“Seksualno nasilje i uznemiravanje u okviru obrazovnih ustanova je rasprostranjeno mnogo više nego što se o tome zna. Ono ne smije biti ignorisano i pravdano niti zbog jednog razloga. Muška moć na pozicijama moći jeste jaka i zastrašuje širok krug podanika, ali ne i nesavladiva. Živimo u zemlji gdje je mizoginija utkana čak i u obrazovni sistem, a seksitičko ponašanje normalizovano”, kazala je ona i dodala:
“Progovaranje ovih djevojaka je jedno veliko NE i postavljanju pitanja o seksu i naslađivanju našom mukom i neprijatnošću. Ovo je jedno veliko NE svim kandžama koje iz djevojčica na silu čupaju dijete i pretvaraju ga u podređenu ženu. Svi zajedno smo tu da ovakva ponašanja detektujemo i time obezbijedimo djevojčicama ono osnovno što su zaslužile: pravo na slobodu i pravo da bezbijedno postanu ono što žele”, istakla je Raičević u jednoj svojoj objavi.
Poznata mlada glumica Milena Radulović šokirala je region kada je objelodanila u stravičnoj ispovijesti da ju je Miroslav Mika Aleksić silovao kada je imala 17 godina, a iznijela je tvrdnje i da nije bila jedina žrtva. Njena ispovijest je pokrenula gomilu reakcija, kao i novih svjedočenja o nečasnom odnošenju prema djeci i drugim saradnicima od strane Aleksića.
Upravo ova tema otvorila je “Pandorinu kutiju”, pa je ova tema maltene “preko noći” postala broj jedan u svim zemljama regiona. U Crnoj Gori kao patrijahalnoj zemlji o temi silovanja i pedofilije skoro pa da se i nije govorilo, do kada slučaj ne istupi javno.
Raičević, ispred NVO Sigurna ženska kuća (SŽK), podijelila je obrazloženje Jelene Veljković, psihološke savjetnice i psihoterapeuta, na pitanje koje se često može primijetiti na društvenim mrežama, a to je “Zašto žene istupaju sa prijavom o seksulanom nasilju tek nakon “xy” vremena”?
-Zato što su gotovo po pravilu bile u stanju šoka. Smrznutih, potisnutih osjećanja. Dugo. To je bio način nošenja sa traumom. Jer prava osjećanja su bila previše za podnijeti. Ovo su dokazani psihološki mehanizmi.
– Zato što postoji strah da im niko neće vjerovati. Napasnici su često vrlo uvaženi članovi društva, porodica, omiljeni u društvu.
– Zato što krive sebe. Ogroman broj žrtava seksualnog nasilja nosi u sebi krivicu, uvjerenje da su na neki način doprinijele samom činu – svojim ponašanjem, svojom ličnošću, nekim ogromnim defektom svoga bića.
– Zato što je napasnik često osoba koju žrtva poznaje, kojoj vjeruje, ili joj je čak vrlo bliska, najbliža. Stvari nisu tako jednostavne – postoji emocionalna povezanost. Ili osjećanje dužnosti, strahopoštovanja, koji pojačavaju unutrašnji konflikt, zbunjenost, sluđenost. Ovo sve dodatno slabi žrtvu, na svaki mogući način, onemogućavajući joj donošenje racionalnih odluka i preduzimanje akcije. Nerijetko postoji i emocionalna/materijalna zavisnost od napasnika. Ovo je ujedno i odgovor na pitanje „kako žena može toliko dugo da bude u zlostavljačkoj vezi?“.
– Zato što postoji strah od ishoda ukoliko se progovori. Možda neko nastrada. Možda nekome od članova porodice pozli, umre, povrijediću mnogo ljudi svojim priznanjem. Možda me se odreknu. Možda navučem ogromnu sramotu, osudu na sebe, druge.
– Zato što mlade djevojke i djevojčice često sam čin seksualnog nasilja ne percipiraju kao silovanje. Okruženi smo relativizacijom nasilja i za mlade ljude zbunjujućim porukama po pitanju seksualnosti. Scene seksualnosti, pomiješane sa nasiljem, postale su mejnstrim.
