Dočekala nas je ispred ulaza u sterilni dio Klinike, gdje rade ambulante preglede pacijenata za koje nema sumnje na korona virus, a potrebna im je medicinska pomoć.

S obije strane ulaza, u dvorištu, postavljena su tri velika kontejnera, privremene ambulante dok traje epidemija, gdje rade trijažu.

– Jeste li sigurni da želite u kovid bolnicu? Moja obaveza je da vas upozorim, ali, moram da vam kažem i da nijesam saglasna sa tim – zabrinuta je ova mlada ljekarka, ali ne samo za nas, već i zbog reakcije pacijenata…

Nastavljamo…

,,ČISTA SOBA“

Soba sa opremom puna je paketa – tu je sve što je potrebno da se osoblje spremi za ulazak u kovid odjeljenje. Samo što je doktorka počela da nam daje instrukcije kako se oblači oprema, ušlo je još dvoje medicinara – tehničar i sestra sa rendgen aparatom, a zaputili su se i oni na isto odjeljenje za koje smo se spremali i mi.

– Novinari. Hoćete da snimate pacijente. Mislite da je to u redu – komentariše tehničar koji taj posao radi već 12 godina, ali nikada prije u ovakvim okolnostima.

Objašnjavamo da se bolesnici neće vidjeti na fotografijama, da ćemo poštovati njihovu privatnost…

Njih dvoje konsultuju se sa doktorkom o pacijentkinji koju će da snimaju. Raspoloženi, bez traga straha na licu, pričaju o poslu. Kažu da se ne plaše rada sa kovid bolesnicima.

Tokom smjene i po tri-četiri puta, nekada i više, sa rendgen opremom obilaze kovid odjeljenja. I svaki put procedura je ista.

U „čistoj“ sobi, kako je zovu, prvo oblače opremu po neophodnom redosljedu. Naglašavaju da je mnogo bitnija procedura skidanja opreme, jer tada postoji najveća mogućnost zaraze.

Stavljaju novu masku, ne običnu, nego adekvatnu za rad sa ovim pacijentima, potom obuvaju tu raspakovane crne najlonske kese, zamjena za kaljače, onda iz paketa vade kombinezon, oblače ga, stavljaju kapu u koju treba pokupiti čitavu kosu, rukavice, a preko njih još jedne, selotejp trakom se pričvrste za rukave kombinezona, što je važno kasnije za skidanje opreme. Sljedeći korak je stavljanje zaštitnih naočara – prvo se preko glave stavlja kapa kombinezona, preko nje naočare i onda i vizir. 

Nijedan dio tijela ne ostaje „otvoren“ za kontaminaciju. I tada se može u kovid odjeljenje. 

– U martu i aprilu priprema nam je trajala i do petnaestak minuta, a sada to ide mnogo brže i lakše. Spremni smo za pet-šest minuta – kaže doktorka Nikolić.

I oni zaista jesu. Nama je trebalo malo više vremena, i uz njihovu asistenciju.

ODJELJENJE

Tako opremljeni zaputili smo se ka drugom kraju zgrade. Kovid odjeljenje je zaključano. Prije nas su ušli rendgen tehničari. Moraju da pripreme aparat za snimanje pacijentkinje.

Ulazimo u uzani hodnik duž kojeg su stočići sa terapijom i medicinskom opremom. U sobama su, u prosjeku, po dva pacijenta. Iako se doktorki Nikolić vide samo oči pacijenti je s vrata prepoznaju.

Strpljivo i ljubazno razgovarala je sa svakim, a svi su imali pitanja za nju. Većina je sa maskama za kiseonik. Upozorava ih da su tu i novinari. To je kod većine izazvalo nelagodu… Gledaju s nepovjerenjem. Nijesu baš voljni da pričaju o nevolji koja ih je zadesila.

U jednoj od soba je taksista iz Podgorice. Sprema se za izlazak iz bolnice. Nasmijan je, veseo.

– Idem doma. Dosta je bilo – komentariše dok se pakuje.

Ne zna kako se inficirao.

– Taksista sam. Neko je od klijenata bio inficiran, nema što drugo – uvjeren je on.

Na drugom krevetu leži njegov cimer, sa maskom za kiseonik.

– Ovo je treći kojeg pratim. Aj’ polako i ne vraćao se – kaže on.

