Video
A da radovi teku „planiranom dinamikom“ jasno je i samo iz jednog videa koji je, gle čuda, objavio portal banjaluka.net iz Republike Srpske. I zaista je tačno da radovi teku na opšte veselje i „planiranom dinamikom“, ali je takođe tačno da sve teče bez saglasnosti Uprave za zaštitu kulturnih dobara, bez licenciranog izvođača radova, bez konzervatorskog nadzora i bez odobrenog projekta, kako nalaže Zakon o zaštiti kulturnih dobara.
PROCEDURA
Ruku na srce, Pobjeda saznaje da za manastirski konak koji je izgrađen u vrijeme knjaza Nikole, a davno stradao u požaru, postoji odobren projekat star petnaestak godina, ali i da za adaptaciju crkve i restauraciju ikonostasa nema projekta na koji je Uprava dala saglasnost, iako je u martu prošle godine izdala konzervatorske uslove. Za neupućene, Mitropolija je po dobijanju zelenog svijetla za konak trebalo da izabere licenciranog izvođača radova, bilo javnu ustanovu ili privatnog izvođača, te da obezbijedi konzervatorski nadzor i prijavi Upravi za zaštitu kulturnih dobara početak sprovođenja konzervatorskih mjera. Takođe, nakon što je u februaru 2022. godine zatražila konzervatorske uslove za adaptaciju crkve i restauraciju ikonostasa i dobila ih u martu iste godine, Mitropolija je trebalo da angažuje pravno lice sa konzervatorskom licencom da uradi konzervatorski projekat, te da ga potom pošalje Upravi na saglasnost. I tek nakon dobijanja saglasnosti, izbora izvođača i nadzora, počne radove. Ništa se od ovoga, kako saznaje Pobjeda, nije dogodilo.
A da se Mitropolija pripremala za obnovu manastira već više od dvije godine, moglo se čitati iz brojnih poziva za donacije, posebno u medijima u Republici Srpskoj i Srbiji, a čak su pojedini znameniti privrednici, opraštajući se u umrlicama od članova svoje porodice, najavljivali da će donirati novac za obnovu. Međutim, sve te objave nijesu bile alarm ni za koga iz zaštite naše kulturne baštine.
Sa druge strane, ako biste ovih dana prošetali Crnom Gorom i posebno se zadržali na mjestima gdje se izvode građevinski radovi, garantovano ne biste našli veselijeg gradilišta od Manastira Vranjina. Da li za potrebe videa banjalučkog portala, ili su svi zaista obasjani božjom radošću i energijom, tek svi učesnici u ovom poduhvatu veselo su se razlećeli po manastiru, pa su čak i monasi zasukali rukave. I ne samo da unose teške džakove cementa, gipsane ploče i drugi građevinski materijal, već upravljaju i manjim bagerima?!
Monasi upravljaju manjim bagerom (FOTO: Skrinšot sa banjaluka.net)
Nije zato čudo mitropolitu Joanikiju što se minulog utorka osvrnuo na istoriju manastira, ili na ono što se zove „lična interpretacija istorije“, pa je skrenuo pažnju da Manastir Vranjina, iako je mnogo puta obnavljan, „do sada nije obnovljen kako valja, kako priliči njegovoj istoriji i kako je naša obaveza kao naroda da ovu svetinju obnovimo“.
” I evo, hvala Bogu, radi se na obnovi ove svetinje, ali ide jako teško. Nemamo ni puta, nemamo ni drugih uslova. Država nije obraćala naročitu pažnji na ovu svetinju. I nije ni čudo, jer poodavno crnogorske vlasti zaobilaze Nemanjiće. Ali, najdublji korijeni naše duhovnosti, kulture su iz doba Nemanjića. A to su znali svi njihovi nasljednici: i Balšići, i Crnojevići, i Petrovići – i to su veoma isticali”, kazao je on.
Sjetio se mitropolit i „čestitog knjaza Nikole“ koji je uradio „u svoje vrijeme sve što je mogao da obnovi ovu svetinju, ali joj nije mogao vratiti njen prvobitni sjaj“.
” Podigao je ovu crkvu, dosta skromnu, na temeljima stare nemanjićke svetinje. Ovdje su bile tri crkve. Ima i crkvica Svetoga Save, gore na brijegu, i Crkva Uspenija Presvete Bogorodice. Oduvijek se ovaj manastir zvao manastirom Svetoga oca našega Nikolaja, jer su Svetog Nikolaja Nemanjići mnogo poštovali, naročito Sveti Stefan Dečanski”, naglasio je mitropolit.
Istovaranje cementa kraj konaka u Manastiru Vranjina (FOTO: Skrinšot sa banjaluka.net)
ISTORIJAT
U arhivi Uprave za zaštitu kulturnih dobara, u dijelu koji se dotiče istorijata Manastira Vranjina, navodi se da današnji izgled manastirskog kompleksa potiče iz 1886. godine. Podignut je na mjestu starije građevine iz XIII vijeka. Istorijski izvori ukazuju da je staru crkvu podigao zetski episkop Ilarion, koji se pominje 1233. godine.
” U periodu Crnojevića bio je sjedište zetskih mitropolita, a tokom vremena Crnojevići, Balšići i Nemanjići obdarili su Manastir brojnim poveljama pa je bio jedan od bogatijih u Crnoj Gori. Njegove filijale bili su manastiri u Orahovu, Brčelima i Obodu. Tokom vjekova Manastir je više puta stradao, jer je često bio meta turskih napada, posebno 1843. godine, kada je korišćen za kasarnu, da bi 1862. godine, bio potpuno srušen. Prema pisanju crnogorskog vladike Ilariona Roganovića, koji je kao đak boravio na Vranjini, zna se da je crkva bila srednje veličine, jednostavnog oblika, bez kupole i zvonika. Na mjestu srednjovjekovne Crkve Sv. Nikole, knjaz Nikola je 1886. godine podigao novu građevinu”, navodi se u dokumentu Uprave za zaštitu kulturnih dobara sa Cetinja.
Pogled na crkvu i konak prije nešto više od desetak godina (FOTO: UZKD)
Preporučeno
Sa druge strane, mitropolit Joanikije u svemu vidi samo Nemanjiće, a za crnogorske dinastije kaže da su se klanjale Nemanjićima i posebno isticale njihov doprinos. I nije to više samo „lična interpretacija istorije“, koja se u svakom ljudskom biću može korigovati istraživanjem, čitanjem i radom na sebi, već je riječ o temeljnom planu i programu, ideologiji „srpskog sveta“ koju Srpska crkva, kamen po kamen, već poodavno usađuje u našu sakralnu kulturnu baštinu, bez adekvatnog odgovora države u decenijama za nama.
