Mlada autorka kaže da joj je bila čast da bude dio festivala Underhill, iako nagradu nije očekivala. – To je bio lijep način da ispunim cilj koji sam zacrtala – da filmom dotaknem ljude – kazala je ona.
“Najteže je bilo odlučiti da uopšte pustim film u Crnoj Gori, jer sam tek nakon deset godina smogla hrabrosti da progovorim o tome. Meni najbliži ljudi nijesu znali ništa – ni porodica, ni prijatelji – o onome što se desilo. Tako da ovo nije bilo priznanje samo sebi, već i ljudima oko mene, a onda i široj javnosti. Osjetila sam da je pravi trenutak da progovorim. Nije bilo jednostavno stati pred svima i pustiti film, jer znate kako je na Balkanu pričati o ovim temama – uvijek se okrivi žrtva. Iskreno, bilo me malo strah komentara, ali pokazalo se da su oni bili suprotni od onoga što sam očekivala. Dobila sam puno podrške, uživo i putem društvenih mreža, tako da sam veoma zadovoljna i, nakon svega, dosegla sam neki novi nivo iscjeljenja”, rekla je Raičković.Dodaje da joj je trebalo dugo da sebi prizna da to što se dogodilo nije bila njena krivica i da je bila žrtva nečega veoma lošeg.
“Pomogli su mi razni mentori sa fakulteta, a pokrenulo me i to što su mi druge žene prilazile i pričale svoje priče. Nažalost, taj broj je velik – rekla bih da je svaka druga ili treća žena proživjela nešto slično, a o tome je teško govoriti. Nekako su one osjetile da sam ja sigurna luka, da mogu sa mnom da razgovaraju, iako nijesu znale šta se meni desilo”, istakla je ona.
Raičković kaže da joj ljudi i dalje prilaze, govoreći da su imali slično iskustvo, te da ih je film osvijestio i ostavio utisak da ona govori u ime svih.
Preporučeno
“Voljela bih da se ovaj film prikazuje u srednjim školama, kako bi se sa mladima razgovaralo o ovakvim temama. Ja sam bila tinejdžerka kada se to dogodilo i mislim da je kroz film, kroz umjetnost, lakše otvoriti teške teme. Možda je onda i djeci lakše da sa roditeljima pričaju o tome, jer koliko god bili bliski, nije lako pokrenuti takvu priču”, zaključila je Raičković.
Video