Taj pacijent i dalje ima komplikacije koje je izazvao korona virus. Već nekoliko sedmica.

– Nije klonuo duhom. Bori se i uvijek razmišlja pozitivno, a to je jako važno – priča doktorka.

Taksisti, nakon izlaska iz bolnice, slijedi vrijeme izolacije. Ima đe, kaže on. Biće u stanu, odvojen od porodice, još neko vrijeme, iako mu je test negativan.

I on i njegov cimer dovikuju da ne zaboravimo da napišemo sve najljepše, ne samo o doktorki Mariji, nego svima na odjeljenju.

– Svi brižno brinu o nama. Tu su za sve što nam treba. I liječe nas i podrška su kada nas nadvlada strah – kažu oni.

Doktorka je pošla do susjedne sobe gdje rendgen tehničari snimaju pluća jednoj pacijentkinji. Ljekarka je pita kako se osjeća, kako diše? Je li joj bolje? Pacijentkinja je zabrinuta.

Druga, koja dijeli sobu sa njom, smatra da i njoj treba uraditi rentdgen. Dvoje tehničara joj ljubazno objašnjavaju da, za sada, nema potrebe. Da ne treba svakog dana raditi snimanje… Ona nije baš sigurna u to… Dinamiku radiološke kontrole, objašnjava doktorka, određuje težina kliničke slike.

– Sve ovo je novo i za nas i za naše pacijente. Nikom nije svejedno kada je bolestan, od čega god to bilo. Pacijenti su zabrinuti, uplašeni. Nije lako čovjeku koji osjeća nedostatak vazduha. U početku, u martu i aprilu, bilo je drugačije. I mi smo bili mnogo više zabrinuti. Sada, ipak, više znamo, pa je nekako i lakše – priča dr Nikolić.

ZAŠTITNO ODIJELO

Već dvadesetak minuta smo u kovid odjeljenju, pod punom opremom. Vruće je, osjećate znoj koji se sliva niz glavu i tijelo. U nekim trenucima utisak je kao da ostajete bez daha, vid se „zamuti“, a koncentracija pada… Čini se da bi bio dovoljan samo jedan udah svježeg vazduha ili samo da se skine maska i sve bi bilo lakše… Ali u kontaminiranoj ste zoni…

Doktorka Nikolić je saglasna da nije lako izdržati u zaštitnom odijelu, ali i to se, kaže, nauči. I sama se prvi put u karijeri sada suočila sa ovakvom situacijom. Nije bilo jednostavno, bilo je teških trenutaka.

No, još od marta, s pauzom koja je trajala skoro dva mjeseca, prije nego je 15. juna ponovo registrovana korona kod nas, na Infektivnoj klinici zaštitna odijela i prateća oprema svakodnevica su zaposlenih… Sve to sada je čak i rutina. Nekada zaštitnu opremu nose i po nekoliko sati.

– Znate da je dobro kada nemate crvene tragove po licu od zaštitnih naočara i maske – dijelom u šali konstatuje ljekarka.

A to znači da tog dana nije bilo previše teško, ni na kovid odjeljenju, ali i da nije stigao veliki broj novih pacijenata. 

Dužina hospitalizacije, kako objašnjava doktorka Nikolić, u prosjeku traje dvije sedmice.

– Još ne možemo izvlačiti neke ozbiljne nučne zaključke, jer nemamo dovoljno pacijenata. Oslanjamo se na iskustvo kolega iz većih centara koji imaju veliki broj pacijenata u odnosu na nas. U većini slučajeva ono što nam prenesu kao svoje iskustvo potvrdi se i kod nas – priča naša sagovornica.

Redgen tehničari završili su posao u ovom kovid odjeljenju. Spremaju se da idu dalje, na Internu kliniku. I tamo čekaju na njih.

Nada da se makar naočare mogu skinuti kad se izađe van i pomjeriti maska s nosa, tek toliko da se udahne malo vazduha, bila je uzaludna.

– Ništa ne dirajte. Izuzetno je bitno da pravilno skinemo opremu kako se ne bismo zarazili. Prošli smo obuku za to, radile su je kolege epidemiolozi. Vježbali su sa nama, a kasnije i mi sami. Iz kovid odjeljenja ide se u kontejner specijalno namijenjen samo za skidanje opreme – objašnjava doktorka Nikolić.

