Bošnjak učestalo intelektualnu zajednicu što ćuti na razna društvena dešavanja. Više godina je to činila i iz klupe poslanice i prve potpredsjednice Skupštine u istoriji crnogorskog parlamentarizma, te se posebno bavila obrazovanjem i problemima u tom sistemu. Smatrala je, između ostalog, da profesori Univerziteta imaju nepravedno niske plate zbog čega je kao poslanica inicirala, što je i usvojeno ranije, da im se uvećaju zarade za više od 60 odsto.

POBJEDA: Više godina ste bili poslanica i prva potpredsjednica Skupštine u istoriji crnogorskog parlamentarizma, a sada obavljate posao savjetnice rektora za strateške politike i održivi razvoj. Ranije ste, pored ostalog, oštro kritikovali kako funkcioniše Univerzitet, kritikovali ste i aktuelnog rektora Vladimira Božovića i predlagali rješenja kako da stanje bude bolje. Kako je uslijedio Vaš angažman u Rektoratu i kako sarađujete danas sa rektorom Božovićem?

BOŠNJAK: Uvijek sam bila osoba koja svoje stavove iznosi jasno i otvoreno, uključujući i one kritičke. Ćutanje nikada nije bilo moj izbor. Ipak, vjerujem da kritika ima smisla samo ako je dobronamjerna, argumentovana i lišena politikantstva, jer njen cilj mora biti opšte dobro, a ne lični ili politički obračun.

Jedan od primjera moje borbe za dobro Univerziteta jeste i nastojanje da se, i u materijalnom smislu, povrati urušeni ugled profesije univerzitetskog profesora. Uspjela sam da iniciram i izlobiram da se profesija univerzitetskog profesora uvrsti u Zakon o zaradama u javnom sektoru, čime je povećan koeficijent složenosti poslova i zarade konačno dovedene na nivo koji odgovara tom zvanju. Nažalost, ranije smo imali situacije u kojima su pojedini sekretari i savjetnici u radnim tijelima Vlade imali veća primanja od redovnih profesora, što je, po mom mišljenju, ozbiljno urušavalo dostojanstvo akademske profesije.

Kada je riječ o mom angažmanu u Rektoratu, ističem da sam tamo bila zaposlena i prije profesionalnog političkog angažmana. Prethodnim rukovodstvima Univerziteta, koja nijesu podržavala slobodu mišljenja, moj povratak nije odgovarao, zbog čega sam bila protivzakonito „uklonjena“. Pokrenula sam sudski postupak i dobila pravosnažnu presudu u svoju korist.

Vladimir Božović, FOTO: Iva Mandić/Pobjeda

Današnje rukovodstvo Univerziteta pokazuje širinu i njeguje slobodu misli, zbog čega se moj povratak nije dovodio u pitanje. Sa rektorom imam korektnu i profesionalnu saradnju, a i dalje otvoreno ukazujem na pitanja za koja smatram da zahtijevaju promjene. On je, u tom smislu, vrlo otvoren za nove ideje i inicijative. Sigurna sam da su danas Rektorat, ali i Univerzitet u cjelini, jedna od rijetkih sredina u kojima se ne osjeća politički revanšizam.

Moram priznati da se na Univerzitetu realizuje mnogo kvalitetnih i vrijednih aktivnosti, ali da šira javnost o njima često nije dovoljno informisana. To, nažalost, nije specifičnost samo ove oblasti, već širi društveni trend u kojem negativne vijesti dobijaju znatno veću pažnju od pozitivnih. Tako su, na primjer, gostovanja nobelovaca i istaknutih profesora sa najeminentnijih svjetskih univerziteta, uključujući i Harvard, ostala gotovo nezapažena u javnosti.

POBJEDA: Ostali ste dosljedni ideji da rektora ne treba da bira Upravni odbor u kojem sjede i predstavnici vlasti, već da treba da se depolitizuje izbor i da rektora bira akademska zajednica putem izbora. Vaša ideja zasad nije prošla. Da li Vi radite na depolitizaciji Univerziteta i na koji način?

BOŠNJAK: Naravno da ostajem pri tom stavu. Smatram da je neposredan izbor rektora, putem tajnog glasanja, nakon predstavljanja programa, uz elemente izborne kampanje i javnog sučeljavanja kandidata, najdemokratskije rješenje i model koji u najvećoj mjeri onemogućava direktan politički upliv. Tokom postdoktorskog usavršavanja na Univerzitetu u Ljubljani imala sam priliku da prisustvujem takvom izbornom procesu, koji je na mene ostavio snažan i vrlo pozitivan utisak.

