Crna Gora nalazi se u grupi zemalja Zapadnog Balkana koje su najpodložnije lažnim vijestima. Prema Indeksu medijske pismenosti za 2022. godinu naša država zauzima 35. mjesto.

Indeks, koji se oslanja na četiri indikatora za mjerenje nivoa otpornosti na dezinformacije u društvima: sloboda medija, obrazovanje, međuljudsko povjerenje i e-participacija, pokazao je da zlonamjerni politički akteri na Zapadnom Balkanu koriste platforme društvenih medija kako bi promovisali nacionalizam i autoritarne prakse.

Većina konzumenata medijskog sadržaja ima veliki problem da razlikuje lažne od istinitih vijesti, mahom ponesena, nekim senzacionalističkim naslovom, koji “navuče” čitaoca da pročita cijelu vijest. Iako se kasnije ispostavi da je čitalac zapravo “počastio” sebe lažnom informacijom, šteta za njega je već nanešena, dok je za medij, bilo koje vrste, koji je objavio tu vijest, učinjena korist, u vidu poboljšanja čitanosti.

Iz pozicije konzumenta medijskog sadržaja, razlika između objavljivanja i prenošenja lažnih vijesti nije značajna, jer se svakako radi o medijskom izvještaju koji sadrži neistinite informacije. No, prenošenje lažne vijesti nekada može biti opasnije od samog izmišljanja istih. Ukoliko lažnu vijest objavi anonimni i slabo čitan portal, ali je prenese dobro poznat medij koji ima veću kredibilnost i broj čitalaca, njeni se negativni efekti pojačavaju. Posebno poguban efekat na kredibilnost medija u cjelini ima pojava širenja lažnih vijesti i drugih oblika dezinformacija od strane profesionalnih novinskih agencija.

Pitanje koje se najčešće nameće je koji je zapravo motiv, ljudima tj kreatorima tih vijesti da serviraju obmanu čitaocu.

Motiv za stvaranje i širenje lažnih vijesti po mišljenju nekih eksperata može biti namjera da se oblikuje mišljenje čitatelja, ili čitateljke o određenoj temi i o njoj stvori pogrešna percepcija u javnosti. Razlozi za to mogu biti politički (npr. u slučaju izmišljanja i širenja kompromitujućih priča o političkim protivnicima), ideološki (izmišljanje narativa o pojedincima/kama i grupama koje se percipiraju kao neprijateljske unutar nekog ideološkog okvira) ili ekonomski (izmišljanje i širenje kompromitujućih priča o konkurentskim firmama, proizvodima i sl.).

Ovakve lažne vijesti često se preklapaju sa drugim oblicima medijskih manipulacija, kao što su teorije zavjere i pristrasno izvještavanje. Kada se nađu na stranicama etabliranih medija – ili, što je posebno opasno, novinskih agencija – velika je šansa da se radi upravo o motivu promocije određene političke agende, tj. formiranja mišljenja javnosti o određenoj temi putem plasiranja netačnih informacija.

Jedan od motiva za kreiranje lažnih vijesti jeste stvaranje napetih situacija koje će skoro sigurno izazvati emotivnu reakciju kod čitatelja, a takve su, po pravilu, sve teme koje imaju veze sa ratom, vojskom i nasiljem.

Upravo je rat u Ukrajini poslužio kreatorima ovakvih sadržaja da u moru informacija koje pristižu iz te zemlje sebi daju previše “pjesničke slobode” i tako kreiraju čitav splet lažnih dešavanja sa fronta u toj zemlji, dezinformišući javnost.

Ko god ima priliku da prati dešavanja u toj zemlji svjestan je količine oprečnih, a kako se kasnije ispostavi i mahom lažnih vijesti.

Osim rata u Ukrajini, posljednje dvije godine lažne vijesti su se vezivale za pandemiju koronavirusa. U Crnoj Gori društvene mreže bile su preplavljene informacijama da je pandemija dobro smišljen plan za smanjenje populacije, da vakcine služe za čipovanje i praćenje građana i građanki, a bilo je i tvrdnji da je sve to u konačnom povezano sa ratom u Ukrajini.

Koliko su opasni ovakvi medijski sadržaji najbolje govori i podatak o zabrinjavajuće malom stepenu vakcinisanih, ne samo u Crnoj Gori, već i u najvećem dijelu regiona koji je bio poprište izmišljotina o pandemiji. Uz ovo, ako dodamo poražavajući podatak, prema istraživanju UNICEF-a i britanske Ambasade u Podgorici, da čak trećina stanovništva Crne Gore smatra da je koronavirus zapravo dio teorije zavjere, lako je izvući zaključak o opasnosti lažnih vijesti.

Nažalost, ovaj cijeli dezinformacioni sistem nije nastao preko noći, a još manje će preko noći nestati.

Jer, nekim medijima, pojedincima, korisnicima društvenih mreža, influenserima, kao hljeba treba publicitet, PR i senzacija, i to po svaku cijenu.