Video
Da li roditelji u Crnoj Gori umiju da vaspitavaju djecu a da ne primjenjuju fizičko nasilje, pitanje je koje se postavlja u našoj javnosti tek unazad nekoliko godina. Međutim, do skoro to nije bio slučaj, jer je u Crnoj Gori važila (ili još važi) ona poslovica – “batina je iz raja izašla”.
Preporučeno
Prisjetite se koliko je vas čulo, ako ne od roditelja, onda od babe, đeda ili nekog starijeg srodnika rečenice i izraze koji zvuče ovako: “Mi to nijesmo smjeli inače bi nas ubili od batina” ili “Kakve sam ja batine zbog toga dobijao, pruteve su o meni lomili” ili “Ubili su boga u meni”…
Većina nas vjerovatno je iz prve ruke upoznata sa pričama u kojima se javljaju ovaki termini i izrazi, što je dovoljno da se, makar pomisli da je fizičko kažnjavanje ukorijenjeno u duh našeg naroda.
Nije smjela bez ovce kući
O tome kako je nekad bilo govori i kratka priča koju je sagovornica Standarda ispričala našem novinaru.
V.P. (79) iz Nikšića pitali smo kako je bilo kad je ona bila mala i kako su tada vaspitavana djeca, da li se pribjegavalo fizičkom kažnjavanju. Ona nam je na to pitanje odgovorila kratkom pričom.
“U našoj porodici biolo je 12 braće i sestara, živjeli smo u dvije velike protostorije, u jednoj smo boravili preko dana a u drugoj spavali. Jednom prilikom mene su zadužili da čuvam ovce a jedna ovca mi je pobjegla. Nijesam smjela da dođem kući jer sam znala da ako dođem pukla mi je pogibija, ubili bi boga u meni. Nije me bilo kući dva dana dok nijesam našla ovcu, mislim da moji roditelji nijesu ni primjetili da me nema”, kaže naša sagovornica koja je željela da ostane anonimna.
U vrijeme kad je bila dijete, nije bilo dileme – fizičko kažnjavanje je bilo neizostavna metoda vaspitavanja djece.
Danas imamo mnoge akcije međunarodne zajednice, usvajamo neka nova pravila evropskih naroda, pa stoga i vaspitavanje djece poprimilo mnogo drugačije oblike nego u prošlosti. Nasilje nad djecom je postalo neprihvatljivo a u javnosti se propagira vaspitavanje djece koje se zasniva na razumijevanju, razgovoru…
Sada se, međutim nameće pitanje, gdje treba povući granicu i da li odsustvo fizičkog kažnjavanja može dovesti do stvaranja previše osjetljive i razmažene djece, i da li Crnogorci mogu uopšte prihvatiti model vaspitavanja bez nasilja.
Nasilje nedopustivo, ali treba izbjeći epidemiju popustljivosti
Psihološkinja Adrijana Pejaković za Standard ističe da je nasilje nad djecom bilo koje vrste nedopustivo i da ćemo to, kao društvo, jednostavno moti da prihvatimo.
“Neka istraživanja čak napominju da postoji veza između zlostavljanja, zapostavljanja djece i izloženosti toksičnom stresu u djetinjstvu sa teškim ili čak terminalnim bolestima u odraslom dobu. Dakle,nasilje nikako”, rekla je naša sagovornica.
Ona ističe da zlostavljanje može uključivati povređivanje djeteta na fizički, emocionalni ili psihološki način.
“Zlostavljan je, na primjer, kada djetetu koga ne možete prisiliti na neko neprijatno ali poželjno ponašanje kažete: da ćete ga ostaviti dati nepoznatim ljudima ako ne bude dobro, da će mu majka umrijeti od stresa zbog njegovog ponašanja, da je ono loše dijete. Djeca ove stvari shvataju vrlo ozbiljno i kasnije u životu mogu da prihvate ove poruke kao dio svog identiteta. Djeca su užasnuta mogućnošću da ih roditelji mogu ostaviti. Roditelji to znaju i koriste ovaj strah da djecu vaspitaju što je veoma pogrešno-to je vid zlostvaljanja o kome se malo govori”, rekla je Pejaković.
Iako ističe da nasilju ne treba pribjegavati, ali kao ne treba ići ni u drugu krajnist da se djetetu dozvoljava i teoleriše svaki vid ponašanja. Kazne u ponašanju djece se, kako ističe, moraju primjenjivati.
“S druge strane se čini da imamo pravu epideminju popustljivog vaspitanja kod onih roditelja koji razmazuju i prezaštićuju svoju djecu. Dakle, ne govorim sada o roditeljima koji vrše nasilje nad djecom već o onim roditeljima koji ne praktikuju kazne u ponašanju djece pa samim tim takođe čine štetu djetetu. Da bi vaspitanje bilo dobro, korisno i da bismo dobili mentalno zdravu jedinku vaspitanje mora uključiti – nagrade, kazne i zahtjeve prema djetetu”, navodi Pejaković.
Roditelji danas, kako dodaje, pogrešno misle da je u redu vaspitavati djecu da ona budu uvjek sretna a to je nemoguće.
Ekstremi su loši
Pejaković navodi da treba znati kad da se dijete pohvali i kakv nagrada treba da bude.
“Nagrada može biti pohvala ili nagrada u drugom smislu, kazna može biti zabrana nekog ponašanja koje nije poželjno a zahtjev npr. da dijete pospremi svoje igračke nakon igre. Na taj način dobijamo djecu koja umiju da odlože zadovoljstvo, da razviju radne navike i da usvoje ponašanja koja će im koristiti kad odrastu. Ukoliko volimo dijete veoma je važno da ne uslovljavamo njegovu vrijednost i da mu ne upućujemo diskvalifikujuće porukekao što su – glup si, vidiš kako neko drugi to može a ti ne možeš, da se nisi ti rodio ja bih bila sretna itd,ali da znamo da možemo upućivati adekvatne kritike na ponašanje”, kazala je naša sagovornica.
Ističe da treba shvatiti da su ekstremi loši.
“I zlostavljanje i razmazivanje(kada nemamo nikakvih kazni) što je u suštini opet vid zlostavljanja djece. Razmazivanje nije pružanje prevelike ljubavi djeci već davanje ljubavi a bez kažnjavanja ponašanja. Ako volimo dijete mi ćemo obratiti pažnju na nepoželjno ponašanje i kazniti ga adekvatno, baš zato što volimo dijete. Dati u tom trenutku djetetu lap top i kupiti mu igračke bilo bi pogrešno ali nekada je lakše za roditelje”, kazala je naša sagovornica.
Zaključak priče je da ne možemo pretjerati u ljubavi prema djetetu, samo možemo neadekvatno reagovati na poželjna i nepoželjna ponašanja, a Crna Gora će možda nekad morati da raskrsti sa “lomljenjem pruteva” , “ubijanjem boga” i sličnim običajima jer se bez toga očigledno može.
