Video
Nije sporno pravo Apelacionog suda da odluči drugačije od Višeg, niti to da se krivica utvrđuje na glavnom pretresu, a ne prilikom kontrole optužnice. Zapravo je sporno pitanje – gdje se završava provjera osnovane sumnje, a gdje počinje ocjena dokaza koja pripada suđenju? I ko je, u ovom slučaju, pogrešno razumio tu granicu?
Posebno zato što prvostepenu odluku nijesu donijele sudije bez iskustva, već vijeće koje su činili Zoran Radović, Boris Savić i Vesna Kovačević, sudije sa dugogodišnjim iskustvom u krivičnim predmetima.
PET MJESECI KONTROLE ZA ODLUKU KOJA JE PREINAČENA
SDT je početkom aprila podiglo optužnicu protiv Mijajlovića, Draga Spičanovića, Vladana Lazovića, Milovana Pavićevića, Andrijane Nastić i Predraga Boškovića. Viši sud je početkom jula optužnicu vratio tužilaštvu, ukazujući na nedostatke u opisu navodne kriminalne organizacije, ali i na problem tumačenja pojma koristi kao elementa krivičnog djela zloupotreba službenog položaja.
Nakon dopune optužnice i višemjesečne kontrole, vijeće Višeg suda je 8. septembra odlučilo da nema mjesta optužbi i da se krivični postupak obustavlja.
Zaključak nije bio da su okrivljeni nevini, jer se o tome u toj fazi i ne odlučuje. Sudije su utvrdile da nema dovoljno dokaza za osnovanu sumnju koja bi opravdala iznošenje predmeta na glavni pretres.
U obrazloženju su, između ostalog, navele da nema dovoljno dokaza da je Mijajlović organizovao kriminalnu organizaciju, odredio njenim navodnim pripadnicima uloge i zadatke, niti da su ih oni prihvatili.
Posebno su se bavile pitanjem zloupotrebe službenog položaja i eventualne koristi pribavljene dostavljanjem službenih podataka.
Prema stavu tog vijeća, samo posjedovanje određenih podataka, bez njihove dalje upotrebe ili valorizacije, ne predstavlja korist u smislu člana 416 Krivičnog zakonika.
Sud je razmatrao i optužbe za odavanje tajnih podataka, uključujući pravni značaj oznake tajnosti „Interno“.
Dakle, nije se radilo o prostom formalnom pregledu optužnice. Vijeće je razmatralo konkretna krivična djela, njihove zakonske elemente i dokaze kojima je SDT pokušalo da potkrijepi optužbe.
Apelacioni sud sada je zauzeo suprotan stav. Uvažio je žalbu tužilaštva i, umjesto da predmet vrati na ponovno odlučivanje, sam preinačio rješenje i potvrdio optužnicu.
Takav rasplet posebno je upadljiv zbog dubine neslaganja dva sudska vijeća. Jedno je zaključilo da nema dovoljno dokaza ni za osnovanu sumnju. Drugo je, na osnovu istog predmeta, zaključilo upravo suprotno.
AKO SUD NE CIJENI DOKAZE, ŠTA ONDA KONTROLIŠE?
U kratkom javnom obrazloženju Apelacioni sud navodi da je cijenio postoji li dovoljno dokaza za osnovanu sumnju, ali da se konačna ocjena dokaza, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, obavlja na glavnom pretresu.
To je, samo po sebi, razumljiva razlika. Osnovana sumnja nije isto što i dokazana krivica.
Međutim, problem nastaje kada se takvim obrazloženjem praktično osporava sadržinska kontrola dokaza na osnovu kojih tužilaštvo traži suđenje.
Član 294 Zakonika o krivičnom postupku izričito predviđa mogućnost da sud odluči da nema mjesta optužbi i da se postupak obustavlja ako nema dovoljno dokaza da je okrivljeni osnovano sumnjiv za krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
Prema tome, kontrola optužnice nije zamišljena samo kao provjera jesu li ispunjene formalnosti. Sud mora da utvrdi postoji li dovoljno materijala da se neko uopšte izvede pred sud.
