Video
Juče smo od Jakova doznali da je norma crnogorskoga jezika izašla iz starih škrinja naših đedova. Danas pak od Jakova doznajemo da nije lijepo što mu tako prešno odgovaram te da nije lijepo citirati i prepričavati stavove s kojima polemišete. Eto. Razumije se Jakov i u tradiciju i u savremenost, razumije se i u metodologiju pisanja naučnoga teksta i metodologiju polemisanja, razumije se i u lingvistiku. A nije mu ni čudo jer on, za razliku od „Adnana i drugara“, kako veli, „pet para ne daje“ za naš „bogat društveni život“ jer „ne bih se mijenjao za ekstrovertnu osobu za sve blago ovoga svijeta. Sve što vrijedi u umjetnosti, nauci i filozofiji stvorili su introverti: Kant, Hesse, Tesla, Schopenhauer, Jung, you name it.“ Za razliku od mene, kojemu Jakov ne prašta ad hominem adresiranje problema, Jakovu je to dozvoljeno. Zna drugar Kanta, Junga, Tesle i drugih slavnih introverta da quod licet Iovi, non licet bovi.
U društvu elite i Jakov postaje elitist. Ništa za to što filozof Jakov nije savladao što su arhaizmi te da je valjda arhaično ono što je starije a ne ono što je mlađe, pa bi u skladu s tim arhaizam bio djed jer je to oblik stariji od đeda. Na stranu jotacija – ako je išta u jutrošnjemu tekstu Kantova kolege arhaično, to je njegov arhaični klasni elitizam po kojemu se govor obrazovana čovjeka mora razlikovati od govora sa zelene pjace (iliti pijace, kako to obrazovani Jakov reče). Jakov nam dakle govori što mora, a službeni Pravopis nam daje mogućnost izbora. Jakov nam, premda toga nije svjestan, govori da moramo koristiti arhaizme sjedjeti, sjeme, djed, djeca, tjerati umjesto da možemo koristiti i inovirane oblike (koji su iz prethodnih nastali) śeđeti, śeme, đed, đeca, ćerati jer u prvome slučaju bićemo kao Jakov, a u drugome kao ljudi sa zelene pjace. I ja se s njime u tome apsolutno slažem.
Ljudi sa zelene pjace odlično se razumiju u ono čime se bave. Jakov, i podobna mu elita, pojma nemaju o onome u čemu pokušaju zauzeti ulogu arbitra. Posprduje se filozof Jakov Vuku Karadžiću a ne zna da je žrtva jezičke politike koju je Karadžić trasirao. Jer, baš zahvaljujući toj politici, naš elitist piše njega i ljeto – dakle nj i lj koji su nastali jekavskom jotacijom – dok na pjacu šalje ostale produkte jekavske jotacije koji su odlika govora / jezika onih kojima je ta politika namijenila ulogu trgovaca s pjace.
Mudro zbori Kantov drug: „to što nešto postoji u današnjem vremenu ne znači per definitionem da nije arhaično“.
Pa kao ilustraciju navodi da i danas postoje guslarske večeri. Ne znam kako naći najjednostavniji način za objasniti filozofu da su današnje guslarske večeri po Crnoj Gori najčešće odraz politike u koju spada i jezička politika što je on promoviše. Da. Današnje guslanje ili pripada folkloru ili ga organizuju oni „elitisti“ što Crnogorce smatraju solju srpstva a Crnu Goru srpskom Spartom u kojoj mjesta nema za Drugo, pa ni za drugačije mišljenje. Između njih i Jakova nema razlike. Oni spadaju u velikosrpsku unionističku elitu, a Jakov u pseudojugoslovensku unionističku elitu. Kad je Crna Gora u pitanju, između prvih i drugih nema suštinske razlike. Da skratim. Gusle jesu arhaične, uz njih se više spontano ne poje. Crnogorska standardnojezička norma nije arhaična jer ona nije odraz pokušaja da se oživi crnogorska redakcija staroslovenskoga jezika već odraz stava da se i u Crnoj Gori može pisati onako kako se govori.
Objašnjava standardolog Jakov da za mene drskost predstavlja to što je Risto Ratković svoj roman naslovio Nevidbog a ne Neviđbog ili što je pjesmu Ponoć mene napisao na ekavici. „Prodao se čojek Srbima! Pekić isto, Kiš isto. Miodrag Bulatović! Sve sami izdajnici!“ Tako tolkuje Jakov, pa još na Anteni M. I čudeći se što mu prešno odgovaram, veli: „Nezgodno je kad neko ima svoje mišljenje, i ne plaši se da ga kaže. I to još na Anteni. Nedopustivo!“
Ne zna Kantov drug da ono što on promoviše nije njegovo mišljenje no nekritički preuzet stav, nametnut kroz jezičku propagandu čija je Jakov žrtva. I u pravu je za prešu. Ne bih mu odgovarao da svoju pisaniju nije objavio na Anteni M, portalu na kojem je više no iđe drugo, branjen i promovisan crnogorski jezik. Baš sam mu zato i odgovorio. Da je svoju pisaniju objavio u Vijestima, đe su potonjih godina objavljeni tovari sličnih nesuvislosti, sigurno mu ne bih odgovorio, a vjerovatno ni pročitao to što piše.
Ali Jakova đavo nagna da ga objavi baš na Anteni M, koju čitam ujutro a zora (izvinjavam se na arhaizmu) uz jutarnju kafu. Što se tiče Jakovljeve dileme koju meni pripisuje – zašto su neki crnogorski pisci pisali ekavski to bi, s obzirom na svijet u kome se kreće i živi, Jakov mogao doznati bolje no ja. U tome mu ne mogu pomoći. Mogu mu, kad već pokazuje sposobnost da suvereno misli, dati jedan podatak da o njemu razmisli. Poput Ratkovića, pisali su ekavski i neki hrvatski pisci, među njima i Krleža, Ujević, Šimić, Krklec – do 1928. makar. Jesu li zbog toga i hrvatski filolozi trebali angažovati Jakova da im pomogne da shvate da im reprezentativni književnici nijesu bili izdajnici?
Preporučeno
To što Ratković, Kiš, Pekić ili koji drago drugi crnogorski pisac ne piše ili nije pisao crnogorski veze s izdajom ima taman toliko koliko i što je Stefan Zanović mnogo prije njih pisao na talijanskome, njemačkom ili francuskom jeziku. Za razliku od Jakova, ja držim da je pravo izbora nesporno, pa tako i pravo izbora upotrebe jezika ili neke od njegovih varijanata. Možda bismo mogli diskutovati o tome jesam li filološki dahija, ali je van svakoga spora da stavovima svojim introvertni Jakov, iako Kantov kolega, sâm potvrđuje da je raja.
