Crna Gora je u vrhu evropske crne liste po broju ljudi koji sebi oduzmu život. Mučna statistika govori da u našoj državi se ne vodi dovoljno računa o mentalnom zdravlju i da oni koji se suočavaju sa unutrašnjim problemima teško dolaze do pomoći.
Zbog ovakvog stanja okreću se najgorem mogućem rješenju, samoubistvu, koje doživljavaju kao izlaz iz problema ili situacija u kojima se nađu.Zbog prevelike tišine u crnogorskom društvu povodom ovako velikog problema novinar portala Standard razgovarao je u bolnici uz saglasnost ljekara sa osobom koja je pristala da podjeli ovu ispovijest jer je četiri puta pokušala da oduzme sebi život.
Ona je u razgovoru otkrila svoje motive za ovako težak čin, za koji je mislila da će je izbaviti i njenih problema, ali i dala nadu svima onima koji biju iste bitke da će boreći se sobom iz dana u dan uspjeti da odagnaju tamu koja predugo okupira um, jer i u najgorim danima postoji neki, makar i mali razlog, da budemo dio ovog svijeta.
Odbačenost i neshavaćenost u društvu, nepodnošljivost sopstvenog postojanja zbog nesigurnosti i osjećaja ugroženosti doveli su ovu mladu ženu do očaja.
No, kako sama kaže, iako je bila na klackalici života, te da joj terapija koju su joj prepisali ljekari nije uvijek pomagala, sada vidi neki zračak nade i svjetla na kraju predugog tamnog tunela.
NESHVAĆENOST, ODBAČENOST I PRVI POKUŠAJ UBISTVA SA OSAM GODINA
Svoje probleme, krijući pogled kao da se srami sam sebe i svojih postupaka počinje sjećajući se na bolno djetinjstvo kada je i prvi put pokušala sebi da oduzme život sa osam godina.
“Danas kad pogledam osmogodišnju djecu ne mogu da zamislim da mogu da prolaze kroz krize, koje su toliko bolne da je nepodnošljivo sopstveno postojanje. Sva nevinost jednog detinjstva u kome su isprepletani odrastanje i stasanje meni je bila oduzeta na samom početku i ja više nisam željela da živim. Preveliki je to teret sramote, krivice i zbunjenosti u meni bio da kada sam i odrastala kasnije nisam nikada uspjevala da pronađem mir i bezbrižnost u sjećanjima na detinjstvo”, kaže ona.
Bolno je to, kako navodi, što nije imao ko da je zaštiti, nikoga nije ni bilo briga za nju, te je tako većinom vremena i osjećala da njeno nepostojanje ne bi izazvalo nikakvu promjenu.
Uplakana, pokušava da evocira bolne uspomene, koje je vraćaju u taj trenutak od koga se i danas užasava, ali ne može da nađe snage da priča detaljnije o razlozima zašto je sa osam godina pokuša sebi da oduzme život zbog teške porodične situcije koja je na to natjerala.
Iako vidno teško može da pronađe riječi, kaže da nije tražila pažnju, već je bila čvrsto riješena da okončna sve.
“Sakrila sam se kutijom tableta za koje sam bila sigurna da će me uspavati zauvjek. Spavala sam samo par sati, ništa neuobičajeno da me niko nije ni potražio za tih par sati, probudila me je mučnina i nagon za povraćanjem.Sjećam se da sam povratila tada kroz nos i miris je bio ukusa tih tableta. Nisam ih sve svarila, nisam mogla tako mala, potrešena i uplakana sam opet zaspala nadajući da se nikada neću probuditi”, ispričala nam je ona.
A onda je došlo razoračenje i stid jer na sreću nije uspjela u svom naumu.
No, pogledom koji traži dalje ohrabrenje da nastavi, izgovara samo jednu riječ – razočarenje.
Jer razočarenje koje je, kako kaže, osjetila tog jutra i stid što je živa što je preživjela još dugo je proganjao.
Sa svakom godinom odrastanja i pokušaja da se prilagodi i adaptira na norme koje društvo nameće, nailazila je na nove prepreke. Usamljena, sa stigmom nekog koje pokušao sebi da oduzme život, vrijeme koje je trošila bilo je samo usvrhu protoka istog, a ne ispunjavanja života i stvaranja sreće i nekog napretka.