Sadašnji način izbora rektora to, nažalost, ne obezbjeđuje. Čak je on manje demokratičan nego onaj u vrijeme jednopartijskog komunističkog sistema, jer je tada za izbor rektora bila neophodna podrška većine univerzitetskih jedinica – fakulteta i instituta, a danas formalno-pravno, izbor zavisi samo od petnaest pojedinaca – članova Upravnog odbora, čija je struktura, po meni, vrlo problematična. Vlada, kao osnivač, predlaže pet članova, dok Senat Univerziteta predlaže svega četiri člana iz reda akademskog osoblja u zvanju, ostalo su studenti, neakademsko osoblje i predstavnik saradnika. To znači da se može desiti da u Upravnom odboru manje od trećine čine profesori Univerziteta, gotovo na nivou broja studentskih predstavnika. Iako to danas nije slučaj, pravno-formalno gledano takva mogućnost postoji, jer sastav Upravnog odbora u velikoj mjeri zavisi od političkih okolnosti, a iskustvo nas uči da se one mogu brzo mijenjati. Da ovaj model izbora nije dobar govori i činjenica da gotovo nijedan rektor nije imao protivkandidata na izborima. Dakle, sve se već unaprijed znalo.

Uvijek ću se, u okviru svojih mogućnosti, zalagati da se ne dozvoli dominacija politike nad Univerzitetom. Iluzorno bi bilo očekivati potpuno odsustvo političkog uticaja, toga sam i te kako svjesna, ali je od presudne važnosti da politika ne postane dominantna i presudna u akademskim pitanjima.

Njegovanje slobodne misli, otvorenost Univerziteta prema društvu, kao i organizovanje javnih tribina o aktuelnim, pa i „osjetljivim“ temama, vrijednosti su za koje se dosljedno zalažem. Smatram da se u tom pravcu već prave konkretni iskoraci. Nedavno smo organizovali tribine o pitanjima poput postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda u Botunu, gdje je jasno artikulisan stav struke, ali i o vrlo osjetljivim društvenim temama, uključujući događaje u vezi s turskim državljanima koji borave u Crnoj Gori, gdje smo se suočili sa izraženim pojavama ksenofobije u društvu, kao i o globalnim pitanjima, poput rata u Ukrajini.

POBJEDA: Ima li danas političkog zapošljavanja na Univerzitetu Crne Gore?

BOŠNJAK: Pozicija koju trenutno obavljam nema dodirnih tačaka sa zapošljavanjem na Univerzitetu, tako da nemam neposredan uvid u izbor kandidata za slobodna radna mjesta. Ono što mogu da primijetim jeste da je u Rektoratu i dalje u znatnoj mjeri prisutna tzv. „stara garda“, odnosno ljudi koji su tu bili i u periodu kada sam ja napustila Rektorat i započela svoj politički angažman. Istovremeno, primjetan je i dolazak većeg broja mladih koleginica i kolega.

Broj zaposlenih jeste povećan, ali je istovremeno znatno porastao i obim posla. Posebno je sektor međunarodne saradnje danas neuporedivo opterećeniji zbog brojnih programa mobilnosti, kako za studente, tako i za akademsko i neakademsko osoblje. Pored toga, realizuje se znatno veći broj međunarodnih projekata nego ranije. U međuvremenu su formirani i novi organizacioni segmenti – centri za kvalitet, doktorske i magistarske studije, Karijerni centar, PR služba, kancelarija za projekte, te za saradnju sa alumni zajednicom, kao i podršku studentima sa invaliditetom, i mnogi drugi.

Ilustracija, FOTO: Dragan Mijatović/Pobjeda

Riječ je o nizu novih aktivnosti, po uzoru na univerzitete u razvijenim državama, pa je bilo prirodno da sa rastom obima posla raste i broj zaposlenih.

Kada je riječ o političkom zapošljavanju, iskreno, imajući u vidu širi društveni ambijent u kojem živimo, teško je očekivati da je jedan ovako veliki sistem sa oko 1.200 zaposlenih, kakav je Univerzitet, u potpunosti izuzet od takvih pojava. Međutim, kada govorimo o šefovskim i rukovodnim pozicijama u Rektoratu, ne primjećujem politička imenovanja. Uglavnom je riječ o ljudima iz te „stare garde“, sa dugogodišnjim iskustvom i relevantnim znanjem.

