ŠTA JE DRŽAVA URADILA I ZAŠTO ODGOVORNOST NIKADA NIJE DO KRAJA UTVRĐENA

Četiri godine kasnije, Cetinje će danas ponovo zastati pred sjećanjem na deset svojih sugrađana. Godišnjica tragedije u Medovini biće obilježena okupljanjem porodica žrtava, prijatelja, građana i svih onih koji ne pristaju da vrijeme prekrije ono što se dogodilo 12. avgusta 2022. godine. Biće to dan sjećanja, ali i podsjećanja da bol porodica nije prestala onoga trenutka kada je zločin završen, kao što nisu nestala ni pitanja o postupanju institucija i odgovornosti onih koji su tog dana bili dužni da zaštite građane. Cetinje će, još jednom, odati poštu stradalima i poslati poruku da sjećanje nema rok trajanja, a odgovornost države ne može završiti ćutanjem.

Okupljanje će biti održano u 15 časova kod spomenika Lovćenska vila, odakle će učesnici deset minuta kasnije krenuti prema Medovini. U 15.20 časova, minutom ćutanja, polaganjem cvijeća i paljenjem svijeća, biće odata počast stradalima.

Četiri godine od tragedije u Medovini: Cetinjani traže odgovore institucija

U četiri godine promijenili su se ministri, direktori policije, načelnici i vlade. Promijenila se i politička retorika. Ono što se nije promijenilo je potreba porodica da dobiju odgovor na ono što se 12. avgusta 2022. godine dešavalo cetinjskom naselju Medovina.

Tog dana ubijeno je deset ljudi, među njima Nataša Martinović i njeni sinovi Marko i Mašan. Šest osoba je ranjeno. Borilović je usmrćen tek nakon najmanje 40 minuta pucnjave.

Za porodice žrtava, četiri godine nisu bile dovoljne da dobiju odgovor ko je komandovao policijskom akcijom, zbog čega specijalne jedinice nisu na vrijeme stigle na Cetinje, kako je moguće da su građani tokom aktivne pucnjave ostajali bez pomoći i zašto je javnosti u prvim danima predstavljana slika o policijskoj reakciji koja se kasnije pokazala znatno složenijom.

MEDOVINA, 12. AVGUSTA 2022.

U 15.22 Aleksandar Radunović Popaj prvi put je pozvao policiju. Nakon toga poziv je ponovio još nekoliko puta, obavještavajući policiju da se u neposrednoj blizini njegove kuće događa pucnjava.

U prvim danima nakon masakra javnosti je saopštavano da je policija reagovala tri minuta nakon prvog poziva. U jednom trenutku kao vrijeme prvog poziva i dolaska policije pominjana je satnica 15.30 –15.33.

Kada je Radunović, najprije anonimno, preko Antene M objavio podatak o svom pozivu u 15.22, Uprava policije reagovala je demantujući tu informaciju. U saopštenju od 14. avgusta navedeno je da „nema dokaza“ da je poziv upućen u 15.22.

Kasnije je i sam Radunović javno potvrdio da je upravo on uputio prvi poziv.

Tada se mijenja i policijsko objašnjenje.

Uprava policije naknadno je saopštila da je provjerom registrofona utvrđeno da uređaj ima odstupanje od četiri minuta i 35 sekundi i da je prvi poziv zapravo registrovan u 15.22.49 nakon korekcije vremena.

Kako je kasnije objavljivala Pobjeda, a Uprava policije potvrdila odgovarajući na pitanja tog lista, snimci poziva građana izuzeti su sa registrofona 14. avgusta uveče – dakle, samo dva dana nakon tragedije. Među njima su bili i snimci Radunovićevih poziva. Istog dana sačinjena je službena zabilješka u kojoj je evidentirano odstupanje sistemskog sata uređaja.

Kasnije je iz javnog prostora nestala precizna tvrdnja da je policija bila na licu mjesta u 15.33. Ostala je formulacija o reakciji „tri minuta nakon prvog poziva“.

Za porodice žrtava i građane koji su pokušavali da rekonstruišu tok tragedije, ova promjena nije bila samo tehnička stvar. Vrijeme je u Medovini bilo pitanje života i smrti. Svaki minut između prvog poziva i dolaska policije predstavljao je dio perioda u kojem je Borilović još bio naoružan i u kojem su ljudi pokušavali da se sklone, pobjegnu ili pronađu pomoć.