U kontejneru prvo uzimaju plastičnu stazu koja se postavlja na pod i tada počinje proces skidanja opreme. Dio po dio i sve se baca u kantu za otpatke. Onaj ko pomaže konstantno prska dezinfekcionim sredstvom, prije svega ruke, onome ko skida odijelo i ostalu opremu. A duple rukavice nose zbog bezbjednosti osoblja. Gornje nijesu selotejp trakom pričvršćene za zaštitno odijelo, jer njih, tokom boravka na odjeljenju, osoblje često mijenja, tako da donjim rukavicama ruke uvijek ostaju zaštićene.

Kada se skida kombinezon, kako su rukavice za njega „vezane“ selotejp trakom, sve se skida u jednom potezu.

Ruke se dezinfikuju, a na izlazu iz kontejnera i obuća i onda se opet može na sterilno odjeljenje. 

Doktorka Nikolić i njene kolege ovu proceduru tokom dežurstva koje traje 24 sata obave i po nekoliko puta. Nekada na kovid odjeljenju ostanu i po tri-četiri sata. Broj ulazaka i dužina ostanka, objašnjava ona, zavise od broja pacijenata i njihovog stanja…

SVAKODNEVNI IZAZOVI

– Dođeš kući iscrpljen. Ali, ako je neki pacijent tog dana otpušten, sve je nekako lakše. Najteži dani su nam kada imamo pacijenta kojem se pogorša stanje i koji mora da ide na Internu kliniku, gdje se liječe teži i teški kovid pacijenti. Svima nam to teško pada – kaže ona.

Kao i sve drugo vezano za epidemiju i ova procedura je jasno definisana. Od načina pripreme pacijenta, pripreme vozila, do transporta do nekoliko stotina metara udaljenje Interne klinike. Za sve postoje striktna pravila i svi u lancu moraju ih poštovati.

Interna klinika smještena je u glavnoj zgradi Kliničkog centra. A da se njeno osoblje susrijeće sa najtežim kovid bolesnicima uvjerili smo se i mi.

Dok smo se pripremali za proceduru oblačenja zaštitne opreme dotrčala je sestra koja je uplašeno saopštila tehničaru i doktorki Mariji Đurović da moraju hitno na Intenzivnu. Smjestili su nas u ljekarsku sobu da čekamo. Da je u toku borba za nečiji život ukazivao je zvuk ubrzanih otkucaja nekog aparata koji je dopirao sa Intenzivnog odjeljenja ove klinike, koje se nalazi nedaleko od ljekarske sobe.

Ne samo to. Trčeći su hodnikom promicali jedno po jedno u zaštitnim odijelima. Trajalo je oko pola sata. Pacijent je stabilizovan, no mora da bude pod konstantnim nadzorom. U međuvremenu im je javljeno da na odjeljenje stiže novi oboljeli. Moraju se pripremiti za prijem. Nije bio pravi trenutak za obilazak klinike.

Dok odlazimo, ispred intenzivne jedinice ekipa koja je spašavala nečiji život skidala je zaštitnu opremu. Dio po dio koji je završavao u kanti za smeće. Ništa od opreme ne koristi se dva puta. Vidno raspoloženi što su uspjeli da stabilizuju pacijenta ispraćaju nas sa osmjehom i porukom: „Pobijedićemo“. 

• Nada

Doktorka Marija Nikolić specijalizirala je infektologiju prošle godine u aprilu i svega godinu kasnije suočila se sa pandemijom smrtonosne zarazne bolesti o kojoj se i danas malo zna i još nema lijeka.

– Naravno da se plašimo, ali strah nikada nije bio dominantan, više je to zabrinutost. Pogotovo u martu i aprilu. Niko nije mogao ostati ravnodušan na slike koje su stizale iz Italije, iz Bergama. Imala sam mnogo pitanja pred sobom i nerealnu nadu – možda će nas nekim čudom zaobići, iako sam bila svjesna da neće. A onda je virus stigao i ovdje. Sreli smo se sa nečim što nam je potpuno nepoznato – u smislu liječenja, kliničke slike… Sada je, ipak drugačije. Imamo neko iskustvo. I mi i kolege u svijetu. Imamo kliničko iskustvo u smislu liječenja pacijenata, imamo protokole koje smo preuzeli od većih centara i sada je sve lakše – kaže ona.

Dnevno, u Klinici za infektivne bolesti potroše desetine zaštitnih odijela, a maski i rukavica stotine.