Mladić koji se druži sa planinom, jutra dočekuje u vučjoj jami, topi snijeg da utoli žeđ i svaki dan pretvara u novu avanturu. Miran život i običnu svakodnevicu zamijenio je pustolovnim, ekstremnim načinom življenja. Semir Kardović, Crnoj Gori poznat kao planinar i alpinista, Rožajama još i kao avanturista i humanista, uskoro kreće u novi planinarski pohod na Denale, najviši vrh Sjeverne Amerike, visok 6.190 metara nadmorske visine koji se nalazi na Aljasci.

Odrastajući u Rožajama, okružen predivnim vrhovima kao što su Hajla, Ahmica, Rusolija, Žlijeb, Štedim, Semir je odlučio da život posveti planini. Veći dio svog djetinjstva proveo je na obroncima Hajle, a sada iza sebe ima iskustva sa mnogo zahtjevnijih i viših vrhova kao što su Akonkagva 6.962mnv (najviši vrh Anda i južne hemisfere) u Argentini, Island Peak 6.200mnv u nepalskim Himalajima ispod Mont Everesta, Mon Blan 4.810mnv (najviši vrh Alpa i zapadne Evrope) u Francuskoj, Dom de Nege de Zikra 4.115mnv francuski Alpi, Materhorn 4.478 mnv (jedan od najtežih vrhova Evrope) u Švajcarskoj, Gros Glokner najviši vrh austrijskih Alpa, Olimp u Grčkoj, Musala (najviši vrh Balkana), Pirin u Bugarskoj, Karpate u Rumuniji i mnoge druge.

 Pored planinarenja bavi se još i planinskim biciklizmom, slobodnim penjanjem, turno skijanjem, kanjoningom, orijentiringom, speleologijom i svime što ima veze sa prirodom i planinom, a nedavno je završio kurs za padobranstvo te je njegovo iskustvo bogatije za desetak skokova iz aviona. Planinarenje je u početku predstavljalo dobar vid održavanja kondicije, a onda je preraslo u najveću ljubav i strast ovog hiperaktivnog mladića iz Rožaja.

„Trudim se da svake godine učestvujem u nekim internacionalnim pohodima na svjetske vrhove, a ove godine sam odlučio da se upustim u ekspediciju na najviši vrh Sjeverne Amerike, Denale visok 6190 metara nadmorske visine koji se nalazi na Aljasci. To je ujedno i jedna od najhladnijh planina na svijetu, a sam vrh spada u 7 SUMMIT grupu vrhova tj. 7 najviših vrhova kontinenata. Radi se o ekspediciji u organizaciji Extreme Summit Team-a iz Beograda u kojoj će učestvovati 14 članova iz balkanskih zemalja.“ priča Semir za Standard.

Njihova ekspedicija trajaće mjesec dana. Na put polaze 20. maja letom iz Beograda do Enkoridža, a zatim malim avionom do glečera gdje, kako Semir kaže, prestaje zona komfora i veza sa civilizacijom. U narednih 20 dana pokušaće da osvoje vrh McKinley ili na indijanskom jeziku Denali, što znači “najviši’’.

„Neće biti lako, to je planina čudne ćudi, planina koja ledi, na kojoj tokom penjačke sezone temperature padaju i do minus 50 stepeni celzijusa, a pritom nosimo svu potrebnu opremu i hranu u rancu teškom oko 30 kilograma, vučemo sanke koje nekada teže do 60-70 kilograma, prelazeći preko ledenih glečerskih pukotina koje su duboke po nekoliko desetina metara. A onda, na kraju dana čeka nas dizanje kampa i šatora uz često jak vjetar koji ledi sve pred sobom“, kaže Semir.

Njegov ponos i zadovoljstvo ne mogu se opisati riječima. Najviše ga čini ponosnim to što je i pored svih popetih vrhova imao sreću da, kako kaže, osjeti planinu i njene čari, te da joj do današnjeg dana ostane vjeran i posvećen. Druženje sa planinom donijelo mu je i druženje sa ljudima iz različitih krajeva svijeta, neprocjenjiva iskustva, nova znanja i vještine, a i „poglede na svijet“ iz različitih perspektiva. Za njega je pogled sa svake do sada posjećene planine imao posebnu draž, a izdvaja trenutak koji će pamtiti zauvijek, a to je zalazak sunca koji je posmatrao iz Solvay huta, malog alpinističkog skrovišta, na samim liticama Materhorna, za šta kaže da je neopisivo.