– Zato što postoji osjećaj da nas niko neće razumjeti. O tome se ne priča. „Jednom sam pomenula mami, brzo me je ućutkala“. Postoji doživljaj tabua, sramote, strahote, ogromne tajne. Često postoji i problematika neosviješćenog, neprorađenog transgeneracijskog (seksualnog, fizičkog, emocionalnog) nasilja, koji zatvara kanale komunikacije unutar porodica.
– Zato što niko od prijateljica ne govori o tome. Još jednom, tabu, tajna, sram, stigma. Sve mi zajedno u tome, a izrazito same.
– Zato što nadležni organi ne rade svoj posao kako bi trebalo. Mnogobrojne su priče žena koje prijave nasilje, uznemiravanje, zlostavljanje, samo da bi za uzvrat dobile podsmijeh, sarkastični komentar ili u najmanju ruku nezainteresovanost i nepreduzimljivost.
“Neprijavljivanje seksualnog nasilja – silovanja – dugo vremena, adaptivni je psihološki mehanizam. Jednom kada žrtva ojača, psihološki, emotivno, na svaki drugi način, stiče snagu da potisnute sadržaje obradi. Tada se, kod nekih, javi i potreba za prijavom nasilnika. Ono što možemo da uradimo za žrtve nasilja, ukoliko ih poznajemo, jeste pružanje bezrezervne empatije i podrške nakon što nam se povjere sa svojim problemom. Ukoliko istupanje o seksualnom zlostavljanju pratimo putem medija, kao što je slučaj sa mladom glumicom ovih dana, bitno je da razumijemo navedene psihološke mehanizme, i objasnimo ih onima kojima možda nije jasno zašto je žrtva tek sada istupila. Time otvaramo dijaloge i na teške teme, i pripremamo čitavo društvo da na informisan, saosjećajan način dočekuje buduće istupe ove vrste, i što je još bitnije, da zajedno stvaramo takvu društvenu klimu koja će ovakva krivična djela najprije prevenirati“, objasnila je Jelena Veljković, psihološki savjetnik i psihoterapeut.
“Predatori raznih vrsta su svuda oko nas. Jedan od bitnijih zadataka roditeljstva je edukovati djecu o njihovom postojanju, načinima zaštite, držati kanale komunikacije sa djetetom otvorenim – a i sebe edukovati, ukoliko još uvijek živimo u nekim zabludama, jer i u odraslom dobu možemo postati žrtve, bez problema. Ono što je neminovno jeste da “svako može postati žrtva, i to nema veze sa snagom/slabošću, nivoom obrazovanja, inteligencijom, uzrastom. Ali djeca jesu posebno ranjiva kategorija”, upozorava psihološkinja.
“Prevalenca psihopatoloških fenomena koji mogu dovesti do ovakvih ponašanja je neumoljiva. Nije to nikakvo mračenje, to je realnost, i mi je moramo biti svjesni. Slušajmo želudačnu dijagnostiku, gotovo nikad ne griješi, pitanje je samo da li ćemo je poslušati. I još nešto – jednom kada otvorimo ovu Pandorinu kutiju, kada krene razgovor na ovu strašnu temu, kada se prijateljice, majke, sestre, bake jedne drugima otvore, kada se udruže, kada se stvori pritisak na nadležne da savjesno obavljaju svoje dužnosti, kada se podigne svijest javnosti, mreže predatora izgubiće na snazi. Žrtvama je potrebno ovo duboko razumijevanje i podrška, jer oslabljene rijetko kada mogu problem da riješe same.
Naravno, sve se ovo događa i dječacima, mladićima, muškarcima, možda u nešto izmijenjenom kontekstu, ali suština je ista.
Preporučeno
“Takođe, da bismo izbjegli da žrtve dožive naknadnu traumatizaciju (tzv. sekundarnu viktimizaciju) nakon teške odluke o iznošenju ovih činjenica, dobro je upoznati se sa psihološkim mehanizmima navedenim u ovom tekstu. Malo empatije i solidarnosti – to je sve što nam je potrebno da se na ispravan i čovječan način ponesemo sa situacijom istupanja žrtve o (seksualnom) nasilju koji je doživjela”, navodi Veljković u svojoj objavi.
Video