POBJEDA: Kakvo ste stanje zatekli kada ste počeli da obavljate funkciju savjetnice rektora i koje ključne probleme ste notirali?

BOŠNJAK: Moram priznati da sam bila prijatno iznenađena nekim dobrim praksama i kvalitetnim aktivnostima koje Univerzitet sprovodi, a o kojima šira zajednica, pa čak ni ja, iako mi je ova oblast od posebnog interesovanja, nijesam bila dovoljno informisana.

Ono što sam, međutim, prepoznala kao ozbiljan problem jeste nedovoljno iskorišćen kadrovski potencijal Univerziteta. U javnom prostoru se najčešće pojavljuje veoma mali broj profesora, uglavnom isti ljudi, koji su nerijetko angažovani i u različitim radnim tijelima koja imenuju Vlada, Skupština ili Glavni grad. Istovremeno, Univerzitet ima veliki broj izuzetno kompetentnih, stručnih i međunarodno priznatih profesora koji su potpuno „nevidljivi“ za širu javnost, a mogli bi da daju znatan doprinos.

Takođe sam primijetila izvjesnu dozu apatije i odsustvo spremnosti da se javno ukaže na određene anomalije, odnosno tendenciju izbjegavanja takozvanog „talasanja“. Smatram da je samocenzura prisutna u zabrinjavajućoj mjeri, naročito kada je riječ o kritičkom osvrtu na poteze Vlade.

Teško mi je da prihvatim da se ne prepoznaje činjenica da je znanje najjače oruđe koje jedno društvo ima, da istina uvijek pronađe svoj put i da upravo akademska zajednica, ličnim primjerom, treba studentima da pokaže kako izgleda odgovoran, hrabar i društveno angažovan odnos prema stvarnosti. Za mene su pasivnost i ćutanje akademske zajednice, u tom smislu, jednako pogubni kao i neznanje koje, nažalost, često dolazi sa najviših adresa. To je saučesništvo u propadanju ove države.

Da ne pominjem i one pojedince iz akademske zajednice čija je odgovornost, po mom uvjerenju, daleko ozbiljnija i koji bi, u skladu sa zakonom, morali da snose i krivičnu odgovornost. Riječ je o slučajevima u kojima su se potpisi, često servilno, stavljali na sporne izvještaje, studije i revizije, koje su kasnije poslužile kao osnova za koruptivne i po državu štetne ugovore.

POBJEDA: Nedavno ste pokrenuli projekat da se formira naučna baza na Univerzitetu Crne Gore koja bi bila na raspolaganju državnim organima, na način da se angažuju univerzitetski stručnjaci prilikom izrade raznih zakona, strategija, odluka… Do skoro nijeste dobijali zeleno svjetlo od vlasti. Šta se tu dešava i da li bilježite neke pomake?

BOŠNJAK: Smatrala sam da je neophodno uspostaviti jedinstvenu bazu podataka u kojoj bi bio evidentiran sav raspoloživi kadrovski potencijal Univerziteta, razvrstan po oblastima stručnosti, u skladu sa Fraskatijevom klasifikacijom naučnih oblasti. Ta inicijativa naišla je na odobravanje rukovodstva Univerziteta i, u saradnji sa koleginicom iz Centra informacionog sistema, pripremljen je onlajn upitnik koji je potom distribuiran zaposlenima na Univerzitetu.

Odziv je bio izuzetno dobar, tako da danas postoji baza sa oko 700 stručnjaka sa najvišim naučnim i stručnim referencama koji su iskazali spremnost da svoje znanje i ekspertizu stave na raspolaganje državi u kreiranju strateški važnih politika, posebno u procesu evropskih integracija.

Imajući to u vidu, Vladi smo uputili inicijativu za zaključenje Memoranduma o saradnji, kojim bi se jasno definisali modaliteti i okviri ove saradnje. Nažalost, na taj dopis gotovo godinu dana nijesmo dobili nikakav odgovor.

