Video
Nijesam iznenađen odnosom koji je jedan broj mladih ljudi, polaznika Policijske akademije u Danilovgradu iskazao slavljenjem pobjede reprezentacije druge države, nad reprezentacijom sopstvene države čiji bi poredak i građanski mir upravo oni trebalo da sjutra štite.
Iznenađen sam činjenicom da su sa takvim svjetonazorima primljeni u Akademiju.
Pretpostavljam, da prijem na školovanje u jednu tako značajnu obrazovnu ustanovu podrazumijeva – pored provjere obrazovnog i psihofizičkog statusa – i izvjesne etičke kao i bezbjednosne provjere kandidata.
Ja moram, na žalost, da prihvatim činjenicu da u našoj državi postoji značajan broj njenih građana koji je ne doživljavaju kao sopstvenu državu i domovinu, te da im je draža država u susjedstvu, smatrajući ovu u kojoj žive samo kao dio susjedne, geografski pojam čiji su teritorija i građani samo privremeno samostalan i nezavisan državni – kako često vole da kažu – provizorijum.
Kažem „na žalost“ jer je značajan dio tog mladog svijeta za takav odnos prema sopstvenoj državi „obučavan“ godinama. Taj se proces svakako nije odvijao na ulici, već u vaspitno-obrazovnim ustanovama.
Ne sporim pravo nikome da se nacionalno ili vjerski izjašnjava kako hoće.
Premda to ne smatram prirodnim, ne sporim ni pravo da jedan broj tih crnogorskih građana navijaju protiv reprezentacija ili pojedinaca koji predstavljaju Crnu Goru.
Prirodnim bih smatrao navijanjem za drugu državu ako su u pitanju etnički pripadnici nacije za koju se navija.
…kao što Crnogorci u Srbiji ili bilo đe drugo navijaju za reprezentciju matične države, ili obrnuto- ako etnički Srbi navijaju za Srbiju u bilo kom sportskom okršaju…
No, ođe nije riječ o tome, iako znam dosta etničkih Srba koji žive u Crnoj Gori, koji i u takvim sportskim okršajima, možda baš i ne navijaju za Crnu Goru, pa ako to i ne čine, navijaju za reprezentaciju matične države sa jednom dozom poštovanja prema onoj u kojoj žive…
Pa o čemu je onda riječ?
Neđe sam ranije postavio pitanje: da li jedan narod, koji je prihvatio kao dominantnu vjeru ( u ovom slučaju pravoslavnu) tim činom dobija nacionalne atribute onog, ko je tu vjeru proširio kroz taj narod?
Da li vjera ima direktan uticaj na formiranje nacionalne svijesti?
Izgleda da ima, iako još ni nauka nema dokaza da korpus vjerskih dogmi može promijeniti genetiku…Što će reći, ako ti nametnem dominantnu vjeru, onda to što je u tvom izvornom genetskom korpusu, i svemu onom što se ovaplotilo u atribute nacije (kultura, običaji, jezik, ..i posebno, zajedničko porijeklo) odnosno ta „vjera“ koja je imala svoje različite manifestacije na ovom istom tlu u potonjih 12 vjekova, postaje instrument neviđene manipulacije na našim prostorima…
Svjedok sam da to funkcioniše, ali da istovremeno odnos prema stvarnosti čini krajnje iracionalnim.
Dobro, i to prihvatam kao dio društvenih kretanja, nezavisno od toga što ih smatram devijantnim u ravni zdravog razuma.
Ali, u ovom slučaju, nije riječ o tome.
Riječ o školovanju za profesiju koja se direktno tiče zaštite ustavnog poretka, i u prvom redu – u okviru tog poretka – građana na koje se taj poredak odnosi.
Stoga, postavljam pitanje: da li su svi ti kandidati prošli odgovarajuće, inače rutinske provjere koje se odnose na aspekt bezbjednosti, lojalnosti državi, patriotizam, etiku…?
Mnogi koji su služili JNA u ranijim vremenima, znaju da je od desetara, „ćate“ … pa na dalje, svaki vojnik sa činom bio podvrgnut takvoj provjeri.
Sadašnja Vojska Crne Gore je članica NATO kolektivnog odbrambenog sistema.
Policija Crne Gore je članica INTERPOL-a i održava tijesnu saradnju sa EUROPOL-om.
Obje strukture, po prirodi stvari, razmjenjuju važne podatke sa sistemima čiju su članovi, ili sa kojima sarađuju.
Ako u takvim strukturama rade osobe koje Crnu Goru ne doživljavaju kao sopstvenu državu, već rade za interese druge, čiji su, prvenstveno spoljnopolitički prioriteti suprotni državnim interesima Crne Gore, šta od takvih osoba možemo očekivati?
Ako u takvim strukturama rade osobe koje će imati (ili ga već imaju) selektivan pristup prema građanima u odnosu na njihovu nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost, da li svi možemo očekivati podjednaku zaštitu, ili u suprotnom, opravdanu sankciju?
Ja ne mogu da osudim te mlade ljude, jer oni sigurno pojma nemaju ni o državi, ni o partiotizmu, niti o istoriji Crne Gore.
Da imaju, i da ih je imao ko tome učiti, ne bi aplaudirali protivnicima naših sportistkinja.
Ali, izgleda da ih nije imao ko tome podučiti, a i to što su „naučili“ – stekli su pod uticajem nekog ko takođe ima isti odnos prema Crnoj Gori kao i oni.
To što su se „pokajali“, samo je na površini dobar znak.
Iznutra, ostaće težak pečat jednog neprirodnog akta.
Možda će, tokom školovanja, neki od tih mladih ljudi shvatiti da su napravili nešto zaista neprimjereno, nedolično.
I koliko god taj akt njima u ovom trenutku izgledao kao prirodan, on je u suštini tužan.
Zamislite njihove vršnjake-kolege iz Srbije, Hrvatske, Albanije…koji se raduju porazu reprezentacija sopstvenih država u čijim se elitnim ustanovama školuju?
Pa, teško je zamisliti…
Još je tužnija činjenica da njihov akt podržava predsjednik druge po veličini opštine u Crnoj Gori, koji u obraćanju tim momcima kaže: „..A dušmani mogu da vam zavide“!
Ja sam, kao i hiljade građana Crne Gore neko ko svim srcem navija za reprezentacije, timove i spotriste koji se individualno takmiče pod crnogorskom zastavom.
I ne, ne zavidim ja tim momcima, rekao sam…Samo imam osjećaj mučnine, i tužan sam zbog toga.
No, ako me takvi kao predsjednik opštine Nikšić smatraju dušmaninom, onda on ima veliki problem – ne sa mnom – već sa samim sobom.
Niti sam „dušmanin“ niti bilo kome zavidim…Posebno ne na ovakvim gestovima.
Jer nema tog „partijskog zadatka“ po kom će nastupati ni naši sportisti, niti oni koji ih podržavaju.
Postoji samo jedan diktat – diktat srca, ponosa sa kojim se nosi državni grb, i sportskog zanosa kojim se teži uspjehu.
A taj grb će sjutra na uniformi nositi i ti momci.
Preporučeno
I čuvati moju bezbjednost, moja građanska prava i slobode, moj mir?
