Osamnaestogodišnjim bliznakinjama Ivi i Jani Vujisić, koje su oboljele od rijetkog Morkijevog sindroma država je omogućila neophodnu terapiju, za koju će se godišnje izdvajati više od pola miliona eura. Djevojke su danas primile prvu terapiju nakon koje su sa roditeljima napustile Dječiju kliniku. Nasmijane i pored terapije koja je trajala četiri i po sata i pripreme od dva sata, one su za naš portal kazale da se dobro osjećaju i da imaju velike planove za dalje. 

 

Obje nasmijane, kazale su da nije bilo nikakvih komplikacija i da se dobro osjećaju. One će svake srijede dolaziti da prime terapiju, a ljekari su im savjetovali da se paze virusa i da se ne prehlade.

“Srećne smo što je sve prošlo u najboljem redu, nije bilo kompilacija ni nus pojava, i što je noć nakon terapije prošla dobro i zahvalne smo ljekarima koji su bili uz nas i pružali nam podršku, timu ljekara i medicinskog osoblja Instituta za bolesti djece“, kazala je Iva, dok se Jana nadovezala i ispričala nam kako je protekla sama terapija.

“Sama terapija-infuzija je trajala četiri i po sata. Svakih 15 minuta su nam mjerili pritisak i vitalne funkcije. Prije toga smo imale dva sata za pripremu gdje smo popile paracetamol, presing, da bismo lakše podnijele, jer je to enzim koji nijesmo imale 18 godina, pa je moglo doći do komplikacija, imali smo doktorku i medicinsku sestru koje su cijelo vrijeme bile pored nas”. 

One su se zahvalile Ministarstvu zdravlja na čelu sa ministrom Hrapovićem i profesoricom Miranović. 

“Vježbanjem i daljim radom poboljšaćemo naše stanje, ali je posebno važno da se zaustavi progresija, da nema pogoršanja. Terapiju ćemo primati u Institutu za dječije bolesti, a kasnije u KBC-u, očekuje se poboljšanje“, kaže Jana i dodaje da se ne može vratiti izgubljeno, ali se može poboljšati sve što dolazi. 

Nasmijane bliznakinje 6. novembra napunile su 18 godina, a slavlje za 60 gostiju upriličeno je u hotelu Podgorica i kako kažu djevojke, svi su se sjajno proveli. 

“Svi koji su bili, su bili zadovoljni. Sa nama su bili naša braća i sestre od ujaka, tetke, naše društvo, kumovi. Muzika je bila odlična, trajalo je dugo i zauvijek ćemo to pamtiti”. Želja koju su zamislile se ostvarila, a to je da lijek djeluje. 

Sestre sve rade zajedno jer dopunjavaju jedna drugu, u slobodno vrijeme puno čitaju, slušaju muziku, istražuju i vole da putuju, a pišu i poeziju.

“Kada se družimo sa prijateljima, našim vršnjacima, ne vode se razgovori vezani za bolest, čak i sa onima koju imaju isti sindrom kao i mi, a žive u drugim zemljama, kada se sa njima sretnemo, najmanje pričamo o bolestima i problemima. Pričamo o onome što nas interesuje. Volimo da putujemo. Želimo da posjetimo Rusiju zbog arhitekture, istorije, vjere, kulture, a posebno Sankt Peterburg na Nevi koji je veličanstven, barem po slikama, a vjerujemo da je uživo još ljepši“, kaže Jana.

 

Iva i Jana su u trećem razredu srednje Trgovinske škole, smjer turistički tehničar. Kada je u pitanju dalje obrazovanje kažu:

“U odnosu na period kada smo upisale srednju školu dosta su se promijenile naše želje i naš pogled, ali još nijesmo tačno odredile šta bi upisale, još mjerimo šta je zanimljivije, perspektivnije. Sve više nam se dopada turizam. Književnost je tu kao prva opcija… vidjećemo”, veselo pričaju, a Iva dodaje da imaju poruku za druge koji imaju rijetke bolesti.

“Sve što je rijetko više se cijeni i treba da svaki put ujutro kad otvorimo oči to sebi ponovimo. Imamo pravo da budemo cijenjeni, da se borimo sa nečim što drugi i ne znaju koliko je teško i da uvijek svane bolje sjutra, da se ne odustaje, da se ne plaše i da idu dalje kao i mi”, kazale su djevojke zlatnog srca na koje vršnjaci po inteligenciji i elokvenciji mogu samo da se ugledaju. 

M.I.

Foto: Filip Filipović