Lično smatram da takav odnos ukazuje na nedovoljnu ozbiljnost i neadekvatno uvažavanje znanja i stručnosti koje dolazi sa Univerziteta Crne Gore, a i uopšte da ova vlast ne shvata značaj jedinog državnog univerziteta za državu. Umjesto sistemski uređenog i institucionalnog pristupa saradnji, stiče se utisak da se i dalje prednost daje ličnim relacijama i ad hoc rješenjima u angažovanju pojedinaca, što dugoročno nije u interesu ni države ni akademske zajednice.

POBJEDA: Često ste kritikovali što se profesori ne oglašavaju i što ćute o nekim važnim društveno-političkim temama. Jeste li razgovarali, možda, s nekim profesorima, šta Vam kažu i kako se taj izazov može riješiti?

BOŠNJAK: Da, smatram to apsolutno nedopustivim. Intelektualci, a posebno univerzitetski profesori koji obrazuju buduće generacije, imaju profesionalnu i moralnu obavezu da ukazuju na probleme i da ne dozvole da društvo skrene u pogrešnom pravcu. Taj muk intelektualne elite na Univerzitetu, nažalost, odjekuje i danas, jednako kao i u nekim ranijim periodima.

Da li je riječ o našem mentalitetu, o ukorijenjenoj servilnosti prema svakoj vlasti, o konformizmu i strahu od „zamjeranja“, ne znam. Znam samo da to ne mogu da razumijem i da takvo ponašanje doživljavam kao saučesništvo u svemu što nam se dešava.

Najčešći izgovor koji se čuje jeste da ne žele da se „politički svrstavaju“, iako to niko od njih ne traži. Ne traži se političko svrstavanje, već da progovori struka, da progovori znanje i razum. Gdje su da osude enormno zaduživanje države, sumnjive i netransparentne sporazume kojima se ustupaju najvredniji resursi, višedecenijsko trovanje stanovnika Pljevalja, „akrobacije“ sa Željezarom, ili bacanje miliona eura na prevaziđenu tehnologiju za navodnu ekološku rekonstrukciju Termoelektrane, čiji će rad, po svemu sudeći, biti ekonomski neisplativ zbog penala koje ćemo plaćati?

Osim profesora Radulovića, koji je bio politički eksponirana ličnost, gotovo svi ostali profesori iz tehničke struke ćute.

Prof. dr Branko Radulović, nekadašnji poslanik PZP-a u Skupštini Crne Gore, FOTO: Mara Babović/Pobjeda

Ćute i o pitanju masovne kupovine diploma, čime se direktno obesmišljava njihov sopstveni rad, jer se mladim, obrazovanim ljudima, njihovim bivšim studentima, oduzimaju radna mjesta u korist onih koji su diplomu stekli za nekoliko hiljada eura.

Ćutanje u ovakvim okolnostima nije neutralnost. Ono, po mom dubokom uvjerenju, predstavlja saučesništvo u ozbiljnoj šteti koja se nanosi ovoj zemlji. Čak i CANU ćuti, dok te navodno najumnije glave očigledno zaključuju da im nije mesto u ulozi korektiva društvenih zbivanja, jer su pragmatizam i sinekure, izgleda, daleko isplativiji, pa se ekspresno oglase, i to komplet rukovodstvo, samo kad su sinekure ugrožene, što je bio nedavni slučaj.

POBJEDA: Na pojedinim fakultetima Univerziteta Crne Gore i danas se bilježe primjeri da profesori diktiraju određeno gradivo, a studenti zapisuju, da se polažu ispiti pismeno, bez usmene provjere znanja… Kako na sve to gledate i na koji način treba da se unaprijedi nastava na fakultetima Univerziteta Crne Gore?

BOŠNJAK: Nijesam upoznata s tim da još ima onih koji studentima diktiraju gradivo, jer je takva praksa odavno prevaziđena. Što se tiče načina ispitivanja, studiranje po Bolonji omogućava da se ispit organizuje isključivo u pismenoj formi. Ipak, lično smatram da je interakcija profesor – student od ključnog značaja i da bi usmeni dio ispita trebalo da bude obavezan, posebno za društvene i humanističke nauke. Studenti su snaga koja ruši barijere i oni moraju jasno ukazivati na ono što im smeta. Uostalom, postoji sistem ocjenjivanja profesora i ne bi trebalo da se uzdržavaju od iskazivanja kritičkog stava, tim prije što je studentska anketa anonimna.