POLICIJA BILA NA CETINJU, ALI PTJ NIJE STIGLA TOKOM NAPADA

Činjenica da su policajci bili na Cetinju tog dana nikada nije bila sporna. Ono što je ostalo sporno jeste šta su mogli i morali da urade kada su dobili informaciju da naoružani čovjek puca po građanima.

Kasnija dokumentacija pokazala je da je pet pripadnika Interventne jedinice iz Nikšića bilo na Cetinju kao ispomoć. Oni su prethodnih dana bili angažovani na obezbjeđenju Cetinjskog manastira.

U 15.30, nakon saznanja o pucnjavi, dežurni starješina naredio im je da napuste obezbjeđenje manastira i zauzmu položaj u Ulici Novice Cerovića, kako bi spriječili pristup građana i eventualno kretanje naoružanog lica prema centru grada.

Tu, međutim, dokumentacija prestaje da daje jasan odgovor šta su ti policajci potom radili.

Posebno je ostalo nerazjašnjeno svjedočenje ranjenog građanina koji je, dok je pucnjava još trajala, došao do policajaca kod manastira i tražio pomoć. Prema njegovom iskazu pred tužilaštvom, tražio je da ga policajci prevezu do Hitne pomoći. Jedan od njih mu je, kako je naveo, odgovorio da mora da čuva manastir.

Policajac je to negirao.

Ombudsman je u spisima pronašao iskaz svjedoka koji je potvrdio njegove navode, dok treća osoba koja je, prema dostupnim podacima, takođe bila prisutna nije saslušana.

To je samo jedan od detalja koji pokazuju koliko je rekonstrukcija policijskog postupanja ostala nepotpuna.

ŠEST MINUTA IZMEĐU DVIJE POLICIJSKE NAREDBE

Važan dio rekonstrukcije događaja odnosi se i na komunikaciju među rukovodiocima na vrhu policijskog lanca komandovanja.

Prema Informaciji Odjeljenja za unutrašnju kontrolu, načelnik Centra bezbjednosti Podgorica Goran Jokić pozvao je u 15.38 Miloša Rakonjca, tadašnjeg rukovodioca Sektora policije posebne namjene.

Tek u 15.44 Rakonjac je obavijestio komandira „A tima“ o potrebi hitnog angažovanja Protivterorističke jedinice.

U vremenu između kontakta dvojice visokih policijskih rukovodilaca, Borilović je, kako se navodi u više svjedočenja i medijskih izvještaja, i dalje bio naoružan, dok su građani bili u neposrednoj opasnosti.

Protivteroristička jedinica, jedinica upravo namijenjena situacijama visokog rizika, nije stigla dok je masakr trajao.

U isto vrijeme, Interventna grupa CB Budva nije odmah upućena na Cetinje. Prvobitno je poslata na raskrsnicu Zavala, na ulazu u Budvu, jer je policija dobila informaciju da bi napadač mogao pokušati da pobjegne vozilom.

Na Cetinje su krenuli tek naknadno.

Stigli su u 16.20.

Borilović je tada već bio mrtav.

Takav slijed događaja govori o tome kako je policijski sistem procjenjivao situaciju dok je ona trajala i koliko je vremena bilo potrebno da informacija o masovnoj pucnjavi postane informacija o situaciji koja zahtijeva hitno angažovanje specijalizovanih jedinica.

OMBUDSMAN ODGOVORIO ONO ŠTO UNUTRAŠNJA KONTROLA NIJE

U oktobru 2023. godine, u Informaciji Odjeljenja za unutrašnju kontrolu Uprave policije, zaključeno je da su policijski službenici postupali blagovremeno i u skladu sa policijskim ovlašćenjima.

Dok isti dokument pokazuje da su posebne jedinice stigle tek nakon što je napadač već bio usmrćen.

Dvije godine kasnije, stiglo je mišljenje Zaštitnika ljudskih prava i sloboda.

Nataši, Marku i Mašanu povrijedili pravo na život: Ombudsman o propustima policije prije i tokom tragedije u Medovini

Ombudsman je zaključio da je Uprava policije povrijedila pravo na život Nataše Martinović i njenih sinova Mašana i Marka.

U mišljenju koje potpisuje zamjenica ombudsmana Mirjana Radović navodi se da je izostala blagovremena, efikasna i koordinirana akcija policije.