Semir nam je ispričao kako teku njegove pripreme za ovaj zahtjevni poduhvat. On već neko vrijeme spava u vučjoj jami (sniježnom bunkeru) na Hajli. No, budući da je to sastavni dio planinarenja zimi, kaže da uz adekvatnu opremu i znanje to ne predstvalja problem. Pored toga ima intenzivne fizičke pripreme kao što je vuča improvizovanih sanki, ali i trčanje uz stepenice pod velikim teretom, što kod stanara u zgradi gdje vježba često izaziva čuđenje. Ističe da su psihičke pripreme ipak bitnije jer se na ovakvim ekspedicijama ne upoznaju samo drugi ljudi, već čovjek upoznaje samog sebe, onakvog kakav stvarno jeste i dodaje da tu nema mjesta pretvaranjma i nečemu što nije prirodno.

„Jedan od težih djelova svake ekspedicije jeste to što se na velikim visinama metabolizam mijenja i troši mnogo više kalorija nego u normalnim uslovima, a organizam teže prihvata hranu, pa se često na silu hranimo. Postoje specijalni visoko kalorični planinarski obroci koji se jednostavno pripremaju. Što se tečnosti tiče, topljenje snijega je sastavni dio svakog našeg zimskog uspona, posebno u toku ekspedicija na ogromnim minusima, gdje dnevno moramo unijeti minimum 4-5 litara vode da bi ostali hidrirani, pa zbog toga istopimo ogromnu količinu snijega“, objašnjava Semir.

Ovakvi pohodi sa sobom nose brojne rizike i poteškoće, opasnosti kao što su pukotine u ledu, sniježne lavine, visinske bolesti i slično, ali Semir kaže da čovjek sam sebi može biti najveća opasnost. On smatra da planinar ne smije precijeniti svoje sposobnosti, niti podcijeniti snagu planine jer je ona ta koja diktira tempo i određuje granice do kojih se smije ići. Kao veliki ljubitelj i zaštitnik prirode, on se ne boji ničeg što bi ona mogla da skriva. Za napade divljih životinja, od kojih svi posjetioci planine strahuju, on kaže da su mit i da divlje životinje rijetko napadaju ljude, a ukoliko se to desi onda je isključivo greškom čovjeka. Kaže da se njihov teren mora poštovati i da je uživanje gledati vjeverice, ptice, pa čak i medvjede.

Na pitanje o kojim sve vrhovima sanja, odgovorio je da koliko god se penjao, ovaj život je previše kratak da bi uspio da se popne na sve željene vrhove i ostvari sva svoja maštanja. Citirajući izreku: „Kada stignemo na vrh brda, uvijek vidimo drugo brdo“ rekao nam je da će nakon svakog uspona uvijek imati želju za novim. Ipak, priznao je da se želi popeti na najviše vrhove sedam kontinenata i dostići krov svijeta, Mont Everest.
No, Semir je već ostvario jedan od svojih ciljeva, to što je on iz tako malog mjesta uspio da svojim trudom dosegne različite meridijane svijeta, da pomene ime svoga grada i svoje države, te da raširi zastave tamo gdje skoro niko nije čuo za Rožaje i Crnu Goru. Planira da u narednom periodu, pokrene projekat preko koga će moći da uključi što više mladih ljudi u razne planinarske aktivnosti.

Budući da je u svom gradu prepoznat ne samo kao alpinista, već avanturista uopšte (peo se na krov jedne od najviših zgrada u Rožajama kako bi čistio snijeg, u toku velikih poplava plovio nabujalim Ibrom, improvizovao bandži skok planinarskim konopcem) pitali smo Semira kako uspijeva da ono što za druge predstavlja opasnost pretvori u avanturu.

Našalivši se rekao je: „za nekog je vanredno a za nekog izvanredno stanje”.

„Meni je ovakav način života veoma interesantan, ja sam hiperaktivan i ne mogu biti na jednom mjestu dugo, ovakve akcije me guraju naprijed, daju mi nove ideje i elan, tjeraju da dišem punim plućima“, dodao je.

Dragi čitaoci, ovakvi poduhvati koštaju mnogo, što zbog dalekog puta i troškova ekspedicije, što zbog neophodne opreme za ekstremne uslove. Ukoliko ste voljni da podržite ovog entuzijastičnog mladog Rožajca, koji svijetu predstavlja Crnu Goru u najboljem svjetlu, možete to uraditi uplatom na žiro račun 510-1005984272044-18 kod Crnogorske Komercijalne Banke na ime Semir Kardović.

Autor: Amra Tahirović