Andrijana Radović koja jedna od osnivačica “Preokreta” smatra da odgovornost za problem vršnjačkog nasilja moramo tražiti na više adresa.
“Prvenstveno porodica mora preuzeti ključnu ulogu u prevenciji nasilja, jer ona kao ključni agens socijalizacije moraju biti maksimalno uključeni u živote svoje djece i pružati im punu podršku pri odrastanju. Zatim formalni obrazovni sistem mora biti podsticajno odruženje za razvoj indentiteta mlade osobe, jer škola igra važnu ulogu u prevenciji vršnjačkog nasilja. Izgradnja zajednice i povjerenja u školama je mnogo efikasnije i trajnije rješenje od mjera nadzora, poput prisustva policije i kamera: podsticanje inkluzije, rada u grupama, školskih sekcija i klubova. Jako je bitno usmjeriti se reformi obrazovnog sistema i raditi na edukaciji stručnog osoblja koji bi uticao na prevenciju vršnjačkog nasilja”, precizira Radović.
Ona tvrdi da je zakazao cijeli sistem i što je najgore, kaže ona, ne vide se mehanizmi da se to promijeni.
“Kada se suočite sa toliko velikim izazovom vi otpočinjete opštu kampanju mobilizacije javnosti da se problem rješava, otvara se dijalog ili lociraju uzroci. Bojim se da se kod nas manje-više sve završi na osudi i iščuđavanju kako je tako nešto moglo da se desi. A sasvim je bilo očekivano, nažalost da će se desiti, jer kada nemate jasno profilisan sistem vrijednosti i kada se uopšte koncept etičnosti i sa njom povezanom odgovornosti smatra nečim retrogradnim – eto problema u najavi”, jasna je Radović.
Na pitanje da li proces klerikalizacije društva, koji uglavnom isključuje tolernatnost na različitost, dodatano utiče na veći stepen vršnjačkog nasilja, Radović kaže da je pravo ljudi na slobodno ispovijednaje vjere, da pripada određenoj religijskog grupi, u konačnom da svijet oko sebe objašanjava na način koji smatra adekvatnim. Ali da problem nastaje onda kada se svaki drugi, a posebno recimo građanski koncept predstavljaju nemogućim ili su predmet podsmijeha.
“Religijske institucije su odvojene od države i svi će se saglasiti sa tim na deklarativnoj ravni. Međutim, u praksi ćemo nerijetko vidjeti preplitanja sa politikom. Sa druge strane, i država je pala na ispitu socijalne brige za najranjivije i ljudi su tražili pribježište onamo gdje je nuđeno. Na kraju smo došli do toga da se ponovo vraćamo u devedesete sa nacionalnim prebrojavanjima ili po bilo kom drugom – uključujući i vjersko. U toj atmosferi vi možete lako dobiti input koji nekog može usmjeriti u pravcu isključivosti, a to može da bude i put ka nasilju”, objašnjava sagovornica portala Standard.
Dodaje da lijek za taj problem treba da bude djelotvoran, što će reći i neselektivan i gdje god se prepoznaju podsticaji koji hrane nasilničke oblike ponašanja oni moraju biti sankcionisani, a ne opravdavani.
“Od toga načela ne treba izuzimati niti jednu instituciju. Doslovno ni jednu. Imamo posla sa ozbiljnom društvenom bolešću povećanja nivoa nasilja, posebno u mlađoj dobi i ako želimo održivo društvo, moramo hitno raditi na tome – bez kompromisa i straha, bez obzira koji autoritet iz bilo kojeg razloga, svjesno ili ne, pospješuje čak i u potencijalu razvija ove devijacije”, kaže Radović.
Naglašava da živimo u dobu političkog spektakla, kada se za klik ili lajk više, rade do skoro nezamislive stvari.
“Nerijetko gledate političare koji viču, vrijeđaju jedne duge, nedostojno se ponašaju, optužuju bez dokaza i gdje se uzajamno kalja ugled pojedincima. Dakle, prisustvujemo poplavi verbalnog nasilja koje je plodno tle i za ono fizičko. Njeguje se kultura nasilnog govora, koja je potpora kulturi nasilnog ponašanja. To možemo preokretati samo drugačijim modelima koji će biti poželjni – jer poznato je da je učenje po modelu prilično efkasno ako se praktikuje u kontinutietu”, smatra Radović.
