Video
“Osim te vrste rasprave o vršnjačkom nasilju mi predugo čekamo na konkretne korake. Kada je u pitanju vršnjačko nasilje mislim da sve ono što postoji na papiru se ne primjenjuje, niti se nešto mijenja”, istakla je Mihailović.
Mihailović je kazala da su neophodni konkretni koraci, te da tek kada dođe do incidenta “hvatamo se za glavu i konstatujemo ko je kriv”.
Naglasila je da je neophodno mnogo prije da se bavimo mjerama preventive, ali da one nažalost trenutno ne postoje.
Psihološkinja Lidija Mirković govoreći o mentalnom zdravlju djece istakla je da se problem ne može rješavati dok ne priznamo da ga imamo.
Mirković je istakla da nijedna škola u Crnoj Gori ne može da saopšti da u njoj nema vršnjačkog nasilja. Međutim, kako je kazala, takvih izjava od pojedinih škola je ipak bilo.
“Taj ko da takvu izjavu onda pretpostavljam da taj misli da je vršnjačko nasilje kada neko nekog udari”, kazala je
Naglasila je da nam fali prvo da priznamo da imamo problem, a drugo dublja analiza tog problema.
Mihailović je kazala da je policajac u školi neko ko bi trebao da reaguje u nekim situacija kada dođe do fizičkog nasilja.
“Opravdan je zahtjev roditelja da treba da postoji neka dodatna vrsta nadzora jer svjedočimo raznim situacijama vršanjačkog nasilja”, istakla je Mihailović.
Kazala je da mora da postoji kontrola i nadzor svega što se dešava, i pored svega toga mora da postoji podrška porodicama, koja nažalost ne postoji u Crnoj Gori.
“Kada se nešto desi i dođe do nekog problema, svi nešto komentarišemo, a mnogo je potrebnije da postoji sistem podrške za to dijete i njegovu porodicu, toga nažalost kod nas nema”, kazala je Mihailović.
Vršnjačko nasilje bi, poručuje Mihailović, trebalo da bude tema svakog časa, ili onda kada prosvjetni radnici procijene da treba poslati djeci poruku.
Preporučeno
“Treba da počnemo da primjenjujemo ono što imamo, osim toga i da se ta primjena počne kontorlisati. Kada bude postojao neki stepen odgovornosti koji će neko morati da snosi, situacija će biti drugačija. Moraju da postoje određene usluge socijalnog tipa koje bi bile podrška porodicama, kada se primijeti problem i kada konstatujete da određena psihološka pedagoška služba u školama ne može time da se bavi, da se zna gdje će da ih upute i da dobiju određenu podršku kako bi djeca mijenjala ponašanje”, zaključuje Mihailović.
