Kristina je za pitanja rodne ravnopravnosti počela da se interesuje nakon povratka iz inostranstva. Sa svojim koleginicama i kolegama u nevladinom sektoru, sprovela je prvu studiju o menstrualnom siromaštvu u Crnoj Gori, koja je pokazala da svaka četvrta žena ne može sebi da priušti proizvode menstrualne higijene. To je jedna od aktivnosti na koju je Kristina najponosnija jer se na taj način poručuje da je rodna ravnopravnost neodvojiv dio korpusa ljudskih prava i da se o rodnoj diskriminaciji ipak ne govori dovoljno.

Kristina vjeruje da je preispitivanje društvenih normi, patrijarhalnih obrazaca kao i kontinuirana edukacija, naročito mlađe populacije, obaveza društva, jer mladi ljudi u Crnoj Gori pokazuju zabrinjavajuće visok stepen tolerancije na govor mržnje. Iako je gotovo petina mladih u Crnoj Gori iskusila govor mržnje, čak 42 odsto njih vjeruje da je ispoljavanje govora mržnje prihvatljivo.

Prva promišljanja o rodnim temama, prisjeća se Kristina, nijesu bila jednostavna. Ističe da joj termin patrijarhata nije bio poznat dok nije došla u Crnu Goru, a patrijarhalna sredina učinila je da oklijeva sebe da nazove feministkinjom. Ipak, njen kontinuirani aktivizam i edukacija doveli su do boljeg razumijevanja sopstvenih uvjerenja.

„Tek u posljednjih par godina govorim za sebe da sam feministkinja. Sada shvatam da sam zapravo sve vrijeme feministkinja, ali nijesam bila toga svjesna, možda zbog internalizovanog seksizma koji sam osjećala“, kazala je ona.

Internalizacija seksizma je podsvjesno projektovanje seksističkih uvjerenja na sebe i na ljude oko nas. Najčešće ćemo internalizovati one stavove koji su u toj mjeri zastupljeni, da više na njih i nemamo reakciju. To su različiti oblici svakodnevnog seksizma – „loše vozi, mora da je žena“, o kojem govori i Kristina.

„Razlog zašto ne možemo da iskorijenimo svakodnevne oblike seksizma je zato što ne reagujemo i ne primjećujemo ga. Otuda i izraz svakodnevni seksizam, što govori o tome da je stalno tu.“

Reakcije na seksizam, kao na odraz rodne neravnopravnosti, mogu biti višestruke. Blagovremeno institucionalno reagovanje je neophodno, ali je situacija daleko složenija kada se odgovor očekuje od onih koji su predmet seksističkog govora. Kristina napominje da osobe koje šire seksizam, uglavnom nijesu navikle da dobiju povratnu reakciju. Opisujući situaciju u kojoj je jedan mladić okružen grupom djevojaka, sa osmijehom prokomentarisao da su one njegove, ona ističe važnost sopstvenog odgovora na taj seksistički komentar.

„Vjerovatno je u pitanju prvi put da je toj osobi neko skrenuo pažnju i da je morala da razmisli zašto to govori. Ta situacija ide u prilog tome da je i mala reakcija reakcija. Pamtim baš taj primjer jer je važan na mapi puta mog osvješćivanja.“

Seksizam je odraz patrijarhata koji pogađa i žene i muškarce, odnosno sve nas, bez obzira na rodni identitet. Ipak, veće prisustvo žena u javnom i političkom diskursu u posljednjih par godina generisalo je izražen mizogini i seksistički govor. Ovim se potvrđuje trend uočen u Istraživanju UNDP-a o nasilju nad ženama u politici iz 2021. godine, koje je pokazalo da je devet od 10 političarki iskusilo neku vrstu diskriminacije, a čak 7 od 10 neki vid nasilja. Političarke smatraju da nisu dovoljno prisutne u medijima – a onda kad jesu primjećuju da se mediji više bave njihovim izgledom i ličnim životom nego njihovim radom. Nasilje u medijskoj sferi iskusilo je čak 70 odsto političarki.

Ipak, napominje Kristina, isuviše je jednostavno tvrditi da ćemo seksizam iskorijeniti tako što ćemo tražiti od žena, koje su najčešća meta seksističkog govora, da u svakom trenutku i u svakom kontekstu reaguju. Seksizam je u kancelarijama, školama, na fakultetima. Na seksističke komentare nije lako reagovati, pogotovo ako dolaze od profesora ili nadređenog na poslu.

