Video
Ako krenemo od toga da je pozorišni komad i počnemo sa kostimom – prva opcija koja vuče na lakrdiju je privođenje onih koji su štampali majice? Razlika između privođenja i hapšenja nije bila precizno naznačena u sredstvima javnog informisanja, i kao takva je izazvala komentar hora ili široke narodne populacije različito orjentisane po društvenim mrežama. Hor obično u dramskoj tradiciji, od antike preko Njegoša predstavlja glas naroda koji je sukobljen sa glasom razuma. Zbilja prevazilazi definisanje dramskih oblika jer ne postoji unison hor, postoje dva hora, ne postoji glas razuma… oni koji sa ponosom hoće majice, i oni za koje su majice provokacija. Farsa je kao dramski oblik u prošlosti bila precizno kostimima naznačena. Tako da izlazimo iz istorije dramskih oblika i upotrebljavam termin događaj. Uz naznaku da niti jedan od elemenata ne posjeduje grubu šalu, jer tu šalu živimo. Ako niko ne nastrada, možda nam za nekih 40 godina sve ovo bude i smiješno.
Ali krenuh od kostima, a da bi počeli prvo moramo postaviti događaj. Cetinjski manastir. Kod već pomenutog Negoša, u podrazumijevajućem spjevu mjesto za odbranu Crne Gore. Glavni lik, glas razuma Vladika Danilo bio je i svjetovni i duhovni vladar, dvoumio se i filozofirao dok nije donio odluku… i tako postao jedan od utemeljivača slobodne Crne Gore. Spjev pripada romantizmu, specifičnom zanosu u kojem po slobodnom tumačenju takođe imamo problem sa okupatorima i izdajnicima. Ne sjećam da je Vladika Danilo, Savu i Vasilija preskačem, Petar I, Petar II nekome u regionu polagao račune. U međuvremenu, hvala svim bogovima, jer je Crna Gora, mutikulturna i multietnička, modernizovala, pa je bogova više, makar u teoriji, a u praksi… sukobljene strane su one koje „vjeruju“ u istog Boga, ali nose različite majice. Obaška što je ta ista država u definišućim pravnim aktima sekularna. I tu počinje tragična farsa. Sa raznim binama, jednom mitskom lokacijom Cetinje i više paralelnih.
I cijeli komad ili igrokaz od farse može da postane tragedija.
Ne postoji grđi rat od građanskog rata. Sličan smo prošli, doduše više kao navijači sa tribina, sa ponekim napadačem, bez odbrambenih igrača, jer se nije vodio na našoj teritoriji, ma kako mi to tumačili,… a ako bi danas-sjutra zapucalo, teško da bi se razaznalo ko igra u napadu a ko je u odbrani. A sa tribina bi nas gledali drugi. Ne bi bio ni krstaški, jer pitanje je da li je krstaš barjak, ili svetosavski, i koja je čija zastava, i malo više od pola miliona ljudi, jedan kvart u ozbiljnijem megapolisu međusobno bi se tukao, i svi bi na neki način – bili naši. To je farsično u cijeloj tragediji koju kao društvo živimo, dok se djeca loptaju u dvorištu, počinje koronarna ili nekoronarna školska godina… Dok završavamo treći krug prijemnih ispita… i pokušavamo da održimo privid normalnog života. A tako počinje manje- više svaki rat. Jer iza svakog rata postoji pitanje koliko je život normalan. U Crnoj Gori jedino je jasno da nije. I da do života kao takvog nikom pretjerano nije ni stalo. A otprintana majica je samo povod, jer nismo naučili da živimo jedni uz druge, ako ne jedni pored drugih u predgrađu jednog većeg svjetskog grada.
Ne znamo da živimo. U život ne vjerujemo. I sve druge vjere i nevjere su manje važne, jer svako ima pravo da vjeruje dok ne ugrožava druge, a danas je ugroženo – pravo na sjutra. Svima nama koji nemaju rezervnu državu, iako imaju rezervno prebivalište koje je možda više „fensi“ od ovog kojeg osjećamo svojim.
Vjerovala sam u sopstveni kapacitet da budem građanka svijeta. Znam da imam kapacitet da se ni u jednoj bogomolji ne krstim ili ne klanjam, ne pozdravljam duhove u dalekoistočnim, i tamo sam bila, ali svaku poštujem. Kulturološki mi je zanimljivo, i kao dio civilizacijskog ugla. A kada smo već kod hramova u kojima se poštuju drugovi, sjetim se okupacije Koreje od strane Japanaca. Japanci nisu uništili carsku palatu u Seulu, nego su od prostora carske palate napravili zoološki vrt. Mislim da je početak dvadesetog vijeka u pitanju. Južna Koreja decenijama kasnije postala je jedna od najprosperitetnijih država, a korejska carska porodica u zoološkom vrtu sada je dio turističkih priča. Našu kraljevsku porodicu već smo izgnali, a ta priča će prestati da bude dio ponude, čak i na društvenim mrežama. Dio ponude u Crnoj Gori prestali su već da budu festivali sa međunarodnim predznakom, stranim gostima, mediteranski ugao utemeljen u Mletke, susjednu Italiju i Hrvatsku, da ne govorimo o malo daljoj Autrougarskoj, ranije Austriji i u tradiciji i suživotu upletenom Osmanlijskom carstvu, ili ne da me neko ne čuje Arbanasima i Skadarskom jezeru. Ili Španskom građanskom ratu i bilo kojoj od internacionala… A sasvim sigurno sam puno toga zaboravila, dok svi živimo farsu u kojoj od svih veza opstaje samo ona koja hoće da te izbriše.
Preporučeno
Ne kažem ima i takvih ljubavi, relacija i odnosa… Ali one nisu zdrave, dobre i konstruktivne, i ne zaustavljaju se u žanru farse. Jer se ona uvijek pretvori u tragediju. I pitanje je da li će se desiti početkom septembra, ili za pola godine, ali istorijski kada god je neko pokušao da izbriše nekog na kraju je izgubio. Danas nije važno da li je to bio Treći rajh koji je pokušao da izbriše Austriju ili Poljsku jer je računao broj Njemaca, da li su mladoturski revolucionari izbrisali Jermene… da ne nabrajam dalje, a mnogo je toga, istorija kad je naučila da svako insistiranje na događaju u prostoru kojem se ne raduju žitelji tog prostora nije dobro završilo. A na ovom malom prostoru živimo i mi koji ga smatramo svojim – zbog svih pomenutih tradicija i istorijskih fakata, osjećaja i mirisa, uspomena koje su nam jednako važne. I nekako nije u redu da nam se brišu, jer to nije više šala ni događaj sa neozbiljnim ponašanjem. To je tragedija.
