Roditelji po pravilu imaju dobre namjere. Žele da budu dobri roditelji svojoj djeci. Ali ima nešto u onome da je put do pakla popločan dobrim namjerama. Nikad u istoriji roditelji nijesu toliko vremena provodili sa svojom djecom i nikada prije nije bilo toliko nesretne djece, s mentalnim problemima. Nježno roditeljstvo u kojem se djeci popušta, u paketu s planom i programom vaspitanja djeteta stvorilo je generacije izgubljene djece koja nemaju razvijenu maštu, samokontrolu i ne znaju što hoće. Jer su im roditelji govorili šta oni trebaju i hoće i popunjavali svaki slobodan trenutak nečim korisnim.

Umjesto da se slobodno igraju, oni moraju na časove klavira.

Umjesto da maštaju, oni moraju da uče jezike.

Umjesto da se dosađuju, oni moraju da idu na kurseve.

Umjesto da ogrebu koljena, oni nose štitove.

Povezani članci

drustvo

Backović: Od znanja bez karaktera koristi nema ni pojedinac, ni društvo

drustvo

“Muke” savremenog roditeljstva: Kada je vrijeme da dijete dobije prvi telefon?

drustvo

Zabrinjavajući porast broja djece sa govorno – jezičkim poremećajima, roditelji često negiraju problem

Umjesto da se sami penju na drveće, oni imaju roditelje koji im pomažu.

Dragi roditelji, spustite helikopter
Mame i tate koji su u stalnom strahu da se njihovoj djeci neće nešto loše dogoditi ili da će, u najmanju ruku, propustiti neke šanse u životu zovemo helikopter roditeljima. Oni stvaraju više štete nego koristi za svoje dijete.

Najčešće ih brine sreća i sigurnost njihove djece, a sve se nekako svodi na dva pitanja: Šta ako dijete pogine u nesreći i što ako ne upiše željeni fakultet? U tom strahu da se djetetu ne dogode nepoželjne okolnosti, brojni roditelji pretvaraju se u prave menadžere.

Današnji roditelji kao da u svemu vide rizik.

Toliko je novih rizika o kojima naši roditelji nijesu uopšte razmišljali. Stavljamo štitnike na oštre ivice stolova, štitnike u utičnice, vratašca navrh stepenica…

Strah od nesreće podjednako je prisutan kod većine roditelja. Pretjerana zaštita stvorila je nesposobnu djecu koja ne znaju da procijene rizik. A to su mogli naučiti da su ih roditelji puštali da se slobodno penju na stabla i ogrebu koljena.

A strah od poslovnog neuspjeha?
Vidite po serijskim odlikašima u školama koja je opsesija postala imati sve petice da bi dijete moglo da upiše poželjnu školu. Sada kada su svi odlikaši, posebni bodovi se cijene pa su onda roditelji posebno navučenii na vannastavne aktivnosti.

To se posebno odnosi na roditelje koji pripadaju srednjem sloju društva i koji bi htjeli da njihovo dijete uspije u životu.

Vidite ih kako nakon posla razvoze djecu od aktivnosti do aktivnosti. Svakog dana dijete ima neku aktivnost. Ili barem dodatne instrukcije iz engleskog, matematike, pa čak i istorije.

Jer ne dao bog da se dijete ne upiše u tu elitnu gimnaziju. I onda se svi nerviraju – i roditelji jer su u stresu da nešto nijesu dobro uradili i djeca jer moraju sve to da rade kako bi pokazali da cijene tu roditeljsku žrtvu. A zapravo bi svima bilo bolje da otkažu te časove klavira.

Ponekad ovaj novi stil pretjeranog roditeljstva neće nauditi djeci. Ali će izmoriti roditelje. Pa se onda tako umorni i fokusirani na jedno dijete teže odlučuju da imaju dvoje ili troje djece.