Video
Naime, sastavlja se nova vlada za koju neki tvrde da bi mogla drastično promijeniti smjer crnogorske politike i strategije te učiniti upitnim sam opstanak države kao takve i ponovno dovesti do “ujedinjenja srpstava”, a na te prijetnje predsjednik Milo Đukanović spominje nimalo bezazleni “odlazak u šumu”. Mandatar je Zdravko Krivokapićiz koalicije Za budućnost Crne Gore koja je pod direktnom upravom mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija koji je medijator i modelar nove vlade, iako puno togazavisi od lideru koalicije Crno na bijelo i stranke URA Dritana Abazovića.
Mediji su puni svađa oko sastava nove vlade, pogotovo hoće li najradikalnija prorusko-prosrpska snaga Demokratski frontMilana KneževićaiAndrije Mandića, koji su osuđeni u sudskom procesu kao sudionici neuspjelog državnog udara u jesen 2016. godine, dobiti željene najosjetljivije resore poput odbrane, policije i tajne službe. Zasad traje navlačenje pa provučićevi mediji i u Srbiji i u Crnoj Gori čas hvale Abazovića, kojeg od milja zovu “albanskim četnikom”, a čas ga napadaju da “zabija Srbima nož u leđa”, piše Jutarnji list.
Crnogorski književnik Andrej Nikolaidis smatra kako su sukobi između DF-a i Abazovića fingirani te da je riječ o igrokazu za njihova biračka tijela.
“Taj igrokaz DF-u pomaže da se kod svog biračkog tijela opravda za iznevjerena predizborna obećanja, a Abazoviću da svoje biračko tijelo nastavi uvjeravati da će s deset posto glasova on biti taj koji kontroliše i preodgaja ekstremno desni, nacionalklerikalni DF”, kaže Nikolaidis za Jutarnji llist. Prema njegovom mišljenju, najbolja varijanta bila bi manjinska vlada URA-e, Demokrata kao dominantno srpske stranke koja se trudi izgraditi građanski imidž, SDP-a te nacionalnih stranaka Bošnjaka i Albanaca. Đukanovićev DPS je odmah nakon izbora pristao podržati takvu vladu. Isto je objavio i DF. Ta vlada bi bilaizuzetno stabilna, odnosno sposobna ubrzati evropske integracije Crne Gore.
Ako bi DPS pokušao srušiti tu vladu, ne bi uspio jer bi je podržao DF – i obratno. To je bila očita i izvrsna opcija, ali to URA nije željela. Umjesto toga, oni su odlučili dovesti kleronacionaliste na vlast, u vladi u kojoj će ti kleronacionalisti imati dvotrećinsku prevlast, ističe Nikolaidis. Naime, iako su rekli da neće tražiti izlazak iz NATO-a i povlačenje priznanja Kosova, to je agenda na kojoj su prosrpske snage i privukle svoje birače pa mnogi analitičari smatraju da će to doći na red kada ojačaju vlast, iako je, podsjetimo, sve u jednomposlaniku – odnos snaga je 41-40.
Nakon izbornih promjena, sada Crnu Goru za koji mjesec iščekuje i epohalni popis stanovništva kao krucijalni događaj koji bi mogao odrediti sudbinu Crne Gore, koji neki smatraju tačkom s koje više nema povrataka. Naime, dok je popis u svakoj zemlji tek više ili manje zanimljivo statističko prikupljanje raznorodnih podataka o stanovnicima, u Crnoj Gori to je krucijalno pitanje opstanka i egzistencije, odnosno od onog “raznorodno” bitan je samo posljednji dio – “rodno”.
Popis će biti sredinom 2021. godine, ali već se čuju glasovi ili za bojkot popisa u čiju se vjerodostojnost već počelo sumnjati ili da se on, valjda prvi put u istoriji, sprovede pod međunarodnim nadzorom i patronatom. S duge strane, snage oslonjene na SPC i vladajuće pobjedničke koalicije već su počele sa svojom agitacijom o što većem izjašnjavanju stanovnika Crne Gore kao Srba, čime bi se promijenio njen etnički sastav te bi se otvorio prostor za dalekosežne političke i strateške promjene u zemlji, piše Jutarnji.
Prosrpske stranke, SPC i Srbija vrlo su zainteresovane za crnogorski popis, pa i sam predsjednik Srbije Aleksandar Vučić govori o njemu kao “jednom od najvažnijih pitanja srpstva”, dok predvodnici novog nacionalnog programa poznatog pod sintagmom “srpski svet” govore o nužnosti da Srba u Crnoj Gori bude najmanje 40 posto (oni tvrde da ih je već oko 36 odsto), dok bi Crnogorci bili svedeni na najviše 30-ak odsto, čime bi postali manjina u vlastitoj državi (prema posljednjem popisu, Crnogoraca ima 45 odsto, a Srba nešto više od 28 odsto).
