Video
„Za pokretanje peticije odlučila sam se jer sam svjesna da djeci niko neće i ne može pomoći kao njihovi roditelji“, ističe Lakićević.
Veliki broj roditelja, nažalost, kako ističe naša sagovornica, ne želi da se suoči i javno govori o problemu sa kojima se susrijeću djeca sa autizmom.
„Problemi su brojni. Ključni izazovi su potrebe djece za tretmanima kojih je vrlo malo. Mom sinu je potreban intenzivan rad, a on ima samo tri sata sedmično rada sa stručnjacima, poput: logopeda, defektologa, psihologa…Tretmani su van opštine u kojoj živimo, a imamo i obaveze i prema drugoj djeci. Dakle, suprug ga stalno vozi na tretmane i u vrtić, a nakon toga neko od nas dvoje stalno mora biti sa njim. Prisutne su česte promjene raspoloženja, koje nije lako ispratiti. Ishrana i terapije su jako skupe i nema ih kod nas u Crnoj Gori. To naravno plaćaju roditelji, a država se ogradila u tom dijelu u potpunosti. Osim toga, tu je i nepoštovanje i nerazumijevanje kada sa djetetom sa dijagnozom iz spektra autizma odemo u bolnicu, pa tamo dugo čekamo, jer niko ne vodi računa o poštovanju prava djeteta“, kaže Lakićević.
Kao moguće rješenje Lakićević vidi u otvaranju Dnevnog boravka u Kolašinu, izmjeni i dopuni Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti koje treba da sadrži odredbu da svako dijete ima pravo na liječenje u bilo kom centru na nivou države, te da roditelji budu uključeni u donošenje zakona i pravilnika o radu sa djecom.
„Izgradnja Dnevnog boravka u Kolašinu moguća je uz podršku države, jer lokalna samouprava nema sredstava. Neophodno je da Dnevni centar ‘Tisa‵ u Bijelom Polju izmijeni statut, da nije na lokalnom, već i na državnom nivou, da ta vrata budu otvorena za svako dijete, a ne samo za djecu iz pomenute opštine. Važno je i da resorno ministarstvo snosi troškove tretmana u potpunosti, jer roditelji nijesu u mogućnosti da rade, te stoga ne mogu ni da plate tretmane. Predlažem i otvaranje posebnog Uzajamnog fonda, gdje će se odvajati mjesečno određena suma novca za pomoć i liječenje djece van zemlje“, navodi Lakićević.
Smatra i da osobe koje rade na visokim funkcijama, a koje bi trebalo da se bave ovim problemom, svoj posao ne obavljaju odgovorno.
„Teško je, često ne mogu povjerovati šta sve čujem i vidim. Osobe koje rade na visokim funkcijama ne znaju posao za koji su dobro plaćene. Šalju me od vrata do vrata, prethodni ministar rada i socijalnog staranja oglušio se na svaku moju žalbu i molbu za pomoć. Jednostavno, ogradi se i poziva na postojeći Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti, kojem su potrebne izmjene i dopune, jer u vrijeme kada je donesen, o autizmu se malo govorilo i znalo“, smatra Lakićević.
Kada je riječ o šansama da peticija bude uzeta na razmatranje, Lakićević kaže da nije optimistična. Za sada je prikupljeno 149 potpisa.
„Razlog je taj da nijesam naišla na podršku roditelja i sugrađana. Fali veliki broj potpisa da bi prijedlog bio usvojen“, ističe Lakićević i apelujući da svi izdvoje pet minuta, posjete sajt Skupštine Crne Gore i podrže peticiju.
Dodaje da je o svim problemima obaviješten i Ombudsman, koji je dao preporuke Opštini Kolašin, Dnevnom centru ‘Tisi‵, te podnio zahtjev Ministarstvu rada i socijalnog staranja da u roku od mjesec obavijesti instituciju Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore o tome šta je preduzeto u vezi tog predmeta.
Stoga smo i kontaktirali Zaštitnika ljudskih prava i sloboda kako bismo saznali šta je navedeno u odgovoru Ministarstva rada i socijalnog staranja, ali iz te institucije su nam kazali da im odgovor još nije stigao.
Lakićević, ipak, ne odustaje od svoje namjere i planova, a kako ne može da ostvari potreban broj tretmana u Crnoj Gori, do februara planira da prikupi finansijska sredstva kako bi dijete povela na liječenje u Beograd.
Da je problem još kompleksniji, Lakićević navodi da su njen suprug i ona trenutno podstanari i nezaposleni.
„Zbog liječenja smo dužni da dijete vodimo u Resursni centar ‘1. jun‵ u Podgorici, jednom sedmično, te dva puta u Dnevni centar Mojkovac. Unutar pomenutih institucija na sedmičnom nivou, imamo tri sata rada tretmana, dok je u Beogradu taj broj tretmana u jednom danu“, kaže Lakićević.
Napominje i da je veliki problem razdvajanje porodica u procesu liječenja.
Preporučeno
„Tako na primjer, majka i dijete sa dijagnozom idu na liječenje u Beograd, a otac ostane kući sa ostalom djecom. Takvo stanje negativno utiče na drugu djecu, nije lako odvojiti se od njih, jer i njima nedostaje roditelj. Da naglasim, Crna Gora snosi trošak tretmana u Beogradu, ali ne i trošak boravka i života. Roditelji su dužni da plaćaju stan koji se ne može naći u blizini Instituta ispod 600 eura, kao i terapije, preglede i testove koje preporučuju stručnjaci sa Instituta. Mi smo prošle godine vodili dijete u Beograd na Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora u trajanju od tri mjeseca. To nas je koštalo 10.000 eura“, zaključuje Lakićević.
