Ipak, prvi potvrđeni slučaj velikih boginja, za koje se u Jugoslaviji vjerovalo da su iskorijenjene, zaprijetio je da pokvari mnoge planove, kako Titu, tako i Jugoslovenima, piše BBC na srpskom.

“Tito nije imao potrebu da se bori za glasove – nijednom se nije pojavio na televiziji tokom epidemije. To je gospodski ostavio drugima, a svakako se nije ponižavao da nosi vakcine po Novom Pazaru ili kojekuda”, prisjeća se epidemiolog Zoran Radovanović, jedan od onih koji se borio sa najvećom jugoslovenskom epidemijom.

Do 19. maja 1972. godine, kada je iz bolnice izašao posljednji oporavljeni pacijent, trajala je epidemija variole vere.

Šest dana kasnije, na stadionu Jugoslovenske narodne armije – današnji stadion Fudbalskog kluba Partizan – održano je tradicionalno obilježavanje Dana mladosti.

Medijska slika epidemije

Jakša Šćekić upisao je 1971. godine Pravni fakultet i u proljeće naredne godine sve je djelovalo spremno za drugi semestar prve akademske godine.

Njegov otac Jovan bio je jedan od najcenjenijih novinara tadašnje Televizije Beograd.

“Tada je sa emitovanjem počeo Drugi program Televizije Beograd, a moj otac je radio informativnu emisiju 24 časa. To je bila jedina informativna emisija na tom kanalu, a sve je emitovano u boji”, prisjeća se Šćekić, kasnije i sam novinar.

Šćekić kaže da je epidemija postala centralna tema emisije njegovog oca.

“Svake večeri, on je imao vanredne emisije koje su trajale pola sata – sat. Kao gosti su dolazili ministri, ljekari – tačno se znalo ko dolazi, država je to određivala i niko od njih nije mogao da odbije da gostuje”, kaže on.

Prema podacima Radio-televizije Srbije, nasljednice nekadašnje Televizije Beograd, prva informacija o pojavi variole objavljena je u centralnom Dnevniku čak sedam dana nakon što je slučaj potvrđen.

RTS navodi da je javnost potom sve do 15. aprila svakodnevno obavještavana o širenju boginja, kada su informacije svedene na sporadične.

Podaci Televizije Beograd govore da je u emisiji “24 časa” novinar Jovan Šćekić jedini saopštio ime preminulog oboljelog Novopazarca, a njegov sin danas navodi da su ljudi tada imali potpuno drugačiji odnos prema onome što država saopšti.

“Nemojte očekivati da je u medijima 1972. godine bilo vlasti i neke opozicije – prenosilo se ono što je država, odnosno Komunistička partija govorila. Samim tim, lakše se sprovodilo ono što je država nam,eravala”, navodi on.

Epidemiolog Radovanović kaže da je informisanje bilo usmjereno na ono što je i ljekarima bilo ključno.

“Informacije su bile dozirane i više usmjerene na proces vakcinacije – gdje i kada stižu vakcine, gdje se nalaze vakcinalni punktovi. Bile su to informacije koje su smirivale javnost jer je osnovno bilo – vakcinisati”, prisjeća se on.

Televizija Beograd je 9. aprila 1972. godine objavila da je milion i 700 hiljada građana u Beogradu revakcinisano protiv velikih boginja.

Da li je Tito vakcinisan

“Nije bilo javnih podataka da li je vakcinisan, ali ja pretpostavljam da jeste jer je on bio veoma oprezan čovjek. O tome su donosili odluku i njegovi ljekari, pa sam ja skoro uvjeren da je vakcinisan jer je to bilo u njegovom interesu. Rizik je u njegovom slučaju bio mali, ali postojala je mogućnost da neko od onih koje prima bude u posljednjem danu inkubacije”, kaže epidemiolog Zoran Radovanović.

Titove vještine komunikacije

“On je bio čovjek koji je znao s ljudima”, ovom rečenicom Josipa Broza Tita opisuje Ivo Goldštajn, hrvatski istoričar.

