Na rukovodećim pozicijama u Crnoj Gori i dalje je izuzetno mali procenat žena, međutim, postoji profesija u kojoj dominiraju. Žene u novinarstvu su brojnije, a u nekim oblastima u kojima bi se očekivala superiornost muškaraca, poput crne hronike, dame su skoro potpuna većina. Žene su borbene, iskrene u svojim borbama, žele bolji svijet i pravednije društvo i zato ni u teškim okolnostima ne odustaju od osnovne novinarske misije, a to je svjedočiti istinu, jer istina je najjače oružje, kazala je u intervjuu za portal Standard dugogodišnja novinarka i potpresjednica Sindikata medija, Nevenka Bošković Ćirović.

Ipak, brojčana nadmoć ne rješava sve probleme, pa je položaj novinarki u našoj zemlji izuzetno težak i tome doprinosi mnogo okolnosti, smatra naša sagovornica.

“Samo novinarstvo je profesija u kojoj su oni koji rade ekonomski nesigurni. Plate su u velikom broju medija skoro dvostruko niže od prosječne u državi. Novinari rade u prosjeku za 300 eura, rade bez ugovora, trpe pristiske uredništva i cenatara moći, a stepen bezbjednosti je jasan. Ukupno, novinarstvo strada i etički standardi su na najnižem nivou otkada ja radim ovaj posao, a to je skoro 20 godina. U tim okolnostima položaj žene, položaj novinarke ima, na sve ove okolnosti koje sam navela, još i one koje vučemo iz patrijarhata”, objasnila je Ćirković Bošković, dodajući da statistika jasno govori da žena na rukovodećoj poziciji bude manje plaćena od muškarca.

U mnogim profesijama žene su na nižim, a u crnogorskom novinarstvu većinom su na ključnim pozicijama, kao urednice, direktorice… Ćirković Bošković kaže da je to statistički tačno, ali uopšte nije dokaz ženske ravnopravnosti.

“To naglašava razlike. Za žensku ravnopravnost potrebno je mnogo više od toga. Da ne nabrajam sada, nego da pokušam nasložiti činjenice. Rekla sam već, žene su na pozicijama manje plaćene od muškaraca. Žene da bi dosle na uredničku poziciju čak moraju da ulože mnogo više truda i rada, mnogo više da se dokazuju, da otkinu vrijeme od porodice da bi ispunile radne zadatke, a kada ga otkinu onda im se i to zamjeri jer eto treba izabrati, biti majka ili biti novinarka.. Žena novinarka se suočava i sa seksističkim postupanjima.. Bitke koje žene biju unutar redakcija nisu vidljive a žestoke su. To su bitke za lično i profesionalno dostojanstvo i tu nema prostora za priču o ravnprvanosti. Nažalost”, objašnjava ona. 

Novinarstvo je dinamičan i odgovoran posao, a novinari jesu glas javnosti, oni koji pomiču granicu, upiru prstom, hvale i kritikuju, a sve to kako bismo živjeli u boljem i zrelijem društvu. A koliko je teško ženama da se ostvare u jednom takvom poslu, ako su pri tome majke i supruge? Ova dugogodišnja novinarka smatra da je teško je jer traži mnogo vise odricanja, a lako jer je rezultat žena koja je postigla lične ciljeve.

“Ja na to gledam ovako – ako sam ja uspjela da ostvarim sebe u onome što volim i onome što radim, to će me uciniti ispunjenom. Tako ispunjena lako ću biti dobra majka. Ako sam dobra majka i djeca mi zdravo rastu, opet sam samouvjerenija i sa punom snagom da u novinarstvu dam maksimum.. Paralelno, dešavalo se i dešava se da zbog novinarskih obaveza nisam kod kuće u nekim situacijama ili da zbog obaveza prema djeci zapostavim neku od novinarskih obaveza. Niti će moja djeca trpjeti ne znam kakvu štetu ako se zbog posla zadržim kad je to je neophodno, niti će posao trpjeti ako ga preskočim zbog obaveza prema djeci. Ja Bogu hvala imam supruga sa kojim dijelim radost roditeljstva i nama naša djeca nisu teret. Kad je god moguće mijenjamo jedno drugo. Ako nije tu su baba i djed. To je neki balans koji sam uspjela da postavim. Nije idealan, ali u našim ekonomskim prilikama u Crnoj Gori jedini mogući”, objašnjava ona.

Nažalost, dodaje, naša država nema politiku koja predstavlja puni podsticaj za žene i porodice. Ne postoji standard koji bi omogućio bejbi siting kada zatreba. Vrtići su samo pola pomoći.

“A ako nemate bake i djedove tek ste u problemu. Suprug je na primjer tada na poslu. Tada morate da otkazete poslovnu obavzu i da istrpite posledice. U tim uslovima, mislite li da če ijedan poslodavac da vas unaprijedi, naravno da ne jer ste ostali kući onda kada je za firmu bilo važno da budete na poslu. I tu je položaj žene koja želi da ima i porodicu i karijeru nezavidan”, ističe ona.

Shodno tome, jasno je da smo predaleko od društva ravnoravnosti. Smatra da pogrešno postavljamo prioritete i pogrešno smo postavili mnoge premise.

“Ne zaboravite da smo zemlja u kojoj ima previše nasilja nad ženama i djecom, porodičnog nasilja, seksualnog zlostavljanja, čedomorstava – svemu tome uzroci su mentalitet, ekonomsko ropstvo žena koje ne rade, a znamo i kolike su šanse za zapošljavanja. Neki od poslednjih slučajeva mene su iz temelja iščupali kao ženu, majku, suprugu, građnaku, novinarku …. Tu nekada i počnem i završim sva razmišljanja jer ostanem bez snage kad pomsilim na žrtve. Žrtve su nam na poslednjem mjestu”, zaključuje ona.

 

J.L.