima vlasti,Pejović kaže da je imalautisak da se čekalo da se porodice umore.

“Ali i oni su znali da to neće dočekati. Mi nećemo odustati”, poručila je Pejović.

Podsjetimo, osim odgovornosti čelnih ljudi u bezbjednosnom sistemu, članovi porodica žrtava dva masakra i građani traže usvajanje Markovog i Mašanovog zakona, tačnije, traže strože kontrole prilikom izdavanja dozvole za oružja. Traže inajstrože kazne za nasilnike, oduzimanje oružja nasilnicima, psihološka vještačenja svakog ko podigne ruku na bilo koga…

“Nema dana kada prođem kroz Cetinje da me ne sretne neko od drugara moje unučadi, pa me zagrle. Danas, najljepši osjećaj je sazananje da ta čista srca nijesu zaboravila moje unuke i njihovu babu. Zbog tih čistih dječjih duša, protestima na Kruševom ždrijelu sam željela da se vrati osmijeh djece Cetinja, da ne bude više straha u njihovim očima, jer to su djeca koja su uplašena. Nema više onog života na Cetinju kako je nekad bilo”, ukazuje sagovornica Analitike.

Sagovornica Analitike podsjeća i da su donosioci odluka, uprkos tome što nijesu mnogo naučili nakon dva stravična masakra, svakodnevnim izjavama podgrijavaju podjele.

“Ja se bojim, s obzirom na potenciranjepriča kapeli na Lovćenu, jeziku, da se ne desi neko veće zlo. Najlakše je zamutiti narod, a to radeljudi koji bi trebalo da ga smiruju. Oni sve rade suprotno, a ja osluškujući narod, posebno mlade ljude – strahujem…”, upozorava Pejović.

Bezbjednost najugroženiji segment društva

Nakon dva stravična masakra, ona ističe da danas nikome ne može iskreno reći da je Crna Gora bezbjedna zemlja.

„Ne govorim to iz lične boli, već iz razuma. Svaki čovjek vidi kakve se tenzije svakodnevno podižu i kakve se poruke šalju. To ne ostavlja prostor za osjećaj sigurnosti“, kaže Pejović.

Predstavnici porodica su, podsjeća, o svemu razgovarali i sa ambasadorom EU u Crnoj Gori, Johanom Satlerom i dobili obećanje da Poglavlja 23 i 24 neće biti zatvorena dok se ne usvoji Markov i Mašanov zakon.

Pejović je ranije kazala i da su dobili obećanje da će EU tražiti ubrzanje sudskih procesa i izricanje adekvatne kazne onima koji su napravili propuste u slučaju dva masakra na Cetinju.

“Pitala sam ambasadora Satlera da li su ljudiiz bezbjednosnog sektoraodgovorni, odgovorio je potvrdno. Oni su tu a slučaj nije riješen, njih odgovornosti ništa ne može abolirati, nivrijeme, ako se ustanovida je prospust napravljen”, kaže Pejović.

Da se nikad nikome ne ponovi

Sagovornica Analitike ukazuje da je istinska odgovornost put do sprečavanja da se slične tragedije dogode u bućnosti.

“Ja bih željela da se nikad nikome ne ponovi, ali kroz razgovor sa ljudima, čujem da se svi osjećaju nesigurno. Šta nam to nudi ova mržnja na svakom kotraku, nacionalizam, revizija istorije koja se svakodnevno potencira? Da li je to sigurnost i dobra budućnost”, pita Pejović.

Ukazuje i da se posljedice vide u svim segmentima društva.

“Vidite koliko je nasilja u školama? Treba li djeca da govore „ti si Srbin, ja Crnogorac ili ti četnik ja partizan“? To djeca pričaju, a ona upijaju ono što čuju. Kada otrujete mržnjom dječji mozak ono ne može da razmišlja normalno. Molim se samo da dođemo do istine i odgovornosti”, kaže Pejović.

Na godišnjicu drugog masakra,sagovornica Analitike poziva na profesionalizaciju bezbjednosnog sektora.

“Mi treba da imamo povjerenje u njih. U bezbjednosni sistem politika ne smije da miješa prste, oni moraju biti profesionalci. Moraju da rade za sve građane, mi smo njihov prioritet. Bez toga nema ni povjerenja, ni sigurnosti”, zaključuje Pejović.

A godinu nakon masakra, Cetinje i dalje čeka istinu, odgovornost i nužne promjene jer bez njih, sjećanje na žrtve je tek opomena, ali ne i naučena lekcija.