“Svjedoci i memoaristi navode njegovu bitnu karakteristiku, koju današnji političari često nemaju – znao je da sluša druge ljude i to mu je bio obrazac ponašanja. Čak je i u poznim godinama znao da kratkim govorom otvori sastanak, a onda da dugo vremena, čak i satima, pažljivo sluša sagovornike, pa čak i postavlja potpitanja”, napominje istoričar.

I ono što se danas često može čuti – pozivanje političara na “mišljenje struke” prilikom donošenja ključnih odluka – donekle se može pronaći u Titovoj biografiji.

“Neke strateške odluke su bile njegove, poput postavljanja strateških ciljeva poslijeratne modernizacije – industrijalizacija, urbanizacija, elektrifikacija, i drugi, ali konkretni projekti na terenu bili su uglavnom u rukama stručnjaka. Limitirana demokratizacija i liberalizacija koju je inicirao početkom pedesetih omogućila je stručnjacima da se čuju, kao što je otvorila i izvjesni prostor za preduzetničke inicijative i u društvu i u nauci”, kaže on.

Goldštajn, autor jedne od najobimnijih savremenih biografija Josipa Broza koju potpisuje zajedno sa ocem Slavkom, kaže da se Tito susreo sa problemom u komunikaciji sa javnošću onog trenutka kada su stasavale prve generacije koje se nisu borile u Drugom svjetskom ratu.

“Televizija je bila novi medij u Titovoj komunikaciji sa javnošću i iskoristio ju je već 1968. godine kada je očinskim govorom smirio bunt studenata, samo nekoliko dana poslije De Gola koji je to isto učinio u Francuskoj. Ali to je na neki način bila labudova pjesma – Tito, kako su godine prolazile, imao je sve manje pravog kontakta sa javnošću zbog svojih godina, kao i zbog reboljševizacije svoje politike početkom sedamdesetih 20. vijeka kada su se od njega distancirali neki intelektualni krugovi, ponajviše u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani, a dio naroda percipirao ga je kao predvodnika elite otuđene od stvarnog života”, zaključuje Goldštajn.

Dan mladosti koji se nije mogao propustiti

Kako se bližila druga polovina maja, a vakcinacija uspješno tekla širom Jugoslavije, bilo je jasno da se epidemiološka situacija popravlja.

Posljednji oboljeli je 19. maja 1972. godine otpušten iz beogradske klinike, dok je potvrđena smrt 40 pacijenata.

“Tito se uopšte nije pojavljivao u medijima da govori o epidemiji, umjesto njega su to činili resorni ministri, sekretari, državno-partijski službenici. Nije se pojavio ni na početku, a ni na kraju – ni da proglasi kraj epidemije”, kaže novinar Jakša Šćekić.

Nepunu sedmicu poslije otpusta posljednjeg izliječenog pacijenta, na stadionu JNA održan je masovni skup kojim je tradicionalno obilježavan Titov rođendan.

Jugoslovenski lider primio je štafetu iz ruku radnika iz Bihaća Branka Mandića.

Štafeta je te godine krenula sa Iriškog venca kod Novog Sada 15. aprila, na dan koji se u izvorima Radio-televizije Srbije navodi baš kao datum kada su informacije o epidemiji postale rjeđe i uglavnom su govorile o normalizaciji situacije.

U radu Dimitra Grigorova o štafeti mladosti, kada se govori o 1972. godini, ne postoji nijedan podatak koji ukazuje da su pripreme i realizacija prenošenja štafete na bilo koji način bili ugroženi epidemijom zbog koje su bili zabranjeni masovni skupovi.

Ni sam scenario svečanosti ne osvrće se na savladanu bolest već je u centru pažnje bio Titov jubilarni rođendan, a Grigorov navodi da je cilj zaključne svečanosti bio da simbolizuje “stvaralaštvo, misli i osjećanja svih mladih ljudi u našoj zemlji”.

Ipak, najveća novina te epidemijske godine bila je televizijska – prenos sleta je prvi put realizovan u boji.