Video
Ističu da i pored prilično dobro regulisanog pravnog okvira, institucije svojim postupanjem pokazuju prilično visok nivo tolerancije na nasilje.
“To se najbolje uočava kroz podatak da se i dalje većina prijavljenih djela nasilja u porodici tretira kao lakši oblik ovog djela pa se procesuira kroz prekršajni postupak. Podaci Uprave policije pokazuju da je tokom 2022 godine podnijeto je 478 krivičnih prijava zbog krivičnog djela iz čl. 220 Krivičnog zakonika CG i drugih krivičnih djela koja se dovode u vezu sa nasiljem u porodici, a kvalifikovana su drugačije. U istom periodu Uprava policije je podnijela 1.600 prekršajnih prijava zbog izvršenih 2.312 prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici”, navodi Jaredić.
On je ukazala i na problem kaznene politike koja je još uvijek blaga.
“Analiza krivično pravnog odgovora na nasilje 2019 – 2022 koju je radila naša organizacija, pokazuje da se osim što su kazne za nasilje blage, vrlo rijetko se koriste mehanizmi koji bi omogućili zaštitu žrtava od daljeg nasilja. Zaštitne mjere koje se mogu izreći u prekršajnom postupku i mjere bezbjednosti se izriču u nedovoljnom procentu slučajeva. Na primjer mjera bezbjednosti Zabrana približavanja koja se učiniocu nasilja može izreći u krivičnom postupku u 2022. godini izrečena je u svega 18 predmeta. A ova mjera može biti značajan mehanizam zaštite žena i djece od ponovljenog nasilja jer se njeno poštovanje može pratiti putem elektronskog nadzora za čije praćenje je zaduženo Ministarstvo pravde”, smatra Jaredić.
Pojašnjava da elektronski nadzor podrazumijeva dva uređaja, jedan u vidu nanogice koju je u obavezi da nosi osuđeno lice i drugi u vidu pejdžera koji nosi žrtva nasilja, odnosno osoba kojoj nasilnik ne bi smio da priđe.
“Uređaji su programirani tako da detektuju pokušaj kršenja mjere zabrana prilaska. Osoba koja je ugrožena, na svom uređaju dobija signal koji joj daje priliku da se zaštiti i obavijesti policiju o kršenju mjere. Nadležni službenici Ministarstva pravde, o ovome sačinjavaju izvještaj i podnose ga policiji i tužilaštvu. Kršenje zaštitne mjere je krivično djelo, koje je na ovaj način lakše procesuirati jer izvještaj elektronskog praćenja predstavlja dokaz. Time se i oštećena oslobađa tereta dokazivanja “, kaže Jaredić.
Ističe da da kada je u pitanju Centar za socijalni rad, njihova uloga shodno Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici je da pruže potpunu i kooridiniranu zaštitu žrtava porodičnog nasilja.
“Oni su dužni da u svom postupanju daju prioritet slučajevima nasilja u porodici i da postupaju hitno vodeći računa o interesu i pravima žrtve. Protokol o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja nad ženama i nasilja u porodici kojim su definisane obaveze svih državnih organa u slučajevima nasilja u porodici, koordinirajuću ulogu među relevantnim akterima u sistemu zaštite daje upravo centrima za socijalni rad. Međutim, u praksi, centri za socijalni rad zauzima pasivnu ulogu kao “savjetodavna” institucija, pa žene koje prvo njima saopšte da trpe nasilje upućuje na policiju. Koordinacija
međusektorskom saradnjom izostaje”, smatra Jaredić.
I ako je Centar za socijalni dužan da nakon što dobije informaciju od policije da je žrtva prijavila nasilje kontaktira žrtvu i nastavi dalje sa pružanjem usluga, to nažalost nije pravilo kojeg se drže.
“Često se dešava da Centar za socijalni rad ne kontaktira žrtve, te da žrtva prvi put na razgovor u Centar podje onda kada treba dati mišljenje u postupku razvoda braka.
Jaredić navodi da onog momenta kada žena odluči da prekine krug nasilja, počinje da se suočava sa brojnim problemima. To pojašnjava činjenicom da su žrtve porodičnog nasilja često ekonomski zavisne od nasilnika, nemaju podršku od primarne porodice, pa pored brige o sopstvenoj i bezbjednosti djece na nju se sruči i briga o zadovoljenu egzistencijalnih potreba.
“Sama prijava nasilja i prekid zajednice sa nasilnikom nije garant da će se nasilje prekinuti. Brojna stručna literatura ukazuje da momenat prekida bračne zajednice predstavlja najveći rizik po bezbjednost žrve. Takođe, nakon razvoda braka, nasilje se nastavlja, kroz kontrolu partnerke preko drugih članova porodice ili zajedničke djece, pokretanje brojnih postupaka i borbu za starateljstvo, izbjegavanje davanja izdržavanja za djecu čime se žrtve dovode u još lošiji ekonomski položaj. A nerijetko se dešava da nasilnik nastavi da prati žrtvu, uznemirava je, dolazi na posao i svojim ponašanjem utiče na to da posao izgubi”, kaže Jaredić..
Preporučeno
Zbog svega navedenog ističe Jaredić neophodna je proaktivna i koordinisana akcija svih institucija u sistemu zaštite, kako bi se žrtvama nasilja omogućio bezbjedan i dostojanstven život.
