Sviđalo se to nama ili ne, mi živimo u geografskom, kulturnom, vjerskom, intelektualnom, simboličkom i etičkom prostoru koji, između ostalog, omeđavaju ovaj ratni zločinac i njegove žrtve, kakva je Fata Orlović. To je prostor u kojem dominiraju beslovjesna nacionalistička želja za “osvetom nad Turcima“ i svim ostalim neprijateljima srpstva i srpskog “sveta“, ali i napor da se preživi genocid, potvrdi sopstvena ljudskost, pacifikuju atavističke strasti nacionalizma i nastavi neizbježni suživot.

Prije nekoliko dana je srušena pravoslavna bogomolja u dvorištu Fate Orlović iz Konjevića Polja pored Bratunca. Nakon dvadesetak godina suđenja, njena bašta je očišćena od uzurpatora.

Tokom rata u Bosni i Hercegovini, pravoslavni “osvetnici“ pod komandom haškog osuđenika su likvidirali više od dvadeset članova Fatine familije, oteli joj kuću i imanje, a nju i đecu protjerali. U želji da i ovu “krvavu poljanu“ zauvijek obilježe kao dio svojeg nacionalnog i vjerskog zabrana, u njenom dvorištu su izgradili pravoslavnu bogomolju. 

Na osnovu presude Evropskog suda za ljudska prava iz 2019. godine, vlasti para-države Republika Srpska bile su primorane da sruše crkvu izgrađenu u Fatinom otetom dvorištu. Ovim je naloženo uklanjanje jednog od brojnih krstonosnih i krvavih obilježja zločina – pečata što simbolizuje “pobjedu“ pravoslavnog vjerskog fundamentalizma i nacionalističke strasti nad etikom, pravdom, čovječnošću, smislom i suživotom.

POGLED U OGLEDALO

Burne i oprečne reakcije na uklanjanje nelegalno podignutog vjerskog objekta pokazuju dubinu naših podjela i nesposobnost da se suočimo sa sopstvenim ružnim licem u poslovičnom ogledalu.

Sudski naloženo čišćenje Fatinog dvorišta je iznova potvrdilo aksiomu da nacionalisti ne prihvataju odgovornost za zlodjela koja su učinili (niti ih vide kao zlodjela), i da svako podsjećanje na dubinu nacionalističkog bezdana uzimaju kao dodatni razlog i opravdanje za neke buduće osvete. Valjda je svima konačno jasno da je nacionalizam nesposoban za samorefleksiju, zaborav i oprost, jer suština ove ideologije počiva na odsustvu pomenutih kvaliteta.

Ne treba da se zavaravamo: izgradnja crkve u Fatinom dvorištu je istovremeno bio dodatni korak u procesu etničkog čišćenja i otimanja teritorije, ali i čin svojevrsne osvete nakon koje zemlja “neželjenih drugih“ postaje srpska zemlja okađena tamjanom svetosavlja. To je, takođe, bila potvrda kontinuiteta saradnje države i crkve: sjetite se kako su pravoslavni “vitezovi“ bili redovno blagosiljani i pričešćivani prije odlaska u obračun sa civilima, njihovi zločini sakrivani iza crkvenih oltara, a pozivi na odgovornost i kažnjavanje zločinaca zaglušivani urlikom kolektivne molitve.

“DRŽAVNIČKA MUDROST“

Imajući u vidu jasno definisan stav o nepriznavanju odluka međunarodnih sudskih instanci, ostaje nejasno zašto su vlasti para-države Republika Srpska pristale da izvrše baš ovu presudu evropskog suda? Zašto je njima prihvatljivo rušenje crkve u Fatinom dvorištu, a nije prihvatljiva presuda i kazna ratnom zločincu Ratku Mladiću, na primjer? Kakva je to politička kalkulacija po kojoj je rušenje baš ove crkve ustupak međunarodnoj zajednici koji su vlade u Beogradu i Banjaluci spremne da učine?

Da li je ovo bio pokušaj da se demonstriraju drzavnički kapaciteti u Banjaluci i Beogradu? Da li je ovo bio signal Zapadu da Vlada Srbije ima punu kontrolu nad vlastima tzv. Republike Srpske i da je spremna prisiliti te vlasti da se žrtvuju za “opšte dobro“.

