Video
Za analizu nasilnika, zlostavljača ili manipulatora, kaže Sekulović, djetinjstvo je jako važno, jer može biti u pitanju trauma, nasilno ponašanje oca ili majke koje se uči po modelu i usvoji.
– Kasnije kada se pomjeramo idemo ka tome da se iza toga mogu kriti neke nesigurnosti, frustracije, nizak nivo samopouzdanja, neka kasnija traumatična iskustva, ne moraju biti konkretno u porodici nego kasnije tokom života. Uglavnom vjerujemo da manipulacija, zlostavljanje i nasilje nijesu odlika adekvatnog ponašanje i onda nam je jasno da je to patološki način ponašanja, iza toga mora da se krije nešto – rekla je Sekulović.
Najčešća praksa je, objašnjava Sekulović, da se vremenom pojavljuje nasilje u braku, bilo kod osoba koje su sklone nasilju ili se nasilje javi kao posljedica konflikata koji se ne rješavaju.
– Imamo često pojavu da u partnerskim vezama imamo nasilje, ali ne toliko direktno, nego više u obliku manipulacije, više indirektno – istakla je Sekulović.
Dodaje da je kontrola u osnovi sve tri kategorije: manipulacije, nasilja i zlostavljanja potreba za moći i dominacijom, što je svjesni ili nesvjesni cilj.
– Manipulatori se najviše koriste inteligencijom i oni djeluju indirektno, negdje iza sjenke, daju savjete sa strane, to je manipulator, neko ko nam svoju priču lijepo oboji, upakuje, stavi jednu mašnicu i mi smo tu da povjerujemo da ta osoba zna bolje od nas kako se mi osjećamo, šta je nama potrebno i šta mi želimo – dodala je Sekulović.
Vrlo često je, kako navodi, kod žrtve prisutan strah, kod nasilja strah kontroliše žrtvu da ne pobjegne od nasilnika, a kod manipulacija emocije, jer manipulator nas kupuje emocijama, da li nekim svojim ili našim.
– Ako je manipulator doživio gubitak iz svoje primarne porodice koristiće taj gubitak kao momenat da zadrži osobu, to može biti nesvjesno do jednog momenta dok neko ne počne da ukazuje na to, ili partner ili neko drugi. Samo nasilje koliko god da je direktno vrlo često nasilnik ima osjećaj krivice nakon svakog svog negativnog postupka. To je ono kad se vratimo u djetinjstvo, ako je muškarac, što je češće u našoj kulturi, posmatrao svog oca koji tuče majku cijeli život on je to preuzeo kao model ponašanja, možda je on negdje kroz svoje odrastanje cijelo vrijeme svjestan bio da to nije odgovarajuće, ali ga, nažalost, vrlo lako može preuzeti i teško i da se odvuče od toga – naglasila je Sekulović.
Ne treba raditi samo sa ljudima koji trpe nasilje, objašnjava Sekulović, već je važno i da u sistemu postoji opcija da se radi sa ljudima koji vrše nasilje ili koji su vršili nasilje.
Preporučeno
– Ako nekog zatvorite on će kad izađe sigurno opet vršiti nasilje, ili novčane kazne, kazne od mjesec, dva, tri, ali ako u zatvoru imamo neki program, kao što ima Norveška i druge države, onda imamo proces terapije sa kojim umanjujemo taj procenat vraćanja u nasilje, nakon što izađe osoba iz ustanove u kojoj je sankcionisana – zaključila je Sekulović.
