KRIVOKAPIĆ: Psihologija je nauka o duši i psiholog je osoba koja je završila studije psihologije. Psihijatar je osoba koja je završila studije medicine i specijalizirala psihijatriju. Dakle, riječ je o ljekaru, koji za razliku od psihologa i psihoterapeuta, može da pacijente liječi uz pomoć medikamenata. Psihoterapeuti su osobe koje su završile dodatnu edukaciju iz određenog psihoterapijskog pravca i sertifikovani su za rad sa ljudima.
Psihijatar se uglavnom bavi ljudima kod kojih su dijagnostikovana ozbiljna patološka stanja i duševna oboljenja, dok psiholozi i psihoterapeuti rade sa funkcionalnijim i mentalno očuvanim klijentima.
STANDARD: Da li svi psiholozi i ljekari mogu da se bave psihoterapijom?
KRIVOKAPIĆ: Psihoterapijom se mogu baviti psiholozi i ljekari, kao i stručnjaci iz drugih pomagačkih struka, koji su dodatno edukovani iz nekog međunarodno priznatog psihoterapijskog pravca, odnosno modaliteta.
Osim tih formalnih uslova, neophodno je da osoba koja se bavi psihoterapijom ima poseban senzibilitet za rad sa ljudima, da je prošla ozbiljan i dubok rad na sebi, te da znanja i vještine koje ima koristi sa posebnim oprezom, etičnošću i odgovornošću, u najboljem interesu klijenta.
STANDARD: Postoje mnogi mitovi kada je riječ o profesiji psihologa. Koji je Vama najbanalniji?
KRIVOKAPIĆ: Da, i dalje ima zaista mnogo mitova i zabluda u vezi naše profesije i uloge. Najbanalnija može biti ta da su psiholozi uvijek usmjereni na analizu drugih ljudi, te da čitaju misli, nepogrešivo znaju kakva je ko osoba, uvijek misle o drugima i spremni su to mišljenje podijeliti sa njima.
Osim toga, postoji uvjerenje da su psiholozi poput čeličnih, uvijek veoma dobro kontrolisanih ljudi, koji nemaju izazovne periode u svom životu i pošteđeni su neprijatnih i bolnih emocija. No, međutim, mi smo samo manje-više obična ljudska bića, koja takođe imaju “loše dane”, anksiozne i depresivne faze, ishitrene odluke, greške. Znamo biti vrlo tužni, ljuti i razočarani, samo što smo za nijansu vještiji u nošenju sa svim tim što nam život donosi.
STANDARD: Šta biste preporučili osobama koje odbijaju da dođu na psihoterapiju, kako bi ih odobrovoljili da se jave psihoterapeutu?
Iako se iz dana u dan povećava spremnost ljudi da potraže stručnu podršku i pomoć, i dalje na našim područjima vlada uvjerenje među mnogima da je tražiti pomoć znak slabosti. Zapravo, to je daleko od istine. Na psihoterapiju idu ljudi koji su spremni da preuzmu ličnu odgovornost i poboljšaju svoj život na svih nivoima. Moja poruka svima bi bila da treba da znaju da svako zaslužuje da živi srećan, vedar, ispunjen i perspektivan život, bez psiholoških tegoba, koje su uz stručnu pomoć jednostavno rješive.
STANDARD: Psiholog svakodnevno sluša probleme drugih ljudi. Da li ti problemi kasnije utiču na Vaše funkcionisanje?
KRIVOKAPIĆ: Jedan od najvažnijih zadataka terapeuta jeste postavljanje adekvatnih granica. To je nešto čemu često učimo i naše klijente. Dakle, riječ je o vještini koja nam služi da ne preuzimamo tuđe terete, neprijatne emocije, odgovornost.
Neminovno je da, zbog povezanosti sa klijentom, ne možemo da neke stvari ipak ne primamo k srcu. I to je sasvim prirodno. Na kraju krajeva, terapeuti su samo ljudi, koji umjesto srca nemaju kamen, već vrlo često i pojačan kapacitet za empatiju, odnosno saosjećanje.
Kako se ne bi desilo da rad sa klijentima i izloženost brojnim “teškim” temama i problemima ne ometa svakodnevno funkcionisanje, odgovornost terapeuta jeste da se bavi svojim mentalnim zdravljem, kroz primjenu različitih tehnika koje poznaje, ali i kroz rad sa svojim terapeutom, supervizorom ili ventiliranjem na sebi koristan način.
STANDARD: Zbog čega se klijenti/pacijenti najčešće obraćaju psihoterapeutu?
KRIVOKAPIĆ: Brojni su razlozi zbog kojih se klijenti obraćaju za pomoć, ali kada bismo sve njih sveli na jedan to bi bio – zato što se ne osjećaju dobro.
Dakle, određeni period se suočavaju sa neprijatnim emocionalnim stanjima, koji ih ometaju u svakodnevnom funkcionisanju. Teme sa kojima ljudi dolaze i koje se obrađuju tokom terapijskog procesa su raznolike i odnose se na lične poteškoće, poput nedostatka samopouzdanja, različitih nesigurnosti, bezvoljnosti, slabe emocionalne kontrole, i slično; na poteškoće u porodičnom funkcionisanju – problemi sa partnerom, roditeljima, djecom, siblinzima; na poteškoće na polju posla, poput loše komunikacije sa saradnicima, niske efikasnosti, slabe organizacije, neadekvatnog nošenja sa stresom i slično.