VRTLOG DEPRESIJE KOJI JE ODVEO U MRAČNE TRENUTKE
Nakon duže pauze, jer joj sjećanja naviru kao bujica, kaže da je još tri puta pokušala sebi da oduzme život. Prvo sa 16 pa sa 21, pa sa 26 godina, jer osjećaj da nije potrebna ovom svijetu je bio prejak za nju, a drugi način da se izvuče iz spirale depresije nije vidjela.
“Nakon svakog pokušaja da oduzmem sebi život osjećala sam se bez nade i bez izlaza, bol sa kojom sam preživljavala izazivala mi je i gađenje te ni tada sa osam godina, kasnije sa 16, pa sa 21 godinom i 26 nisam uspjela da se ubijem, ali jesam uspjevala da se još više distanciram od svega što prepoznajem i svega što me je okruživalo, kaže ona i dodaje da bi bježala u samoizolaciju, čeznula je da otupi i postane ravnodušna prema svijetu oko nje, dok je u njoj strah vladao, osjećaj krivice i stalna zebnja da će joj se nešto loše desiti i da je ugrožena jer je nepotrebna ovom svijetu.
Kroz suze objašnjava da nije odustajala od sebe same koliko da se integriše i nađe se u zajednici koja ima empatije za njene osjetljivosti.
Ali svijet je nekad surovo mjesto, koje neshvaćene ne prihvata, već dodatno odbacuje, gurajući ih na marginu, gdje nažalost mnogi odluče da naprave taj posljednji kobni korak, koji ih odvede u smrt.
PRVA PRINUDNA HOSPITALIZACIJA
Vidno uznemirena prisjeća se svojih prinudnih hospitalizacija, u ustanovama zatvorenog tipa, gdje je svoje liječenje doživljavala kao utopiju.
“Osjećala sam da je to sve više od mene i da ja ne mogu da kontrolišem svoje impulse, moj nemir i nestabilnost bi izvirali iz mene svaki put kada bi se osećala ugroženom. U 21 godini sam bila prvi put hospitalizovana i ljiečena, najprije nisam nikako željela da uđem u ustanovu zatvorenog tipa liječenja, a onda nakon tri mjeseca svakodnevne terapije nisam nikako željela da napustim tu prividno utopiju kako sam doživljavala svoje liječenje”, navodi ona.
U toj ustanovi život joj je dobio neku novu rutinu, koja se sastojala od redovnog uzimanja terapije, aktivnosti s fizičkim vježbama, pisanu poezije i učešća na kvizovima.
Sve samo da crne misli, koje su lutale njenom glavom budu odagnate što dalje.
Prisjeća se vremena provedenog u bolnici, otvarajući ponovo bolne rane, koje su ljekari pokušali da saniraju.
“Svi oko mene su bili ljubazni, rijetko ko je od pacijenata pod dejstvom jake terapije bio nervozan ili ljut, svi smo bili sinhronizovani ili dovedeni u red, lako nas je bilo kontrolisati kada niko nije pružao otpor”, kaže ona i dodaje da povremeni razgovori sa doktorima su u njima otvarali njihova najosetljivija uporišta, gdje su se krili iza svakodnevne rutine.
Nakon takvih seansi, išao bi red suza i red otupljnosti zbog terapije.
Kako kaže, često bi se uplakani vraćali sa tih razgovora, no ubrzo prvo sledećom dozom terapije, bili bi opet omamljeni i zaboravni, pomalo već otupjeli.
“Nijedan razgovor nije učinio da se osjećam jačom, nisam mijenjala ljekara, jer niko od njih nije mijenjao pristup. Uvidjela sam to nakon što sam morala tri puta da iznova govorim o svemu što me muč,i a bili sam na prijemnom, konferencijalnom i ličnom razgovoru sa različitim doktorima dok me nisu definitivno hospitalizovali, kazala je ona.
NI LIJEČENJE NIJE DAVALO REZULTAT
Pokušavajući da zaustavi novi napad panike, nekako izgovara da nije uspjela da od ljekara dobije ono što joj je trebalo.
Za nju, kako kaže, potpuno otvaranje i priznanje šta je muči zahtjevalo je potpuno povjerenje i empatiju doktora, ali je tada bilo nemoguće i s tim ni njeno liječenje nije davalo uspjeha, samo je utrnula iznutra, puna nepovjerenja prema svima, a najviše prema sebi.
Dok zadržava bijes, svjesna da ni nakon hospitalizacije nije ugledala neki put, koji se otvara pred njom, a koji će je izvesti iz teškog stanja, govori da bi nakon svakog tračka nade opet ostajala sama.