Koliko će dana proći dok se sprovođenje ove sudske odluke ne pretvori u još jedan “dokaz“ da Zapad, muslimanski lobi, crnogorski suverenisti, i ini, patološki mrze Srbe? Koliko brzo će i ovo postati dio obimnog viktimološkog narativa nacionalista o Srbima kao žrtvi nesrećnih istorijskih okolnosti?

Istovremeno, iznova smo bili svjedoci velikodušnosti žrtve, kojoj je na dan rušenja crkve bilo “ponajgore“, i koja pokazuje razumijevanje za osvetničko građenje bogomolje na njenom kućnom pragu. Fata Orlović nas je podsjetila u kom pravcu pokazuje igla njenog moralnog kompasa.

Njenu upornost i sudsku odluku koja je uslijedila treba posmatrati samo kao komadić lične pobjede u moru zla i nepravde, i ništa više. Uklanjanje nelegalnog objekta iz Fatinog dvorišta nije znak da se igla moralnog kompasa u Banjaluci, Beogradu i Podgorici pomjerila za jednu zeru. Politička dešavanja u ova tri grada pokazuju da se taj kompas zamrznuo u tački osvetničkih 1990-ih.

ZLOČIN I KAZNA

Četiri dana nakon uklanjanja crkve iz privatnog dvorišta, Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu (ICTY) je obznanio konačnu odluku o dužini kazne osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću. Što god mislili o presudi i dužini Mladićeve kazne, većina će ga pamtiti kao “bosanskog kasapina“ i revnosnog izvršitelja genocida u Srebrenici. To je bio završni čin zajedničkog kriminalnog poduhvata koji je trajao od oktobra 1991. do 30. novembra 1995. godine: eliminacija muslimanskog življa sa teritorija na koje su Srbi u Bosni i Hercegovini polagali pravo.

Presuda Ratku Mladiću je proizvod ogromnog broja dokaza. Naređenja, video materijali i dnevnici penzionisanog generala, kao i dokumentacija komandne strukture vojske tzv. Republike Srpske jasno pokazuju namjeru da se počini genocid. Osuđeni ratni zločinac, general Radoslav Krstić je direktno optužio Ratka Mladića i još pet oficira da su naredili masakr civila u Srebrenici. Bez obzira na nastojanja zapjenušanih nacionalista i apologeta zločina, validnost ovog dokaznog materijala se ne može osporiti. Svjedočenja preživjelih su dodatni kamenčići u mozaiku na čijem krvavom kompletiranju je Mladić udarnički radio tokom 1990-ih.

Fata Orlović će sada moći da kultiviše svoju baštu.

Iza Ratka Mladića ostaje baština mržnje.

BAJKA O POMIRENJU

Uprkos nadanjima, jasno je da presuda i dužina kazne za Ratka Mladića i rušenje bogomolje u Fatinom otetom dvorištu neće doprinijeti procesu pomirenja. Ratko Mladić će za mnoge Srbe ostati heroj, patriota i veliki ratnik koji se borio da zaštiti svoj narod i svoju pravoslavnu vjeru od “mračnih sila islama“, katoličkih Hrvata i osvajačkog kapitalističkog Zapada.

Optimističniji analitičari balkanskih prilika smatraju da će, kad-tad, doći trenutak istinskog i potpunog suočavanja s posljedicama zločina počinjenih tokom 1990-ih. Bojim se da su temelji takvog optimizma slabašni, ali je on razumljiv jer nada umire posljednja.

Oni koji skoriju balkansku prošlost promišljaju nešto drugačije od nas koji smo je živjeli i preživjeli, a Ratka Mladića vide kao jednog od najnotornijih zločinaca u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, svjesni su da se neke stvari nikada neće desiti.

Sjećanja na ratne godine i različita viđenja individualne, kriminalne, političke i moralne odgovornosti će ostati one poslovične “samoće“ koje se dodiruju jedino u sudnici međunarodnog suda, i u dvorištu Fate Orlović.

Izvan ova dva “nepočin-polja“ živi se pozorišna predstava suživota, dok političke elite iz ratnih dana nastavljaju da vladaju.