Uopšte uzev, budući da se Bolonjski proces kod nas, nažalost, sprovodi na jedan „crnogorski način“, on je u velikoj mjeri obesmišljen. Stiče se utisak da je nivo znanja koji studenti danas dobijaju niži u odnosu na onaj koji je postojao u starom sistemu studiranja. Dodatni problem predstavlja i nametnuta tzv. Gausova kriva raspodjele ocjena, koja sistemski forsira prosječnost. Smatram da to nije dobar put i da nam je neophodna ozbiljna, dubinska analiza, kao i revizija postojećeg sistema.

Ilustracija, FOTO: Pobjeda/Arhiv

Konačno, ni znanje koje učenici donose iz srednjih škola nije bez problema – dovoljno je podsjetiti se podatka koliko lučaša ne položi prijemni ispit, što samo dodatno potvrđuje dubinu problema s kojim se suočavamo.

POBJEDA: Šta pokazuju analize Univerziteta Crne Gore – kakvo znanje imaju studenti koji upišu i završe državne fakultete i gdje ste zabilježili izazove?

BOŠNJAK: Iskreno, nijesam upoznata da je rađena takva analiza, iako bi ona morala obuhvatiti i stepen zadovoljstva poslodavaca nivoom znanja naših studenata. Tržište rada bi trebalo da nam pruži tu sliku, ali se bojim da je u našem partitokratskom sistemu, u kojem je partijska knjižica dominantna ulaznica za zaposlenje, a ne znanje, gotovo nemoguće sprovesti realnu i objektivnu analizu.

Ono u šta sam sigurna jeste da su studije po Bolonji dovele do toga da je danas mnogo lakše doći do diplome nego ranije, često sa manje stvarnog znanja. Kao da je diploma, taj komad papira, postala važnija od znanja, iako je u suštini bezvrijedna ako iza nje ne stoji stvarna kompetencija. Zato nam je potrebna temeljna revizija i dubinsko sagledavanje sistema, uz kritički osvrt na Bolonjski proces, ali takvu inicijativu mora pokrenuti država, sa najvišeg nivoa.

POBJEDA: Koje su to Vaše ključne ideje za razvoj najstarije visokoškolske ustanove u državi i da li u njihovoj realizaciji, možda, nailazite na opstrukcije?

BOŠNJAK: Smatram da Univerzitet treba snažnije da se otvori prema javnosti i široj zajednici, te da proaktivnije djeluje povodom aktuelnih društvenih tema. Čini mi se da se u tom pravcu već ide i da postoji jasno raspoloženje, organizuju se i određene tribine kao odgovor na aktuelna društvena pitanja, koja su od javnog značaja i okupiraju pažnju.

Takođe, mišljenja sam da Univerzitet mora biti otvoreniji prema mladom kadru, te da im se omogući lakše napredovanje i veća prohodnost u akademska zvanja. Neophodno je raditi na tome da se izbor u zvanja ne vezuje isključivo za fond časova, jer to predstavlja ozbiljnu barijeru za mnoge koji imaju dovoljan broj relevantnih naučnih radova, ali ne i propisani fond časova. Smatram da visina zarade treba da bude u korelaciji sa fondom časova, ali da napredovanje u zvanje mora počivati prvenstveno na naučnim i stručnim rezultatima, a ne na kvantitetu nastavnog opterećenja.

Kada je riječ o razvoju, realizuju se značajni infrastrukturni projekti: u univerzitetskom kampusu uskoro ćemo dobiti novi, reprezentativni objekat Univerzitetske biblioteke sa pratećim sadržajima; u toku je rekonstrukcija zgrade Tehničkih fakulteta; inovira se laboratorijska oprema; uvode se novi studijski programi, kao i nastava na engleskom jeziku. Univerzitet Crne Gore je dio mreže Ulysseus, koja pruža brojne mogućnosti kako studentima, tako i nastavnom i nenastavnom osoblju, u tom smislu, Univerzitet je, na određeni način, već punopravni član evropskog akademskog prostora.

Postoji i niz društveno korisnih inicijativa, među kojima je ideja o otvaranju vrtića u univerzitetskom kampusu, prvenstveno namijenjenog djeci studenata i zaposlenih na Univerzitetu, što je praksa u mnogim državama Evropske unije. Na realizaciji ove ideje se radi i uvjerena sam da će dobiti podršku relevantnih institucija. Time bi studenti Studijskog programa za predškolsko vaspitanje dobili dragocjenu praksu, dok bi Univerzitet dodatno potvrdio svoju društvenu odgovornost kroz subvencionisanje ili oslobađanje studenata od plaćanja tih usluga.