“Verzija mene koja je zdrava i koja funkcioniše čini mi se da nije ni postojala, stalno u grču krivice i straha sam još više samo tonula i zatvarala se u sebe. Između svakog mog pokušaja da nestanem zauvijek prolazile su godine i taman bi na trenutak primila neko svjetlo nade, a onda bih opet ostajala sama. Trenuci kada bi se oko mene okupili voljeni i govorili da vrijedim i da sam im potrebna meni su bili strani, gledala sam druge kako izlaze iz bolnice sa nadom koja za mene je izazivala samo još veću bol”, iskreno kaže ona.
Prisjeća se da je tada razumjela da ona nije naučena na preživljavanje koje po nekom automatizmu podrazumjeva da nastavlja dalje bez zakrpe na rupi života,već da samo nastavlja dalje.
Taj osjećaj moranja je gurao sve dublje u besmisao njenog postojanja.
A društvo, kako inače okrutno zna biti, nije praštalo činjenicu da je pokušala sebi više puta da oduzme život i umjesto pomoći prijatelja ili naprosto topline nečijeg dodira, kada je bilo najpotrebnije, bila je odgurnuta od svih.
KAD UMJESTO POMOĆI ZAVLADA STIGMA
Uz česte pauze i nalete panike i suza pokušala je da objasni kako se se nakon posljednjeg pokušaja ubistva trudila i sa kojim se dodatnim problemima suočavala, da taj posljednji pokušaj zaista bude posljednji i da nađe smisao svog postojanja.
“Uz prebacivanje i komentare kako nisam smjela to da uradim, jer svašta se tada o meni pričalo i mojoj porodici, osjećanje beznadežnosti je samo nastavilo da raste. Nisam naučena da rješavam probleme, niti da tražim pomoć za rješenja, samo bježanje i zatvaranje u sebe me je natjeralo i da se odselim i fizički ne samo emotivno udaljim od svega i svih. Nisam znala da svaki vid samoizolacije prinudne ili samoodbrane je simptom moje bolesti, težnja da budem sama i u miru je bila ogromna i puna prepreka. Kada osoba kao ja je jako osjetljiva nesigurna i asocijalna želi da živi i preživi za nju je mnogo teže da ostvari prihode i ispuni očekivanja sistema u kome želi da preživi. Nije postojala mogućnost da besplatno živim, te je svako moje zaposlenje i mogućnost da zadržim posao bila izuzetna bitka sama po sebi. I sada sa distance od jedne decenije u kojoj živim nekim drugim životom razumijem da i nisam bila najpopularnija osoba, no ne krivim sebe što sam bila željna saosjećanja u surovoj realnosti ni zdravijima od mene nije bilo mnogo lakše da se izbore za sebe i svoj način života”, kazala je ona teško zadržavajući suze.
BORBA SA SOBOM, BORBA ZA OPSTANAK KAO POKRETAČ I SPAS OD BEZNAĐA
Iako je dugo njeno život bio “samo” borba za preživljavanje svakoga dana, borba za svaki obrok, borba sa gladovanjem i smrzavanjem a najviše sa samoćom, negdje je ta borba postala njen pokretač.
Da pregura prvo jedan dan, pa naredni, i tako svaki sljedeći stvarajući nadu da će svi budući dani biti bolji od prethodnih.
Kako kaže tama se i dalje zadržava na rubovima njenog uma, ali uči da se bori protiv nje, jer uvijek, čak i u najgorim danima postoji neki razlog da bude dio ovog svijeta, ma koliko bio mali ili beznačajan.
Na kraju vidno umorna, ali sa nekim osjećajem oslobođenja od tereta koji je dugo nosila na svojoj duši, poručuje ”ako ovo čitate i osjećate se kao ja – molim vas, ostanite. Posegnite. Razgovarajte sa nekim. Vi niste sami. I zaista svijet je bolji sa vama u njemu.”
*Ukoliko imate problem u komunikaciji sa institucijama, a žrtva ste nasilja u porodici, vršnjačkog nasilja ili vam treba psihološko savjetovanje – portal Standard vam može pomoći u uspostavljanju kontakta sa nadležnima. Možete nam se obratiti na broj telefona +382 68 017 825.
Preporučeno
*Projekat ”Suicid u Crnoj Gori”- kako ga prevenirati i kako pomoći žrtvama podržan je od strane Ministarstva kulture i medija i Fonda za medijski pluralizam.
Video