Govoreći o “liječenju” ove bolesti društva i pravom lijeku, Radović kaže da prvo moramo sebi priznati da smo u problemu – i to velikom.
“Potom je nužno pokretanje sveobuhvatnog dijaloga i prepoznavanje punktova koji snaže ideje nasilja – sa namjerom ili bez nje. I svaka institucija tu mora da pokaže otvorenost za samokritiku. Potom moramo imati adekvatnije i svježije podatke o brojnim aspektima – počev od evidencije o prekršajima i sudskim presudama, pa sve do iskustava psihologa u radu sa djecom. Tek tada, sa adekvatnom strategijom može se krenuti ka sagledavanja “bojnog polja” – od društveni mreža, do školskih dvorišta i ulice. Bez ovih prethodnih radnji i smislenog međusektorskog djelovanja, sve će se svesti na zabrinuta lica i glumatanje političara koji će kao nešto riješiti, ali koji to zapravo i ne vide kao neki toliko značajan problem”, preporučuje Radović.
O odgovornosti obrazovnog sistema i poremećenih sistema vrijednosti Radović kaže da dovoljno govori to koliko nam je oskudna produkcija kulturnih sadržaja na TV stanicama.
“Sada realno postavimo stvari: šta zaista djeca i mladi uopšte mogu vidjeti kroz medije? Niskokvalitetne telenovele ili rijalitile, u različitim formama i nazivima. Ako su najpopularnije serije one gdje se veliča kodeks kriminalaca, a gdje se obrazovanje svodi na nebitnu kategoriju – kako da ne očekujemo nasilje. Njeguje se kultura “otmi”, “zgrabi”, “prevrni”, “uđi preko reda”… i ona se može promijeniti samo promovisanjem adekvatnog sistema vrijednosti i ukazivanjem na drugačije sadržaje koji u konačnom oplemenjuju čovjeka i rađaju potrebu za usavršanjem i obrazovanjem. Kada sistem bude otvoren za ovakav pristup, iznenadićemo se koliko stvari brzo mogu poći u drugom pravcu – posebno kod mladih”, detektuje Radović.
Ona logicira da ako nema odgovornosti ni u “visokoj politici” kako je očekivati recimo u medijima koji naginju senzacionalizmu?
“Tu su u posebno teškoj poziciji mediji koji se drže standarda jer je njihov sadržaj “neatraktivan”, odnosno traži određen “napor” da se konzumira. Nerijekto će se upravo iz tog razloga oni ili krenuti ka tabloidnom novinarstvu ili ući u zonu neodrživosti. Tako da je ukupno problematika tu mnogo dublja”, smatra Radović.
Predlaže da bi neka vrsta regulicionog tijela, koje bi priznavali svi kredibilni mediji i proaktivniji rad AEM-a bi mogao dati određene pomake, ali u suštini dok ključni inputi koji hrabre nasilje ne utihnu, ono će pronalaziti put do najšire publike. U tom okruženju banalnost svake vrste je očekivana.
O zakonodavnom okviru koji reguliše pojavu nasilja sagovornica Standarda kaže da je jasno da kaznena politika prema onim koji su inspirator nasilja mora biti oštrija, ali da imamo skorašnju tragediju u bliskom okruženju kada je dječak počinio stravičan zločin. Naglašava da uvijek postoji nešto što nije moguće predvidjeti, ali ipak kada sistem ima sposobnosti da prepozna probleme pojedinaca, a posebno djece, ono ih prije može otklanjati.
“Teško sada mogu zamisliti adekvatnim propis kojim bismo krivično gonili ispod postavljene starosne granice, ali problem postoji i on je evidentan. Pristalica sam djelovanja iz više pravaca, od aktivnije psihološke službe u školama, promovisnja adekvatnog sistema vrijednosti, obrazovnih sadržaja, kutlurne produkcije, pa sve do pomoći uključivanja mladih u zajednicu, posebno u slučajevima gdje vidimo momente asocijlnosti. Dakle, rješenje je u proaktivnosti, ne u reaktivnosti”, zaključuje Andrijana Radović.
Preporučeno
Video