Iako je još mnogo dobrih inicijativa u najavi, moram istaći da se u fazi realizacije često susrećemo sa brojnim birokratskim barijerama, ćutanjem i tromošću administracije u državnom sistemu. To zahtijeva veliko strpljenje, a nerijetko i oslanjanje na lične kontakte kako bi se uopšte došlo do odgovoraprak – sa koja se mora mijenjati ukoliko zaista težimo članstvu u Evropskoj uniji.

Slijedi lična i institucionalna odgovornost za kršenje zakona

POBJEDA: Angažovani ste i na master Studijama roda koje su otvorene ove godine na Institutu za interdisciplinarne i multidisciplinarne studije. Pojedini stručnjaci su u više navrata ukazivali da je stanje rodne ravnopravnosti u državi zadovoljavajuće na papiru, ali da se politike ne primjenjuju u praksi, pa se dešavaju primjeri da, recimo, ministarka zahtijeva da je oslovljavaju da je ministar, a ne ministarka, iako smo usvojili zakon po kom mogu da se izreknu kazne za nepoštovanje rodne ravnopravnosti. Kako na sve to gledate i šta očekujete od otvorenih studija?

BOŠNJAK: Otvaranje master programa Studije roda predstavlja istorijski događaj ne samo za Univerzitet Crne Gore, već i za čitavu državu. Riječ je o civilizacijskom i emancipatorskom iskoraku koji ima potencijal da ruši duboko ukorijenjene predrasude i stereotipe tradicionalne Crne Gore, u kojima su žene decenijama bile gotovo isključivo locirane u privatnu sferu – kuću i porodicu – daleko od javnog prostora i pozicija moći na kojima se donose ključne društvene odluke. Obrazovanje širi vidike i uklanja upravo te barijere.

Vrlo je ilustrativan Vaš primjer ministarke koja insistira da bude oslovljavana u muškom rodu – „ministre“ – čime svjesno krši zakon. Takav stav jasno pokazuje koliko su tradicionalni obrasci duboko ukorijenjeni, koliko su gledišta sužena i koliko žene nerijetko preuzimaju modele ponašanja muškaraca, umjesto da se zalažu za stvarnu ravnopravnost i unapređenje položaja žena. Umjesto povlačenja ili prilagođavanja dominantnim stavovima, žene treba da zauzimaju prostor koji im pripada, jer nijesu ni manje vrijedne, ni manje pametne, ni manje obrazovane od mnogih muškaraca, i zašto onda muška nadmoć tamo gdje je moć.

Ministrarka Simonida Kordić iz NSD-a insistira da je oslovljavaju sa „ministar“, u saopštenjima za medije to uvijek ističe, FOTO: Vlada Crne Gore

Prva generacija ovog studijskog programa koja je u oktobru počela studije, njih osamnaest, biće istinski promotori rodne ravnopravnosti. Riječ je o izuzetnoj generaciji koja je već pokazala ogroman potencijal, predstavljajući ove sedmice u gradskoj biblioteci radove na temu Knjiga, film i rod – ispod površine. Rodna ravnopravnost nije partikularno pitanje, već temelj vrijednosti koje društvo čine boljim, humanijim i pravednijim.

Želim da istaknem, jer sam bila članica radne grupe, da je u izradi i novi zakon o rodnoj ravnopravnosti. Njegov nacrt predviđa da sve državne institucije moraju imati sistematizovano radno mjesto zaduženo za praćenje primjene zakona, čime se otvara prostor za zapošljavanje kompetentnog kadra koji će upravo iznjedriti ovaj studijski program.

Zakon će sadržati i kaznene odredbe, uz jasno propisanu ličnu i institucionalnu odgovornost za njegovo kršenje. To znači da će u budućnosti svako ko svjesno krši zakon snositi posljedice, kako pojedinac, tako i institucija.

Ali teško mi pada kada čujem tvrdnje da su žene same sebi prepreka na putu ka ravnopravnosti. Da smo jedinstvenije i solidarnije, u čemu su muškarci, moram priznati, često uspješniji, naš položaj bi bio znatno bolji, a naš glas bi se jasnije i snažnije čuo. Ovako, promjene dolaze sporije, ali ipak dolaze, i pomaci su vidljivi. I Studije roda su primjer.