Uostalom, i sam Apelacioni sud saopštava da je upravo to radio kada je utvrdio da dovoljno dokaza postoji.
Zbog toga ostaje pitanje – ako Apelacioni sud može da cijeni dovoljnost dokaza, zašto bi isto takvo postupanje Višeg suda bilo problematično?
Naravno, moguće je da je Viši sud prilikom kontrole otišao predaleko i upustio se u ocjenu koja pripada glavnom pretresu. Ali onda bi javnost morala da sazna gdje je tu granicu prešao, naročito kada se njegov zaključak ne ukida samo radi ponovnog razmatranja, nego potpuno preinačava.
U saopštenju Apelacionog suda takvog konkretnog objašnjenja nema.
Ostaje zato i pitanje šta su troje sudija Višeg suda radili od aprila do septembra. Jesu li pet mjeseci razmatrali pitanja koja, prema tumačenju njihovih kolega, nijesu smjeli da razmatraju? Ili je problem u tome što se granica sudske kontrole optužnice sada tumači drugačije?
Razlike u pravnim stavovima postoje i potpuno su legitimne. Ali kada one vode do dijametralno suprotnih odluka u predmetu sa ozbiljnim posljedicama po okrivljene, javnost ima pravo na mnogo više od nekoliko rečenica saopštenja.
ODLUKA KOJA OTVARA PITANJE PRAVNE SIGURNOSTI
Pravnici sa kojima smo konsultovali ovaj slučaj ukazuju na još jednu okolnost. Nije isto kada drugostepeni sud ukine rješenje i vrati predmet prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje i kada sam preinači odluku kojom je postupak obustavljen zbog nedostatka dokaza.
Ovo drugo ostavlja mnogo manje prostora za dilemu kakav je konačan stav drugostepenog suda o opravdanosti optužnice.
Zato je odluka Apelacionog suda važna i izvan predmeta Mijajlović.
Ako se provjera osnovane sumnje u praksi svede na vrlo nizak prag, postoji opasnost da sudska kontrola optužnice izgubi svoju osnovnu svrhu. Tužilaštvo bi tada moglo da računa da će se i ozbiljni nedostaci u dokazima razjašnjavati tokom suđenja, umjesto da se o njihovoj dovoljnosti odluči prije njegovog početka.
A suđenje, posebno u složenim predmetima organizovanog kriminala, može trajati godinama.
Šta ako se nakon svih tih godina ispostavi da dokazi nijesu bili dovoljni ni na samom početku? Ko tada nadoknađuje posljedice krivičnog postupka po život, ugled i profesionalni položaj okrivljenih?
Upravo zbog toga postoji kontrola optužnice. Ne da bi zamijenila suđenje, već da bi spriječila da se pred sud iznose optužbe za koje nije obezbijeđen potreban zakonski osnov.
I zato se ne može olako preći preko činjenice da su tri sudije Višeg suda, nakon višemjesečne kontrole, zaključile da tog osnova nema.
POLITIČKI EFEKAT POSTUPKA MOŽE TRAJATI GODINAMA
Slučaj Mijajlović od početka ima i snažnu političku i medijsku dimenziju.
Među okrivljenima je bivši ministar odbrane i funkcioner DPS-a Predrag Bošković, a u navodima SDT-a pominje se i uticaj kriminalne organizacije na političku vlast i sredstva javnog informisanja.
U takvom predmetu posljedice ne proizvodi samo eventualna presuda. Proizvodi ih i sam postupak, naročito ako se pretvori u višegodišnje javno čitanje privatnih komunikacija, političkih kontakata i prepiski sa ljudima iz medija.
To otvara prostor da pojedini djelovi postupka budu korišćeni za političke obračune, posebno u izbornim kampanjama, bez obzira na to kakav će na kraju biti sudski epilog.
Preporučeno
Naravno, to nije razlog da se bilo ko zaštiti od zakonitog krivičnog gonjenja. Ali jeste razlog da sudska kontrola optužnice bude ozbiljna i da se ne pretvori u puku formalnost.