To bi, kako kaže crnogorski književnik Milorad Popović, otvorilo mogućnost izmjena Ustava i državnih i nacionalnih simbola, kojima bi se negirala crnogorska posebnost i samobitnost. Iz prosrpskih stranaka poručuju da nije problem dosegnuti tu magičnu brojku od 40 odsto jer, prema njihovu mišljenju, dobar dio onih koji su se izjašnjavali kao Crnogorci zapravo su smatrali da je to isto kao i biti Srbin. Zato su poruke “Nije to više isto – Srbin je Srbin”. Neki zloguki proroci predviđaju da bi (će) svaka od nezadovoljnih strana mogla posegnuti za radikalnim rješenjima jer poraz na popisu znači i gubitak prevlasti i kontrole nad Crnog Gorom.
Ulozi se veliki. Srbija je u naletu i u tome vidi svoju posljednju šansu za realizaciju, smatralo se atrofiranih, ali u posljednje vrijeme reanimiranih memorandumskih planova SANU i Slobodana Milošević aili, kako se može iščitati,Aleksandar Vučić će sada, uz pomoć Rusije, “biti uspješniji Milošević”. Reklama je već počela i strasti su se uzburkale – “Budi Srbin, a ne Milogorac.” Već neko vrijeme u srpskim se medijima insistira na terminu “Milogorac”, izvedenom iz imena predsjednika Mila Đukanovića, čime se sugeriše da je to politokratska, a ne etnička ili identitetska odrednica. Srpski istoričar Milivoj Bešlinsmatra da će Srbija ne samo u Crnoj Gori, nego i u regiji biti vrlo aktivna u svim popisima stanovništva. On misli da će Vučić upregnuti sve medije, režimske intelektualce kao nosioce “srpskog sveta” i vlastitu političku mašineriju da se fokusiraju na popise.
Kao i na izborima, ovdje glavnu riječ vodi SPC čiji sveštenici otvoreno o popisu govore da je “došlo vrijeme odluke”. Sve se “zakuvalo” krajem prošle godine kada su otpočele završne borbe za Crnu Goru, odnosno za njeno crnogorstvo ili srpstvo, izglasavanjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti, piše Jutarnji. Tim se zakonom, ukratko, traži da se crkvene zajednice registruju u državi u kojoj djeluju (što SPC ne želi učiniti, a ostale zajednice nemaju ništa protiv), da se vrati imovina nekadašnje Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) koja joj je dodijeljena te da se ograniči djelovanje SPC-a.
Zbog straha od jačanja autokefalnog CPC-a, kao snažnog mehanizma kod pravoslavnih naroda upravo u jačanju nacionalne svijesti, SPC-u je prioritet da se to onemogući. CPC je bio ukinut nakon ukidanja crnogorske kraljevine i njenog stapanja u tadašnju Kraljevinu Srbiju 1918. godine. Zakon o slobodi vjeroispovijesti donosi jačanje crnogorske državnosti i nacije te ograničavanje djelovanja SPC-a i srpskog “udjela” na crnogorski identitet – što su neki nazvali posljednjim činom izbacivanja srpstva iz crnogorskog bića, ali, kako se i očekivalo, SPC nije odustao od svog uticaja – što je i izazvalo SPC da krene protiv toga. Naime, SPC je svjestan da bi time izgubilo svoj ne toliko religijski koliko politički, vrijednosni i nacionalno srpski uticaj na ovdašnje društvo, piše hrvatski medij. Ko će nadvladati, crnogorski ili srpski identitet, vidjećemo, ali trenutno je prvu dionicu dobio SPC.
Ono što je izvjesno i što Abazović ne krije, jeste da na njegove odluke velik uticaj imaju SPC i ambasade velikih sila koje su odlučile da se u Crnoj Gori ne pravi vlada čiji je izgled opisao, nego vlada kleronacionalista koje te ambasade imaju namjeru kontrolisati preko Abazovića, ali i preko Vučića. Rezultat toga bit će slaba, klimava vlada, dodatno usporenje evropskih integracija i uglavljivanje Crne Gore u tzv. mali Schengen. Ulaskom u tu “asocijaciju” Crna Gora praktično će odustati od ulaska u EU jer će takav angažman podrazumijevati da u EU, u paketu, ulazi cijeli “mali Schengen”, kaže Nikolaidis. Iako se to, kaže on, neće dogoditi u zamislivoj budućnosti.
Preporučeno
Riječ je o projektu, ističe Nikolaidis, kojim EU i Trampova administracija stvaraju zajednicu koja će biti realizacija dva balkanska velikodržavna projekta: Velike Srbije i Prirodne Albanije, sa Srbijom kao balkanskim hegemonom i Albanijom kao alatkom zapadnjačke kontrole tog hegemona. Veliko političko preslagivanje u udruženoj režiji velikih sila i Srbije u Crnoj Gori nužno je posmatrati u toj perspektivi. Stvar je očito imperijalna, neprincipijelna, i, ne najmanje važno, etički repulzivna, zaključuje Nikolaidis.