U posljednje vrijeme sve češće se javljaju ljudi sa različitim psihosomatskim tegobama ili bolestima, odnosno stanjima gdje se problem manifestuje na fizičkom nivou, a uzrok je zapravo psihološke prirode.
STANDARD: Da li postoje neke teme kojima biste odbili da se bavite?
KRIVOKAPIĆ: Naravno. Postoje brojne teme kojima se ne bih mogla baviti, iz razloga što procjenjujem da nijesam dovoljno edukovana, specijalizovana ili kompetentna za iste. U takvim situacijama, uvijek je važno postaviti dobrobit klijenta na prvo mjesto, i uputiti ga gdje može potražiti ili dobiti adekvatnu pomoć u odnosu na sopstvene potrebe.
STANDARD: Kako obično izgleda prva sesija?
KRIVOKAPIĆ: Prva sesija služi za međusobno upoznavanje terapeuta i klijenta. Za identifikaciju problema, predstavljanje načina i dinamike rada, razmjene očekivanja, postavljanje terapijskih ciljeva i dogovora oko dalje saradnje.
Već tokom prve sesije, klijent može osjetiti da li mu terapeut prija i da li osjeća sigurnost i povjerenje da se pred njim otvori i emocionalno ogoli, što je jedan od osnovnih uslova za uspješnost terapije.
STANDARD: Koliko seansi je potrebno za jedan ciklus?
KRIVOKAPIĆ: Koliko seansi će trajati psihoterapijski proces zavisi od više faktora, kao što su priroda problema, spremnost klijenta na promjenu, od situacionih konteksta koji klijent ima u tom aktuelnom periodu svog života.
Nekada se dešava da se proces nastavi i nakon razrešenja primarnih terapijskih ciljeva zbog kojih se klijent javio za pomoć, jer su se u međuvremenu otvorile, odnosno osvijestile, druge važne teme za njega.
STANDARD: Da li se ikada desi da klijent u odgovoru na vaše pitanje laže? Kako se ponašate u tom slučaju?
KRIVOKAPIĆ: Zanimljivo pitanje. Sigurno da se to nekad može desiti tokom terapijskog procesa. Važno je prepoznati taj momenat, i suptilno, ali direktno suočiti klijenta sa tim zapažanjem. Nikada s namjerom da se osoba osudi, već da se razumiju dublji razlozi zbog čega se javlja potreba da laže, i da se osvijesti da će mnogo više koristi tokom terapije klijent imati ukoliko bude iskren i prema sebi i prema terapeutu.
STANDARD: Koje vrste psihoterapija se koriste u praksi?
KRIVOKAPIĆ: Od prvog i najčuvenijeg psihoterapijskog pravca – psihoanalize, a u posljednjih stotinjak godina, zaista je nastalo mnogo drugih modaliteta, koji imaju svoju široku primjenu u rješavanju brojnih problema sa mentalnim zdravljem. Neki od njih su kognitivno-bihejvioralna terapija (KBT), racionalno emocionalno bihejvioralna terapija (REBT), geštalt, porodično-sistemska terapija, transakciona analiza (TA), psihodrama, tjelesno orjentisana integrativna psihoterapija.
STANDARD: Postoje različiti pristupi u psihoterapiji, kakav je vaš način rada?
KRIVOKAPIĆ: Pravac kojim se ja bavim jeste kognitivno-bihejvioralna terapija (KBT), čiji je tvorac Aron T. Bek. KBT se smatra jednom od psihoterapija koje daju najbrži i najvidljiviji efekat, jer je usmjerena primarno na probleme koje klijent ima u sadašnjem trenutku i zasnovana je na ideji da način na koji osoba misli i osjeća utiče na način na koji se ponaša. Osnovni postulat ove terapije jeste da nije bitno šta nam se u životu dešava, već kako mi to procjenjujemo i koliko čvrsto vjerujemo u svoju procjenu.
Iako je primarno fokus na otklanjanju simptoma, primjenjuju se tehnike koje zapravo djeluju na dublje nivoe nesvjesnih uvjerenja, koja potiču iz perioda formativnog perioda, odnosno iz ranog djetinjstva.
Ono što je posebno ovu psihoterapiju izdvaja od ostalih modaliteta jeste to što je ona edukativnog karaktera – odnosno klijent tokom nje usvaja konkretne tehnike koje mu omogćavaju da trajno promijeni svoj način reagovanja i da bude sposoban da u budućnosti sam sebi pomogne da se osjeća dobro.
STANDARD: Kontinuiran rad sa klijentima/pacijentima stvara veze: kako uspijete razdvojiti privatni i poslovni život?
KRIVOKAPIĆ: Na samom početku terapijskog procesa, terapeut ima zadatak da klijentu jasno objasni svoju ulogu u njegovom životu i šta ona podrazumijeva. Odnos koji se gradi između klijenta i terapeuta je zaista poseban i važan. Temelji se na povjerenju i posebnoj vrsti bliskosti. Bez obzira na to, terapeut ima odgovornost da čuva jasne granice u tom odnosu, čije prelaženje bi narušilo klijentov najbolji interes.
Međutim, nikada ne znamo šta nam život nosi i nekada se može desiti da klijent i terapeut nakon završetka terapijskog procesa, nastave odnos u drugačijem obliku, razviju prijateljstvo, saradnju ili ostanu u kontaktu.
Preporučeno
Jovana Nikčević
Video