Posebno je značajno što Ombudsman nije uspio da utvrdi ko je uopšte rukovodio policijskom akcijom.

Iz spisa, kako je navedeno, nije bilo moguće zaključiti ko je rukovodio samom akcijom, na osnovu kojeg protokola se postupalo, koje su mjere i radnje naložene i kakav je bio njihov ishod.

To znači da ni nakon naknadne istrage nije bilo moguće precizno utvrditi ko je imao odgovornost da donosi odluke u najkritičnijim minutima.

CETINJSKA POLICIJA RADILA SA MANJE OD POLA POTREBNOG SASTAVA

Ombudsman je istovremeno utvrdio i ozbiljne sistemske probleme.

OB Cetinje je imalo 34 policijska službenika, dok je sistematizacijom bilo predviđeno 47. Osam ih je bilo na godišnjem odmoru, dva na bolovanju, a dva na ispomoći u Budvi.

Od 7 do 19 sati na terenu je bilo angažovano svega pet policajaca.

Drugih pet bilo je kod manastira.

Policija je u najtežem trenutku radila sa ozbiljnim manjkom ljudstva, a među raspoloživim službenicima nije bilo dovoljno onih koji su bili obučeni i opremljeni za odgovor na situaciju kakva je nastala.

Ombudsman je naveo i da je tokom upotrebe vatrenog oružja dolazilo do zastoja, što može ukazivati na neispravnost oružja ili nedovoljnu obučenost.

Uprava policije je u svojoj naknadnoj analizi i sama navela manjak ljudstva, nedostatak zaštitne opreme, neadekvatno naoružanje i nedovoljnu obučenost za rukovanje naoružanjem i postupanje u kriznim situacijama.

Ombudsman je ukazao i da je policijski helikopter tog dana bio van funkcije zbog kvara, što je dodatno ograničilo raspoložive kapacitete za odgovor na kriznu situaciju.

ORUŽJE BILO LEGALNO, ALI JE SISTEM VEĆ ZNAO ZA NASILJE

Borilović nije bio čovjek o kojem institucije ništa nisu znale. Imao je dozvolu za lovačko oružje, ali je godinu prije masakra protiv njega podnijeta krivična prijava zbog nasilničkog ponašanja.

Prema podacima iz mišljenja Ombudsmana, nadležna filijala MUP-a 9. jula 2021. dobila je primjerak te prijave. Oružje nije oduzeto.

Kasnije je protiv tadašnje funkcionerke MUP-a Olivere Krivokapić pokrenut postupak zbog sumnje na nesavjestan rad u službi, jer nije pokrenula proceduru oduzimanja oružja.

Ombudsman je upravo u tom dijelu posebno ukazao na problem povjerenja u institucije. Prvobitna tužilačka odluka da nema osnova za krivično gonjenje bila je zasnovana, između ostalog, na ocjeni da se ne može isključiti mogućnost da bi se tragedija dogodila i da je oružje bilo oduzeto.

Takvo obrazloženje, ocijenio je Ombudsman, nije doprinijelo povjerenju javnosti u vladavinu prava.

POLITIČKA ODGOVORNOST I IZOSTANAK OSTAVKI

U vrijeme Medovine ministar unutrašnjih poslova bio je Filip Adžić, direktor Uprave policije Zoran Brđanin, načelnik CB Podgorica Goran Jokić, a rukovodilac cetinjske policije Dalibor Šaban.

Ni ministar, ni direktor policije, ni načelnici nisu podnijeli ostavke nakon masakra.

Nijedan od njih nije preuzeo javnu moralnu odgovornost za način na koji je sistem reagovao.

Porodice žrtava su, preko advokata Zdravka Đukanovića, pokrenule postupke protiv Jokića i Šabana zbog sumnje na nesavjestan rad u službi.

Institucionalna odgovornost, međutim, nije isto što i politička odgovornost.

A politička odgovornost u Medovini nikada nije dobila svoj najjednostavniji oblik – ostavku nekoga ko je smatrao da sistem kojim je rukovodio nije bio sposoban da odgovori na tragediju.

Sramotno zataškavanje istine

DRUGI MASAKR I NAJTEŽE NASLJEĐE MEDOVINE

A onda je, 1. januara 2025. godine, Cetinje doživjelo još jednu masovnu tragediju.

