Video
Prema židovskoj predbiblijskoj predaji Adam, čovjek u raju zemaljskom, bio je odjeven u „odjeću slave/svijetla“. Svojim padom u stanje grijeha Adam/čovjek gubi tu odjeću i Bog mu daje „odjeću od kože“ kao simbol slabosti, ranjivosti i grešnosti. Ova predaja nastavlja se u judeokršćanskoj tradiciji Mezopotamije kod kršćana sirijskoga jezika koji razvijaju specifičnu teologiju „odijela“ i ta glavna ideja prelazi i u ostale kršćanske tradicije. Krist se Utjelovljenjem „oblači“ Adamom/čovjekom i preuzima njegovu „odjeću od kože“ i prilikom svoga krštenja na Jordanu Krist oblači Adamovu/čovjekovu izgubljenu „odjeću slave/svjetla“. Na isti način, svaki kršćanin prilikom svoga krštenja „oblači“ Krista, odnosno oblači „odjeću slave/svijetla“.
Čovjek u svojoj prirodi kao da nosi žeđ koja ga tjera da nadvlada slabost naravi i samoga sebe. Kao da u sebi nosi pritajenu intuiciju koja mu neprestano kazuje da može više nego što jest ili što stoji u njegovoj moći. Čovjek je u stanju staviti na kocku sve što ima, pa i sam svoj život. Ta čovjekova žeđ dramatično je zabilježena na prvim stranicama Biblije kada se želi izdići iznad samoga sebe i postati nalik Bogu. Ali tada sve gubi, ostaje ogoljen i upravo tada spoznaje dubinu stvarnosti svoje prirode. Spoznaje da je gol. Poima svoju golotinju.
Golotinja u Bibliji izražava dva suprotna značenja. Prvo, ukazuje na simbol stanja nevinosti i bezazlenosti; stanja u kojem je sve razotkriveno i ništa skriveno. Takav je prvotni čovjek u Edenskome vrtu. Nakon pada stvari se mijenjaju i čovjek osjeća stid zbog golotinje i želi ju prekriti smokvinim lišćem, a Bog mu daje „odjeću od krzna“. Ova „odjeća od krzna“ slika je čovjekove nove stvarnosti: slika odnosa između Boga i čovjeka, čovjeka i njemu sličnoga. Čovjek je izgubio svoju prvotnu jednostavnost i bezgrešnost. Prikrivanjem čovjekove golotinje počinje razvoj njezinoga drugog, suprotnoga značenja u Bibliji prema kojem je ona simbol lišenosti, siromaštva te duhovne i moralne slabosti. Ezekiel uspoređuje Izrael s golom djevojkom, sve do trenutka kada ga Bog odabire i oblači. Ovaj simbolizam golotinje u Bibliji zasigurno je rezultat teološkoga razvoja i promišljanja, a označava negativan vid stvarnosti. Prvo značenje gleda golotinju iz vida stvaranja – gol čovjek bio je stvoren bez odijela i kao takav bio je slika Božja, dobar, čist, bezgrešan i sl. Drugo značenje dolazi iz vida čovječjega društva u kojem odjeća izražava status, funkciju, posao, poslanje, položaj i sl. a iz ove perspektive golotinja se vidi kao nedostatak spomenutih a važnih osobina.
Razvidno je da je čovjek svoju golotinju promatrao u odnosu prema jedinstvenom kriteriju, prema Bogu, svom apsolutu. On postaje gol kad pada u grijeh i kad njegove mane oblikuju njegovo biće prema moralu u kojem porok i grijeh nadmašuju nevinost i vrlinu. Iz čistoće kojom se pojavljuje u svijetu odjeven svjetlošću koja simbolizira slavu neporočnosti, ali i svetost njegove iskonske prirode, čovjek se milenijima bori s drugom stranom te svjetlosti, tamom, simbolom neznanja, grijeha, zla, pravim antipodom svjetlosti. Kao dijalektički par ovi pojmovi funkcioniraju i usudila bih se reći dominiraju ljudskom sudbinom i dovode do neljudskog stvaranja povijesti, vremenskog obitavališta čovjeka.
