Video
Jelić je ukazala na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj je polazna tačka pretpostavka u korist puštanja na slobodu, dok kontinuirani pritvor može biti opravdan samo konkretnim i dovoljno obrazloženim razlozima, uz stalno preispitivanje njegove neophodnosti i srazmjernosti.
Čestitku Ivane Jelić prenosimo integralno:
Poštovani predsjedniče Udruženja, dragi profesore Raduloviću, Poštovani panelisti,
Poštovane kolege, poštovaoci pravne misli i prakse,
Upućujem Vam iskrene čestitke povodom organizacije 40. JUS foruma i izbora
teme “Pritvor – mjera ili kazna”.
Riječ je o izuzetno važnoj i aktuelnoj temi, koja zaslužuje ozbiljnu pravnu
i stručnu raspravu. Posebno mi je drago što je upravo kroz JUS forum ova
tema došla u središte pažnje, jer pitanje granica između pritvora kao
procesne mjere i njegovog pretvaranja u faktičku kaznu neposredno zadire u
samu suštinu zaštite prava na slobodu i pretpostavke nevinosti.
Evropski sud za ljudska prava je u svojoj bogatoj praksi po članu 5 Evropske
konvencije o ljudskim pravima dao značajan doprinos izgradnji pravnih
standarda. Njegova polazna tačka je jasna: “the presumption is always in
favour of release” (“pretpostavka uvijek ide u prilog puštanju na slobodu”),
dok se kontinuirani pritvor može opravdati samo postojanjem “relevant and
sufficient reasons” (“relevantnih i dovoljnih razloga”) koji su konkretni i
uvjerljivo obrazloženi.
U predmetu Buzadji protiv Moldavije Veliko vijeće je dodatno naglasilo da
nacionalni sudovi moraju ispitati postojanje stvarne potrebe javnog interesa
koja, uprkos pretpostavci nevinosti, može pretegnuti nad pravom na slobodu,
i tu ocjenu moraju konkretno obrazložiti. (Izvor: Buzadji v. the Republic of
Moldova [GC], no. 23755/07, 5 July 2016, §§ 87-89, 101-102.)
U predmetu Labita protiv Italije, Veliko vijeće je ovaj princip izrazilo još
preciznije: “Nastavak pritvora može biti opravdan samo ako postoje konkretni
pokazatelji stvarne potrebe javnog interesa koja, uprkos pretpostavci
nevinosti, preteže nad pravilom poštovanja individualne slobode”. (Izvor:
Labita v. Italy [GC], no. 26772/95, 6 April 2000, § 152.).
Sud je takođe više puta naglasio da težina optužbe sama po sebi ne može
opravdati dugotrajan pritvor, kao i da sa protokom vremena samo postojanje
osnovane sumnje više nije dovoljno. Potreba za lišenjem slobode mora biti
podvrgnuta stalnom preispitivanju, a razlozi koji su u početku mogli biti
dovoljni ne moraju to ostati tokom čitavog postupka.
U tom smislu, praksa Evropskog suda nije samo mehanizam naknadne kontrole
već i važan izvor smjernica za domaće sudove – za njihovo svakodnevno
odlučivanje o tome kada je lišenje slobode zaista neophodno, srazmjerno i
opravdano, a kada pritvor počinje da poprima karakter kazne.
Zato posebno pozdravljam ovu inicijativu Udruženja pravnika CRNE GORE i JUS
foruma.
Ovakvi skupovi imaju pravu vrijednost upravo zato što otvaraju prostor za
ozbiljan dijalog između domaće sudske prakse, međunarodnih standarda i
savremene pravne doktrine. Smatram da nema istinske demokratije bez
nezavisnog i djelotvornog međunarodnog pravosuđa, kao ni bez stalnog
dijaloga između međunarodnih i domaćih sudova.
Vjerujem da će ovaj Forum doprinijeti daljem unapređenju primjene evropskih
standarda u oblasti pritvora i prava na slobodu i da će domaćim sudovima
pružiti dodatne smjernice za njihovu dosljednu i kvalitetnu primjenu.
Posebno mi je žao što, budući da nijesam u Crnoj Gori, neću biti u
mogućnosti da prisustvujem ovoj važnoj raspravi i čujem razmišljanja i
iskustva kolega praktičara, čiji je doprinos ovakvom dijalogu od posebnog
značaja.
Želim Vam uspješan rad Foruma i dobru i sadržajnu raspravu.
Preporučeno
