Video
Globalno zagrijavanje dovodi do povećanja prosječnih temperatura, što uzrokuje smanjenje količine i stabilnosti snijega, kraću zimsku sezonu i pomjeranje granice sniježnih padavina na više nadmorske visine. Kako su planinski sniježni pokrivači važni rezervoari vode koji snabdijevaju rijeke i podzemne vode tokom toplijih mjeseci, ovo ima ozbiljne posljedice i za vodne resurse. U mnogim regionima svijeta, uključujući Alpe, Skandinaviju, Balkansko poluostrvo i Sjevernu Ameriku, bilježe se trendovi smanjenja visine sniježnog pokrivača i ranijeg otapanja snijega. Prećutni prag od 55 do 60 cm sniježnog pokrivača je optimalna visina koja obezbjeđuje da skijaške staze rade u punom kapacitetu i da 95 odsto ski staza bude otvoreno.
Istraživanje koje je urađeno u januaru 2024. godine u naučnom časopisu Nature Climate Change pokazalo je da će, ako prosječna globalna temperatura poraste za dva stepena Celzijusa, oko ½ evropskih skijališta, koja inače čine ½ svih svjetskih skijališta, biti izložena visokom riziku od nedostatka snijega, a u slučaju rasta za tri stepena Celzijusa čak njih 91 odsto. Primjera radi, Alpi se zagrijavaju duplo brže od globalnog prosjeka, pa su već dva stepena Celzijusa topliji nego u predindustrijskom periodu, a sa rastom prosječne globalne temperature od tri stepena Celzijusa biće u potpunosti izloženi riziku od nedostatka snijega. Kako bi se ublažili efekti klimatskih promjena i održala skijaška industrija, mnogi ski centri koriste sisteme vještačkog osnježavanja. Ova tehnologija može u određenoj mjeri da osigura stabilne uslove na stazama i smanji rizik od nepredvidivih vremenskih prilika.
Skijalište Savin Kuk na Durmitoru/UGC
I skijanje u Crnoj Gori je već drugačije. U protekle tri decenije na teritoriji naše države došlo je do rasta prosječne temperature vazduha od 1,1 stepen Celzijusa, pri čemu se najviše zagrijao sjeverni region i to 1,4 stepena Celzijusa. Povećano zagrijavanje izazvao je i tzv. albedo efekat, tj. pojava kada se usljed topljenja snijega smanjuje količina sunčeve energije koja se reflektuje sa bijele površine u atmosferu. Tada se, umjesto snijega, stvara veći broj tamnih mjesta kao što su zelene i vodene površine, koje upijaju veću količinu toplote, usljed čega doprinose topljenju snijega i leda koji su ostali oko njih, što stvara još više tamnih mjesta, čime se proces ponavlja.
Za dalji razvoj zimskog turizma u Crnoj Gori nadležni organi treba da pripreme prostornu analizu meteoroloških podataka, čime će se dobiti sveobuhvatna klimatska slika prostora, gdje će se uzeti u obzir visina sniježnog pokrivača, podaci o prvom i posljednjem snijegu, padavinama, sadržaju vode u snijegu, otapanju, gustini, kao i meteorološkim parametrima kao što su vjetar, temperatura, osunčanost i slično. Na osnovu toga trebalo bi da se procjeni koliki je procenat vjerovatnoće da će u određenim zimskim mjesecima na određenoj nadmorskoj visini i planini biti snijega. Na bazi tako pripremljene stručne analize potrebno je uraditi analizu troškova i koristi koja će pokazati da li je Crnoj Gori i dalje isplativo i gdje da razvija zimski turizam, kao i to na kojim planinama treba da se okrene ka razvoju ljetnjeg turizma, imajući u vidu benefite koje i taj vid turizma u sjevernom regionu može da donese zbog prijatnih temperatura tokom ljetnjih mjeseci.
Ministarstvo turizma je započelo aktivnosti na uspostavljanju sistema vještačkog osnježavanja koje, iako ne može u cjelosti, može djelimično da nadoknadi manjak prirodnog snijega, što bi osiguralo pouzdanu zalihu snijega za dio godine u nekim područjima. Naime, da bi se efikasno zamrzle kapljice vode koje dolaze iz topa, makar minimalna dnevna temperatura treba da bude ispod 0 stepeni Celzijusa. Upravo broj mraznih dana, odnosno dana kada je maksimalna dnevna temperatura ispod 0 stepeni Celzijusa, pokazuje značajan pad na crnogorskim planinama posljednjih godina, što pokazuje koliko su planine ranjive na klimatske promjene. Drugim riječima, i sistemi za vještačko osnježavanje su podložni vremenskim prilikama, pa se često dešava da topovi ne rade kada su najpotrebniji, a to su dani u kojima se bilježe pozitivne temperature vazduha. Kako je za korišćenje topova za vještački snijeg potrebna i niska relativna vlažnost vazduha, njihovo korišćenje biće limitirano i daljim rastom temperature i sa time povećanja vodene pare u atmosferi. Takođe, sistem vještačkog osnježavanja iziskuje veliku potrošnju energije, ali i vode, jer je za proizvodnju jednog kubnog metra vještačkog snijega potrebno između 200 i 500 litara vode. Tu su i dodatni potencijalni ekološki uticaji u vidu promjene lokalne hidrologije i povećanog pritiska na vodne resurse.
S obzirom na globalno zagrijavanje, visoke zimske temperature vazduha mogu učiniti skijanje na određenim skijalištima nemogućim, čak i uz vještačko osnježavanje, čineći skijanje luksuzom. U narednih nekoliko decenija, jedna prosječna skijaška sezona mogla bi trajati od januara do marta, a ispod 1.500 m mogla bi biti sasvim ugrožena. Takvih godina već povremeno imamo i nazivamo ih ekstremima. U svjetlu neizbježnih posljedica globalnog zagrijavanja, dugoročno je neophodno raditi na održivim rješenjima i prilagođavanju zimskih destinacija novim klimatskim uslovima, što može osigurati da određeni vid zimskog turizma Crne Gore ostane živ i dostupan budućim generacijama, umjesto da postane samo blijeda sjenka prošlosti.