Kristina pamti kada je kao studentkinja, bila u prilici da čuje kako osoba od autoriteta, pred grupom momaka i djevojaka, daje asocijacije između žena i kuhinje. Ističe da se mlade žene u takvim situacijama najčešće povlače, ali i ostaju sa osjećanjem krivice jer nijesu reagovale. „Jedino što sam ja uradila u tom momentu je što se nijesam smijala. Koliko je godina prošlo od tada, razmišljam i danas šta je trebalo da uradim drugačije“, govori Kristina.

Osjećaj krivice sa kojim žene ostaju jer nijesu odgovorile na seksizam je duboko nepravedan i ukazuje na potrebu da sve društvene grupe, nezavisno od sopstvenih rodnih identiteta, jednako učestvuju u suzbijanju rodne neravnopravnosti.

„Teret je na nama koji primijetimo ili doživljavamo seksizam. Na taj način nam se iznova i iznova nalaže da je ta borba isključivo naša. Da je ta borba isključivo ženska“, kazala je ona.

Važno je govoriti o internalizaciji krivice, kao o nuspojavi seksizma, ali ipak tim diskursom ne treba žene stavljati u inferioran položaj. Kristina je izričita: borba protiv seksizma je borba svih nas.

„Potrebno je govoriti jezikom razumljivim neosviješćenim ljudima. Potrebno je govoriti jezikom mladih ljudi. Kada se priča o seksizmu, ne možemo da angažujemo samo djevojčice i žene ili samo one koji sami kažu da žele da učestvuju u tome. Seksizam se tiče svih nas i svi treba da se bavimo ovom temom “, ističe ona.

Upravo je to u fokusu projekta „Promocija dijaloga i zajedničke akcije za borbu protiv govora mržnje“ koji realizuje UNDP, sa ciljem prevencije i adresiranja rodno zasnovanog govora mržnje, seksizma i mizoginije. Osim jačanja kapaciteta različitih aktera, jedna od glavnih aktivnosti projekta je i omogućavanje konstruktivnog dijaloga na lokalnom nivou sa različitim ciljnim grupama, među kojima su i mladi ljudi poput Kristine, kako bi se razgovaralo o uzrocima govora mržnje, mizoginije i seksizma u Crnoj Gori i identifikovala rješenja za njihovo suzbijanje. UNDP sprovodi lokalne dijaloge širom Crne Gore, u partnerstvu sa NVO SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Podgorica.

Kristina napominje da je sada više nego ikada potrebno podizati svijest o govoru mržnje i mehanizmima prevencije, kako bi naše društvo bilo inkluzivno i tolerantno. Kaže da su posebno važni lokalni dijalozi u okviru ovog projekta UNDP-a, jer kreiraju sigurne i povjerljive platforme gdje mladi mogu da razgovaraju i uče jedni od drugih kroz razmjenu iskustava.

U ovakvim aktivnostima, naglašava Kristina, mladi imaju mogućnost da verbalizuju nepravde na koje nailaze u svakodnevnom životu, što je istovremeno i prvi korak ka suzbijanju rodne neravnopravnosti i osnaživanju mladih da pokrenu kolektivnu akciju protiv mizoginije i govora mržnje. I, na kraju, dok konstatuje da nam predstoji još mnogo rada, Kristina sa radošću iščekuje svoje buduće angažmane u oblasti međunarodnog prava kako bi svojim primjerom i doprinosom pokazala da je ravnopravno i pravedno društvo realan i dostižan cilj u Crnoj Gori.

Preporučeno

KO SU OSUMNJIČENI ZA UBISTVO U BARU: Ivanovići već godinama poznati policiji – bili akteri više obračuna, 2002. godine preživjeli sačekušu

U pucnjavi u Baru UBIJEN muškarac, osumnjičene dvije osobe

DRAMA U ULCINJU: Žena autom PREGAZILA PSA nakon što je njen ljubimac napadnut, POKUŠALA DA POBJEGNE iz države

TIVĆANIN STRADAO kod Brajića: POLICIJA SUMNJA NA SAMOUBISTVO

QAIR MONTENEGRO dobio građevinsku dozvolu za solarnu elektranu Rudine – investicija sa baterijskim sistemom vrijedna više od 50 miliona eura

UZNEMIRUJUĆI VIDEO: Državljanka Sjeverne Makedonije AUTOMOBILOM NAMJERNO PREGAZILA DVA PSA u Ulcinju

Projekat „Promocija dijaloga i zajedničke akcije za borbu protiv govora mržnje“ se finansira u okviru UNDP portfolija za upravljanje, izgradnju mira, krize i otpornost, finansijskim kontribucijama Švedske i Luksemburga.