Video
Ako definiciju primijenimo na današnjicu, naša stvarnost je u cjelosti populistička. Lokalno i globalno.
Stvarnost je promiskuitetno populistička, kako unutar naroda ili puka koji obilato koristi prostor društvenih medija, pa tako živimo kult amatera, da se poslužimo naslovom knjige Andreja Kina i njegove kritike tzv. revolucije weba 2.0. Dalje, tradicionalnih medija koji svojim naslovnicama i emisijama podgrijavaju kulturu populizma, i čija zabrinutost za demokratiju predstavlja vrlo često sindrom ,,postzatvorske psihoze“. Termin čiji je autor Vaclav Havel. Havel je o tome govorio nakon iskustva dvadesetogodišnjice pada Berlinskog zida, kao komplikovanosti da se konačno živi u slobodi. A naša crnogorska ,,sloboda“ evo još nema ni godinu dana, a ,,postzatvorsku psihozu“ živimo intenzivno. I konačno ključni akter, a to su političke partije i političari ili populizam za ponijeti na djelu. Arhiv poruka je takav da suza suzu sustiže, a za promiskuitetnost je sada već pouzdano znamo zadužen Twitter. Nešto poput izjave ,,narode moj“. Ili Miloševićevog čuvenog iskaza (bez Twittera) ,,Volim i ja vas“. Populizam svih boja kako na desnici tako i na ljevici i mnogih između njih. Populizam nacionalista ili populizam fašista, a ništa manje ni revolucionara, ili pojedinačnih interesenih grupa. Populizam politički, ekonomski, ekološki, kulturološki, religijski. Repertoar koji je prenapet, i od koga smo prilično prezasićeni, da se možemo nadati i nekim dobrim efektima takvog prezasićenog života u populizmu, možda slično kao Amerikanci nakon Trampa. Bez obzira na ideološki ili politički karakter nosilaca populizma, njegova politička legitimnost proizilazi iz ,,naroda“ tako što se pokušava praviti direktna veza između vlasti i naroda, bez značaja i uloge mnoštva institucija. Fenomen i jasan i nejasan, i čvrst i fluidan, moguć na svim meridijanima. U osnovi uvijek poziva na tradiciju, stvarnu ili izmišljenu. Rijetko napredan, poput vladavine Perona u Argentini.
E sada, kako nešto što je u svojoj osnovi komično ili groteskno, a to jeste populizam, može postati ozbiljna stvar ili moć u rukama populista? Pitanje je na čiji odgovor smo možda mogli čekati na nekom pozorišnom repertoaru, mogućem pozorišnom repertoaru u kome dominira pozorište apsurda, koje svoje dvadesetovjekovno iskustvo započinje Kraljem Ibijem. Činjenicu da Kralj Ibi liči na mnoge političare današnjice ne treba posebno dokazivati.
Da li i vama mnoštvo poruka preko twittera današnjice liči na meni koji usaglašavaju Majka Ibi i Otac Ibi:
Majka Ibi: Poljska čorba, pacovska rebra, teletina, piletina, kučeća pašteta, ćureće trtice, ruska torta…
Otac Ibi: A sad dosta, rekao bih. Ima li još?
Majka Ibi: (Nastavlja) Sladoled, salata, voće, kolači, kaša, praziluk, govnjivi karfiol.
Da, neke ružne riječi, za karfiol ili rebra. Baš kao i kod Alfreda Žarija mnogi stavovi populista današnjice, zvuče kao besmislica ili lakrdija. I dok se ušuškano smijemo Žarijevom Kralju Ibiju, u realnosti stvari izgledaju daleko od komičnog. Populisti ostvaruju svoje naume, mijenjaju pravila, kreiraju nesigurnost. Suštinski usporavaju razvoj društva ili vrlo često ga razaraju. Izgubljene godine, a toliko toga ,,plemenitog“ su htjeli. Parole o dobrim i lošim momcima, borba protiv kriminala i korupcije, i da ne zaboravimo evropeizacija. Ili za kraj jedna replika iz kultne predstave crnogorskog alternativnog pozorišta Marko Kraljević Superstar Slobodana Milatovića: Tako ti je to kod svakog naroda, kad ga snađe nekakva nevolja, lako ga je pjesmom prevariti.
Preporučeno
I eto nama zanimljivog zamišljenog pozorišnog repertoara. Dodajmo uz Kralja Ibija i Marka Kraljevića Superstara još jedan naslov Viktor ili djeca na vlasti Rože Vitraka.