Možda se najeklatantnije suprotstavljeni pojavljuju u politici i onome što ona predstavlja u ljudskoj suvremenosti.
Farsična politička scena koja se više od godine dana svakodnevno odvija u Crnoj Gori pretpostavlja barem dvije stvari: prvu, kojom se njeni stanovnici tretiraju kao politički nerazvijen plebs koji se mora instrukcijama vođenim od vlasti učiniti povijesnim, odnosno relevantnim, sposobnim da, da se paradoksalno izrazim, bude manipuliran. Kako većina naroda ne eksplicira svoju volju nego na političkim izborima, tako i nema ni prilike izražavati svoja politička gledišta drugačije nego posredovanjem svojih parlamentarnih predstavnika. Oni pak, razjedinjeni na poziciju i opoziciju u gotovo simetričnom polovičnom odnosu, ne generiraju ništa drugo nego irelevantna stranačka „nadgornjavanja“ usmjerena na međusobno omalovažavanje, dezavuiranje i obezvrjeđivanje drugosti političkih uvjerenja.
Preporučeno
Druga, ne manje važna stvar je u zbiljskom, stvarnom nedostatku svakog smišljenog, stručnog, mudrog shvaćanja društvene i političke krize i u skladu s time, traženja izlaska iz postojećeg ponora u kojem se iskrivljena svijest jedne društvene grupe predstavlja dominantnom i nameće cijelom društvu. Crna Gora umjesto razvijanja vlastite državnosti i oslonca na sopstvene prirodne i ljudske resurse, vrti se u začaranom krugu besperspektivnosti i preuzimanja neadekvatnih tuđih razvojnih programa, na svim razinama svojeg postojanja već dugih trideset godina. U tome su i stranke na vlasti i one u opoziciji na istoj ravni – kao da objema stranama odgovara produbljivanje društvene krize i neprekidni, biblijski rečeno, pad u grijeh, i zemlje i njenih građana. Samoodređena kao „ekspertska“ Vlada zasad nema nijedan instrument – ni pravni ni ekonomski ni ideološki ni ekološki – kojim bi mogla neutralizirati rastući pad vrednota crnogorskog društva i Crnogoraca. U tom smislu valja razumijevati neočekivani a tako nagli rast utjecaja pravoslavlja i to onog srpskog, koje je Crnogorcima u svim dosadašnjim vremenima bilo i daleko i strano. Kad bi se mogli dići s onoga svijeta borci pali za slobodu u Drugom svjetskom ratu u Crnoj Gori uvjerena sam da bi se ubrzo vratili u svoju onostranost zapanjeni onim što vide: Crkvu na djelu u svim segmentima života. I to u njenom najrigidnijem ruhu, u formi patetične mučenice koja stavlja pod svoje halje svu grešnost svoga stada. I kako onda da ne zaključimo da je golotinja svih Crnogoraca i svega političkog u Crnoj Gori neizbježna i potpuna? Gola je vladajuća koalicija jer nema više nikakve vjerodostojnosti ni u onom dijelu naroda koji ju je birao. Gola je i opozicija jer se i ne pokušava obazrijeti na svoje negativno političko nasljeđe, izvući pouke, nesposobna da prevlada prethodne promašaje i ponudi novu perspektivu proevropskog razvoja. Ipak, priznajmo, najgolija je Crkva iako zakrivena iza svećeničkih halja i odora, jer se ogolila svojim dozlaboga primitivnim srednjovjekovnim procesijama i ikonomanijom, svojim nedopustivim i nekanonskim uplivom u politički život koji je praktično uzurpirala i kojim je pokazala da nema uporišta ni u vjeri, ni u Bogu, ni u samoj sebi, navodnoj zaštitnici čovjeka i njegova zemaljskog poslanja. Ona je tako posve zanemarila svoju ovozemaljsku ekumenističku misiju, daleka od suštastva čovjeka i čovječnosti, zanemarujući i napuštajući svoje humanističke vrednote i ideale, zbog kojih je konačno, i ustanovljena.