Aco Martinović ubio je 13 ljudi, među njima dvojicu dječaka, braću Jovana i Vukana Vuletića.

Drugi masakr promijenio je i način na koji se danas govori o prvom.

Porodice žrtava Medovine godinama su upozoravale da sistem mora iz svojih grešaka izvući pouke. Nakon novog masakra to upozorenje dobilo je bolnu, konkretnu težinu.

Ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović i v.d. direktora Uprave policije Lazar Šćepanović govorili su o problemima koje su naslijedili i o slabostima bezbjednosnog sektora iz prethodnog perioda.

Ali i nakon drugog masakra ostalo je pitanje zbog čega propusti iz Medovine nisu dovoljno ozbiljno procesuirani i analizirani prije nego što je Cetinje ponovo postalo mjesto masovne tragedije.

KRUŠEVO ŽDRIJELO: PROTESTI KAO POSLJEDICA NEPOVJERENJA

Vremenom su protesti porodica žrtava postali jedan od najvidljivijih pokazatelja koliko je duboko nepovjerenje prema institucijama.

Na Kruševom ždrijelu organizovane su svakodnevne blokade i protesti. Ljudi koji su izgubili članove porodica nisu tražili saosjećanje, već odgovore, istrage i odgovornost.

Kada je parlamentarna većina pokušala da izmjenama Zakona o javnim okupljanjima ograniči mogućnost blokada, protesti su dobili i političku dimenziju. Inicijativa je nakon pritiska opozicije, civilnog sektora i dijela javnosti povučena.

Porodice su, međutim, ostale na istom mjestu.

Vesna Pejović, koja je u Medovini izgubila kćerku Natašu i unuke Mašana i Marka, poručivala je da neće prihvatiti tvrdnju da je slučaj završen dok činjenice na koje godinama ukazuje nisu ispitane.

Obraćala se i međunarodnim institucijama, uključujući Europol, jer je povjerenje u domaće institucije, kako je govorila, gotovo potpuno nestalo.

ŠTA JE OSTALO U RUŠEVINAMA MEDOVINE

Kuća Vuka Borilovića srušena je 31. decembra 2023. godine. U tim ruševinama nisu nestala pitanja.

Pitanja o tome zašto je čovjek koji je prethodno bio osuđen zbog nasilničkog ponašanja zadržao legalno oružje; zašto je policiji bilo potrebno toliko vremena da aktivira jedinice koje su obučene za najteže krizne situacije; o policajcima koji su bili kod manastira, o odgovornosti sistema…

I, prije svega, nije nestalo pitanje o motivima zločina.

Četiri godine poslije Medovine i dalje nemamo cjelovitu, zvaničnu i pravosnažno utvrđenu priču koja bi povezala sve karike, od prvog saznanja policije o pucnjavi, preko odluka rukovodnog kadra i kretanja jedinica, do trenutka kada je Borilović konačno zaustavljen.

Mišljenje Ombudsmana u tom smislu predstavlja najvažniji institucionalni dokument do sada. Neka institucija je prvi put na tako jasan način, priznala posljedicu policijskih propusta. No, priznanje institucionalnog propusta nije isto što i utvrđivanje individualne odgovornosti.

Zato Medovina, četiri godine kasnije, ne predstavlja samo godišnjicu zločina, nego i datum do kojeg država još nije završila posao koji je trebalo da bude završen mnogo ranije, da utvrdi ko je znao, ko je odlučivao, ko je pogriješio i ko za te odluke treba da odgovara.

Za porodice koje su tog 12. avgusta izgubile svoje najbliže, četiri godine nisu donijele završetak priče.

Iza svih izvještaja, službenih zabilješki, policijskih saopštenja, istraga i višegodišnjih zahtjeva porodica za odgovornošću ostaju imena ljudi čiji su životi prekinuti 12. avgusta 2022. godine. U Medovini su stradali Nataša Martinović i njeni sinovi Marko i Mašan, Rajko Drecun i njegovi roditelji Danica i Dimitrije Drecun, sestre Aleksandra i Mila Radunović, Goran Đurišić i Milan Mitrović. Njihova imena podsjetnik su na deset života i deset porodica koje su tog dana zauvijek promijenjene, ali i na obavezu države da do kraja utvrdi sve okolnosti tragedije.